Revr-1053/2012-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 1053/12-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Katarine Buljan, predsjednice vijeća, Gordane Matasić-Špoljarić, članice vijeća, Aleksandra Peruzovića, člana vijeća, Viktorije Lovrić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Branka Medančića, člana vijeća u pravnoj stvari tužiteljice K. P. iz S., zastupane po punomoćniku M. K., odvjetniku u S., protiv prvotuženika D. d.d., S., drugotuženika Hrvatskog fonda za privatizaciju, Zagreb, trećetužene Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, Građansko-upravni odjel, četvrtotužene A. T. iz S., i petotuženika B. M. iz S., radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Splitu posl. br. Gžri-21/11 od 29. travnja 2011. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu posl. br. P-172/06 od 1. listopada 2010., u sjednici vijeća održanoj 14. svibnja 2013.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužiteljice protiv presude odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog, trećetuženu, četvrtotuženu i petotuženog radi isplate neisplaćenih plaća u iznosu 171.480,00 kn za razdoblje od 1. siječnja 2001. do 31. siječnja 2004. sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, zatim u odnosu na sve tuženike radi isplate otpremnine u iznosu 53.770,32 kn sa zateznom kamatom koja teče od 20. studenoga 2003. do isplate, naknade s osnova regresa za godišnje odmore za 2002., 2003. i 2004. godine u iznosu 13.387,81 kn sa zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku kako je to navedeno u izreci presude i zahtjev za naknadu parničnog troška u odnosu na sve tuženike (toč. I), te podredni zahtjev u odnosu na sve tuženike radi isplate iznosa 411.176,45 kn sa zateznom kamatom koja teče od 20. studenoga 2003. do isplate (toč. II).

Rješenjem donesenim u sklopu presude odbačena je tužba u odnosu na prvotuženika radi isplate neisplaćenih plaća u iznosu 171.480,00 kn sa zateznom kamatom.

Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju koju je samo u odnosu na pogrešku u pisanju ispravila ispravkom revizije zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se ukinu nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovno suđenje ili da se preinače i prihvati tužbeni zahtjev. Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija je neosnovana.

Tužiteljica je reviziju protiv presude podnijela pozivom na odredbe čl. 382. st. 1. i 2. ZPP-a („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP) koje odredbe se u ovom postupku primjenjuju na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u vezi sa čl. 29. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 57/11i 25/13).

S obzirom da vrijednost predmeta spora pobijanog dijela drugostupanjske presude prelazi 100.000,00 kuna, a prema odredbi čl. 382. st. 1. t. 1. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 100.000,00 kn, to u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za podnošenje revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP-a (koja se može podnijeti samo u slučajevima u kojima stranke reviziju ne mogu podnijeti prema odredbi st. 1. toga članka).

Revizija tužiteljice je slijedom toga razmatrana samo u smislu odredbe čl. 382. st. 1. t. 1. ZPP.

Prema odredbi čl. 392. a st. 1. Zakona o parničnom postupku u povodu revizije iz članka 382. stavka 1. ovoga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 8. ovoga Zakona.

Nižestupanjski sudovi nisu počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP.

Suprotno tvrdnji tužiteljice, pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), s jasnim razlozima o žalbenim navodima koji su od odlučnog značaja, pa kako je njome drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

Drugostupanjski sud je ocijenio provedene dokaze u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, pa nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a.

Navodi tužiteljice u reviziji u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te stavove o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu (budući prema njezinom shvaćanju sudovi nisu pravilno ocijenili provedene dokaze), a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredbi čl. 385. ZPP-a), te navode ne može razmatrati ni ovaj sud. Valja pritom imati na umu da je pravo na ocjenu provedenih dokaza pridržano za prvostupanjski sud (čl. 8. ZPP-a), kojemu pripada i ovlast (čl. 304. ZPP-a) odlučivanja o trenutku u kojemu je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka, odnosno ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa postupanjem prema toj ovlasti i time što provedene dokaze nije ocijenio sukladno shvaćanju tužiteljice, drugostupanjski sud nije ostvario povredu na koju se revizijom ukazuje.

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

Predmet spora je zahtjev tužiteljice radi isplate naknade štete s osnova neisplaćenih plaća u iznosu 171.480,00 kn sa zateznim kamatama na mjesečne iznose plaće za razdoblje od 1. siječnja 2001. do 1. siječnja 2004., naknada s osnove otpremnine u iznosu 53.770,32 kn i s osnova regresa 13.287,81 kn, odnosno eventualno kumulirani zahtjev radi isplate iznosa 411.176,45 kn.

