I Kž-588/2008-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 588/08-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Ivana Protkovića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog B. P. zbog kaznenog djela iz članka 188. stavka 1. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici od 11. ožujka 2008. broj K-28/07-42, u sjednici održanoj 2. lipnja 2010., u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Drage Marincela i braniteljice optuženika, S. G., odvjetnice iz Z.,

p r e s u d i o j e:

I. Prihvaća se djelomično žalba optuženog B. P., preinačuje se pobijana prvostupanjska presuda u odluci o kazni, te se optuženi B. P. za kazneno djelo silovanja iz članka 188. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 105/04., 84/05. i 71/06.), zbog kojeg je tom presudom proglašen krivim, na temelju tog propisa osuđuje na kaznu zatvora u trajanju jedne godine i šest mjeseci, u koju mu se, na temelju članka 63. stavka 1. Kaznenog zakona, uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 4. srpnja 2007. do 19. srpnja 2007. godine.

II. U ostalom dijelu žalba optuženog B. P. odbija se kao neosnovana, te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom optuženi B. P. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela silovanja iz članka 188. stavka 1. Kaznenog zakona te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju tri godine.

Na temelju članka 63. stavka 1. Kaznenog zakona optuženom B. P. je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 4. do 19. srpnja 2007. godine.

I Kž 588/08-6

Na temelju članka 122. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02. i 115/06.) optuženi B. P. u cijelosti je oslobođen obveze plaćanja troškova kaznenog postupka.

Protiv te presude žalbu je podnio optuženi B. P. putem braniteljice, odvjetnice S. G., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a iz obrazloženja žalbe proizlazi da presudu pobija i zbog odluke o kazni. Predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Optuženi B. P. podnio je i osobno žalbu, ne navodeći žalbene osnove, ali iz sadržaja žalbe proizlazi da presudu pobija zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a predlaže da se pobijana presuda ukine.

Optuženi B. P. podnio je i dopunu žalbe.

Obje žalbe optuženika i dopuna žalbe razmatrane su kao jedna žalba optuženog B. P..

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Spis je, u skladu s odredbom članka 373. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku, dostavljen na dužno razgledanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Sjednica vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske održana je u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Drage Marincela i braniteljice optuženika, S. G., odvjetnice iz Z., a u skladu s odredbom članka 374. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku, u odsutnosti optuženog B. P. koji je o sjednici uredno izviješten.

Žalba je djelomično osnovana.

Nije u pravu optuženi B. P. kada u žalbi tvrdi da o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude i sadržaja zapisnika o iskazima danima u postupku. Ovu žalbenu osnovu optuženik obrazlaže tvrdnjom da su iskazi oštećene D. B. iz istrage i s glavne rasprave vrlo različiti.

Međutim, sud prvog stupnja detaljno je u obrazloženju presude reproducirao iskaz oštećene D. B. ispitane kao svjedokinje (od posljednjeg odlomka na stranici 2. do 2. odlomka na 4. stranici pisane presude), a između tako iznesenog bitnog sadržaja njenih iskaza i sadržaja zapisnika o njenim ispitivanjima nema nikakvog proturječja.

Osim toga, sud prvog stupnja je u zapisnik o glavnoj raspravi od 11. ožujka 2008. unio zakonsku osnovu i opširno obrazloženje razloga odbijanja dokaznih prijedloga obrane, pa nije bilo potrebe detaljno ih ponavljati i u pisanoj presudi.

Stoga nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavka 1. točke 11. Zakona o kaznenom postupku koju u žalbi ističe optuženi B. P., niti koja druga takva povreda na koju drugostupanjski sud, u skladu s odredbom članka 379. stavka 1. točke 1. Zakona o kaznenom postupku, pazi po službenoj dužnosti.

I Kž 588/08-6

Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitao je pobijanu presudu i sukladno odredbi članka 379. stavka 1. točke 2. Zakona o kaznenom postupku te je našao da na štetu optuženika nije povrijeđen kazneni zakon.

Pobijajući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, optuženi B. P. detaljno analizira iskaz svjedokinje, oštećene D. B., ističući pojedine dijelove njenog iskaza s glavne rasprave za koje smatra da predstavljaju bitna odstupanja u odnosu na iskaz kojega je ona dala u istrazi, kao i dijelove iskaza oštećenice za koje tvrdi da su opovrgnuti drugim provedenim dokazima.

Tako žalitelj tvrdi da je oštećena D. B. prilikom prvog ispitivanja iskazala da ju je optuženik „pokušao imati“ 2003. godine, kada su obrađivali „mladu kuruzu“, a da je na glavnoj raspravi iskazala da se to dogodilo u šumi, kad je s optuženikom išla brati vrganje; da oštećenica prilikom prvog ispitivanja nije iskazala da bi svom suprugu išta govorila o nedoličnom ponašanju optuženika prema njoj, a da je na glavnoj raspravi iskazala da mu je rekla da njegov otac traži od nje da ga poljubi i da ju dira te da je Z. P. na to „poludio i rekao da će ga ubiti“, a ona da ga je smirivala. Optuženik u žalbi ističe da je i ovaj dio iskaza oštećenice opovrgnut iskazom svjedoka Z. P., koji je naveo da to što mu je oštećenica rekla - da ju je njegov otac pokušao „šlatati“ - on nije ozbiljno shvaćao jer je mislio da je to ustvari neka šala. Žalitelj također ističe da je optuženica na glavnoj raspravi iskazala da je nakon kritičnog događaja vrištala i plakala, da cijelu noć nije spavala, sve dok nije došao I. F., a da je u istrazi iskazala da je do dolaska I. F. plakala.

Optuženi B. P. u žalbi također ukazuje na dio iskaza oštećene D. B. prema kojem je ona, nakon što je bilo dogovoreno da će optuženik doći rano ujutro donijeti novac, kako ne bi bila sama s optuženikom u kući, tražila od svog supruga Z. P. da pozove S. V. da prespava kod njih pa da je on to i učinio, ali da S. V. nije mogla doći jer ju njen suprug nije pustio, a da svjedok Z. P. takve njene navode nije potvrdio. Žalitelj ukazuje i na razlike između iskaza oštećene D. B. i svjedoka Z. P., M. P. te obrane optuženika o razlozima napuštanja kuće njegovih roditelja. Osim toga, ističe i da svjedok Z. P. nije potvrdio dio iskaza oštećenice da ju je on kritičnog jutra nazvao telefonom i upitao je da li je njegov otac predao novac, a da je njegovu obranu u dijelu u kojem je naveo da je oštećenica, kada je ustala i sišla u donji dio kuće u kojem ju je on čekao, nazvala I. F., svojim iskazom potvrdio i I. F..

Konačno, optuženik žalbom osporava istinitost iskaza oštećene D. B. tvrdeći da je taj iskaz neuvjerljiv jer je nelogično da I. F., da je ona uistinu, kako je iskazala, bila silovana te da je do njegovog dolaska plakala, ne bi primijetio ništa neobičnog, da bi njeno vrištanje i plakanje sigurno čula i djeca te da se ne bi sa suprugom i sinom vratila u kuću optuženika desetak dana nakon kritičnog događaja. Smatra da ga oštećenica neistinito tereti kako bi mu se osvetila zbog njegovog odbijanja da kuću stavi pod hipoteku radi osiguranja kredita kojega su oštećenica i njegov sin namjeravali podići radi kupnje kuće te kako bi ostvarila naknadu štete.

Suprotno ovim žalbenim navodima optuženog B. P., sud prvog stupnja pomno je analizirao sve provedene dokaze, svakoga pojedinačno i u vezi s ostalima, a na temelju njihove detaljne analize i pravilne ocjene, za koju je dao jasne i valjane razloge koje prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispravno je zaključio da je dokazano da je optuženi B. P. počinio kazneno djelo silovanja iz članka 188. stavka 1.

I Kž 588/08-6

Kaznenog zakona kako je ono opisano u izreci pobijane presude, a za koje ga je i proglasio krivim.

Prvenstveno se ističe da je oštećena D. B. sve bitne elemente kritičnog događaja, kao i zbivanja koja su mu prethodila, a i onih koja su nakon njega uslijedila, tijekom oba ispitivanja - u istrazi i na glavnoj raspravi, kada sud prvog stupnja u raspravni zapisnik nije samo konstatirao da iskazuje suglasno kao prilikom prvog ispitivanja, već je u zapisniku detaljno reproducirano cijeli njen iskaz - opisala identično. Istinitost njenog iskaza, dosljednog u svim važnim okolnostima i brojnim detaljima, nije dovedena u sumnju neznatnim nesuglasnostima koje se ne odnose na odlučne činjenice, već na nebitne detalje.