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

- da je poduzeće „D. S.“ d.d. rješenjem Trgovačkog suda u Splitu od 13. studenoga 1991. podijeljeno na devet novih poduzeća, među kojima je i poduzeće „D. - V.“ d.d.,

- da je nakon podjele poduzeća „D. S.“ d.d. u društvenom poduzeću „D.“ h. s.p.o. ostalo udruženo više dioničkih društava u društvenom vlasništvu s posebnom odgovornošću i društvenih poduzeća,

- da je tuženica „D.“ d.d. S. kao samostalna pravna osoba i slijednik „D.“ h. s.p.o. (a ne „D. S.“ d.d.) osnovana na temelju rješenja Trgovačkog suda u Splitu broj Fi-4480/94 od 27. svibnja 1994.,

- da je Hrvatski fond za privatizaciju 1993. dao suglasnost za pretvorbu D. h. u dioničko društvo D.,

- da je tuženica pozivom na Program restrukturiranja i privatizacije od 22. lipnja 1994. osnovala (privatizacijom i postojećih poduzeća) nova dionička društva - kćeri od kojih je jedno i D. V. d.d. S., te rasporedila radnike u ta društva uz istodoban prijenos cjelokupne imovine tih društava u svoj temeljni kapital,

- da je odlukom Upravnog odbora tuženice od 17. lipnja 1994. tuženica naložila društvima - kćerima, među kojima i društvu D. V. d.d., da prihod od najamnine po svim osnovama distribuiraju na njezin žiro-račun odakle bi se trebala vršiti prioritetna plaćanja prema uputama Upravnog odbora, dok je odlukom Upravnog odbora tuženice od 24. lipnja 1994. određeno da će se nakon takve centralizacije novčanih sredstava na razini tuženice (distribuiranih od društava - kćeri po odluci Upravnog odbora od 17. lipnja 1994.) plaće isplaćivati po prioritetu: isplata zaostalih plaća društvima - kćerima i isplata redovnih plaća tim društvima,

- da je tužiteljica u radnom odnosu kod D. - V. d.d. bila od 3. svibnja 1979.,

- da je nad D.-V. d.d. rješenjem posl. br. St-133/03 od 19. studenoga 2003. otvoren stečajni postupak,

- da je stečajni upravitelj D. - V. d.d. u stečaju donio 5. veljače 2004. odluku o otkazu ugovora o radu tužiteljici zbog otvaranja stečaja.

- da tuženica D. d.d. S. nije ni u jednom trenutku preuzela radnike D. - V. d.d. Na temelju takvih utvrđenja nižestupanjski sudovi odbili su tužbeni zahtjev ocjenivši da tužiteljica nije bila u radnom odnosu kod D. d.d., te da D. d.d. nije pravni slijednik D.-V. d.d., pa joj zbog toga nije prvotuženik D. d.d. nije bio dužan isplatiti plaće za utuženo razdoblje i takav zahtjev je odbijen pravomoćnom presudom u predmetu posl. br. P-27/04 presudom, a zaključak je nižestupanjskih sudova da ni ostali tuženici nisu dužni tužiteljici isplatiti plaće, kao ni otpremninu i regres za godišnje odmore pa da stoga da nisu ispunjene pretpostavke za naknadu štete primjenom odredbi čl. 159. st. 3. i čl. 10. st. 2. i 3. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“, broj: 111/93, 34/99, 121/99 - vjerodostojno tumačenje čl. 2., 7. i 8. ZID Zakona („Narodne novine“, broj 34/99, 52/00, 118/03, 107/07 i 146/08 - dalje: ZTD), isto tako da nisu ispunjene pretpostavke za primjenu odredbi čl. 494. st. 4., čl. 501. i čl. 502. st. 4. ZTD, kao ni primjenu odredbi čl. 12., 13., 16., 17., 18., 210. i 452. Zakona o obveznom odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01), koji se u konkretnom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 i 41/08 – dalje: ZOO) jer tužiteljica u tužbi kao ni u postupku nije navela okolnosti iz kojih bi proizlazila odgovornost tuženika.

Tužiteljica zahtjev za isplatu temelji na tvrdnji o postupanju tuženika protivno odredbi čl. 10. st. 3. ZTD, a u reviziji tvrdi da je navedena odredba pogrešno primijenjena.

Međutim, da bi prema odredbi čl. 10. st. 3. ZTD članovi društva odgovarali za obveze društva čiji su članovi, bilo bi potrebno utvrditi da su u konkretnom slučaju svojim radnjama i odlukama zloupotrijebili okolnost da kao članovi društva ne odgovaraju za obveze društva te da s time posljedično poslodavac nije bio u mogućnosti zbog takve zloupotrebe vladajućeg društva odnosno članova uprave ispunjavati svoje obveze prema tužiteljici.

Slijedom toga, a kako to ne proizlazi iz konkretnih (utvrđenih) činjenica, odnosno kako tužiteljica nije dokazala da su tuženici izbjegavali prema njoj ispunjavati svoje obveze, tuženici se ne mogu teretiti ni da su zloupotrebljavali okolnost da kao članovi društva ne odgovaraju za obveze društva u smislu odredbe čl. 10. st. 3. ZTD. Stoga ne postoji ni obveza tuženih da na temelju te zakonske odredbe isplate tužiteljici plaću za utuženo razdoblje i druga potraživanja iz radnog odnosa.

Pritom okolnost što je prvotuženica u postupku pretvorbe preuzela imovinu društava - kćeri, odnosno okolnost što je imala udio u kapitalu i upravljanju poslovima i financijama poslodavca tužiteljice sama po sebi ne upućuje nužno na zaključak da su ostali tuženici zloupotrebljavali prava (imajući na umu da zloupotreba postoji kad se članovi društva koriste društvom kako bi postigli ciljeve koji su inače zabranjeni) ili da nisu postupali u skladu s odredbama čl. 12., 13., 16., 17. i 18. ZOO.

Na takav zaključak ne upućuje ni to što je odlukom Upravnog odbora tuženice od 17. lipnja 1994. prvotuženica naložila i društvu D. V. d.d. da prihod od najamnine po svim osnovama distribuira na njezin žiro-račun odakle bi se trebala vršiti prioritetna plaćanja prema uputama Upravnog odbora, kao ni to što je odlukom Upravnog odbora tuženice od 24. lipnja 1994. određeno da će se nakon takve centralizacije novčanih sredstava na razini prvotuženice (distribuiranih od društava kćeri po odluci Upravnog odbora od 17. lipnja 1994.) prvo isplaćivati zaostale plaće društvima - kćerima i potom redovne plaće, a sve budući nije dokazano da to iz tih novčanih sredstava nije činila.

Nadalje, prvotuženica nije pravni slijednik poduzeća „D. S.“ d.d. koje je odlukom o podjeli poduzeća iz 1991. podijeljeno na devet poduzeća, među kojima je i poduzeće „D. - V.“ d.d. - u kojemu se tužiteljica zaposlila, a budući je nastala (osnovana) nakon pretvorbe „D.“ h. s.p.o. –pa nije ni postojala obveza prvotuženika za isplatu plaće tužiteljici.

Konkretno, obzirom da tužiteljica u utuženom razdoblju nije bila u radnom odnosu kod prvotuženice, već kod D. V. d.d. S. - te obzirom da tuženica D. d.d. S. nije preuzela radnike D. V. d.d., tužiteljica nije bila u građanskopravnom odnosu s prvotuženicom - pa od nje nije niti mogla tražiti isplatu plaće, tužiteljica zbog toga ne može zahtijevati naknadu štete u visini neisplaćenih plaća, plaćanje budućih plaća i otpremnine od ostalih tuženika.

Pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da iz činjenica koje je navela tužiteljica i na kojima temelji tužbeni zahtjev u odnosu na Hrvatski fond za privatizaciju, Republiku Hrvatsku i članove uprave trećetuženu A. T. i četvrtotuženog B. M. ne proizlazi odgovornost tih tuženika za naknadu štete zbog neisplaćenih plaća primjenom odredbi čl. 494. st. 4., čl. 501. i čl. 502. st. 4. ZTD, kao niti na temelju općih propisa za naknadu štete sadržanih u Zakonu o obveznim odnosima.

Slijedom navedenog valjalo je odbiti reviziju tužiteljice protiv presude kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 14. svibnja 2013.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.