Međutim, s obzirom na citirane žalbene tvrdnje valja naglasiti da raniji navod oštećene D. B. o prvom optuženikovom spolnom uznemiravanju u vrijeme kada su išli obrađivati kukuruz ne proturječi njenom kasnijem iskazu u kojem je navela da je „s okrivljenikom išla na polje“ - dakle, obrađivati njivu - te da je ona tada „krenula i u šumu brati vrganje“, kada joj je optuženik prišao i rekao joj da ga poljubi. Iz ovakvog njenog iskaza proizlazi da je oštećenica nakon rada na njivi krenula u šumu, a da je optuženik krenuo za njom i postupio kako je oštećena D. B. jednako opisala prilikom ispitivanja u istrazi i u svom iskazu na glavnoj raspravi.

Niti okolnost da oštećenica prilikom prvog ispitivanja nije iskazala da bi svom suprugu išta govorila o optuženikovom nedoličnom ponašanju koje je prethodilo kritičnom događaju ne proturječi njenom navodu s glavne rasprave da se ona Z. P. požalila na postupanje njegovog oca, jer ona u istrazi očigledno nije bila niti upitana o tome da li je i što govorila suprugu, a nije se radilo niti o važnoj činjenici za koju bi se očekivalo da o njoj sama iskaže. Niti iskaz svjedoka Z. P. o ovoj okolnosti, suprotno žalbenim tvrdnjama, ne opovrgava iskaz oštećenice. Naime, svjedok P. nije, kako to tvrdi žalitelj, navod oštećenice da je njegov otac traži da ga poljubi, shvatio kao šalu, već je iskazao da je njegov otac „dosta pio i uzimao lijekove“, pa on to „nije shvaćao ozbiljno, već je to pripisivao tom stanju“ - dakle, smatrao je takvo optuženikovo ponašanje posljedicom njegove alkoholiziranosti. Svjedok je nastavno iskazao i da je točno da mu je supruga rekla da je optuženik pokušava dirati te da je on to i rekao ocu te zaprijetio da će to reći i majci. Pritom je životno i da svjedok u svom iskazu pokušava umanjiti težinu takvih pritužbi svoje supruge i svoje reakcije na njih, jer bi drugačijim reagiranjem možda bio spriječio i nastanak kritičnog događaja koji je kasnije uslijedio.

Svjedok Z. P. nije, suprotno žalbenim navodima, osporio iskaz oštećene D. B. o njenom traženju da pozove S. V. da prespava kod njih onu noć kada je optuženi B. P. trebao donijeti novac za stanarinu, već o tome nije ništa iskazao jer o ovoj okolnosti nije bio niti upitan, ali i njegovo eventualno nesjećanje o takvom njenom traženju bilo bi objašnjivo protekom vremena, koje je očigledno i razlogom zbog kojega svjedok Z. P. nije znao odgovoriti da li je jutro nakon kritičnog događaja telefonom razgovarao s oštećenicom o optuženikovom donošenju novca. Međutim, taj je svjedok iskazao da je od nje saznao da je novac predan, pa ni u ovom dijelu on ne opovrgava iskaz oštećenice.

O razlozima zbog kojih su oštećena D. B. i njen suprug odselili iz kuće optuženika svjedoci su uistinu različito iskazivali, a sud prvog stupnja ispravno analizira te njihove iskaze i zaključuje da je svjedokinja M. P. nastojala pogodovati svom suprugu, optuženom B. P..

I Kž 588/08-6

Međutim, niti zbog takvih različitih iskaza o obiteljskim odnosima nije upitan motiv oštećenice da ona i suprug odsele u podstanare, jer je takvoj njenoj odluci izvjesno pridonijelo i ponašanje optuženog B. P. prema njoj o kojem se ona, iz razloga koje je uvjerljivo iznijela, nije u cijelosti povjerila suprugu.

Niti iskaz svjedoka I. F. ne dovodi u sumnju istinitosti iskaza oštećene D. B. u dijelu u kojem je opisala kako ju je optuženi B. P. silovao. Prvenstveno se ističe da okolnost je li oštećenica ponovno sišla u prizemlje kuće tek kada je vidjela da dolazi I. F. ili ga je ona nazvala telefonom i rekla mu da dođe ne predstavlja činjenicu koja bi se na bilo koji način ukazala značajnom za ocjenu istinitosti njenog iskaza o ranijem optuženikovom nasilnom spolnom odnošaju nad njom, a okolnost da I. F. u njenom ponašanju nije primijetio ništa neobičnog ne dovodi u sumnju njen iskaz o inkriminiranom optuženikovom postupanju nekoliko sati ranije. Naime, oštećenica je u međuvremenu očigledno odlučila da neće prijaviti silovanje pa je logično da svojim ponašanjem nije htjela odati da joj se nešto tako traumatično dogodilo prije F. dolaska, a činjenica da je od trenutka kada je bila silovana pa do dolaska I. F. plakala i da nije spavala - koji njen navod se ukazuje uvjerljivim i životnim - nije nužno morala ostaviti vidljive posljedice na njenom izgledu, kao što niti njeno plakanje nije moralo probuditi djecu.

Konačno, oštećena D. B. dala je jasno i uvjerljivo obrazloženje i proteka duljeg razdoblja od predmetnog događaja do njegovog prijavljivanja, do kojega je došlo kada je o tom događaju ispričala svom suprugu, i to nakon što su odselili iz kuće njegovih roditelja, kada se osjećala sigurnom.

Optuženikove tvrdnje o njenim motivima navodnog lažnog prijavljivanja i iskazivanja oštećenice, u kojima optuženi B. P. ustraje i u žalbi, sud prvog stupnja pravilno je ocijenio kao pokušaj njegovog izbjegavanja kaznene odgovornosti, pa je osnovano otklonio obranu optuženika kao neistinitu, a dosljedni iskaz oštećene D. B. ispravno je cijenio uvjerljivim, životnim, logičnim te ga je prihvatio istinitim.

Optuženi B. P. u žalbi tvrdi i da je sud prvog stupnja po službenoj dužnosti trebao pribaviti izvještaj nadležnog Centra za socijalnu skrb o osobnim i obiteljskim prilikama optuženikovog sina Z. P. i njegove izvanbračne supruge D. B.. Međutim, žalitelj ne obrazlaže koje odlučne činjenice bi tim dokazom trebale biti utvrđene.

Slijedom iznesenog, navodima optuženikove žalbe nije dovedena u sumnju pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, a tom žalbom ne ukazuje se niti na neke činjenice koje bi mogle biti odlučne za ocjenu kaznenopravne odgovornosti optuženog B. P., pa je njegova žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 369. Zakona o kaznenom postupku) neosnovana.

Međutim, osnovano optuženi B. P. u žalbi ukazuje na olakotne okolnosti koje sud prvog stupnja prilikom odmjeravanja kazne nije cijenio odnosno nije cijenio u dovoljnoj mjeri, za razliku od otegotnih okolnosti, čiji značaj je precijenio.

Naime, optuženi B. P. do sada nije osuđivan, iz čega proizlazi usklađenost njegovog dosadašnjeg ponašanja sa zakonom i zaključak da je počinjenje predmetnog kaznenog djela

I Kž 588/08-6

eksces u njegovom inače urednom ponašanju. Osim toga, iz medicinske dokumentacije u spisu (listovi 68-69) proizlazi da je narušenog zdravlja, pa je i tu okolnost opravdano cijeniti olakotnom.

Otegotnim optuženom P. treba cijeniti činjenicu da je kazneno djelo počinio prema izvanbračnoj supruzi svog sina, dakle, prema članu obitelji, kao i da je takvim ponašanjem, iako nije uzrokovao narušenost obiteljskih odnosa jer je ona postojala i ranije, pridonio raspadu obitelji.

Opravdano optuženi B. P. u žalbi ističe da njegovo neiskazivanje kajanja ne može biti cijenjeno otegotnom okolnošću, jer on ima pravo braniti se na način za koji procijeni da mu najviše odgovara, pa time i poricanjem učina kaznenog djela.

Stoga, cijeneći utvrđene olakotne i otegotne okolnosti u smislu članka 56. Kaznenog zakona, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, nalazi da je upravo kazna zatvora u trajanju jedne godine i šest mjeseci primjerena visokom stupnju optuženikove krivnje i pogibeljnosti počinjenog kaznenog djela te da je pogodna da ostvari i opću svrhu kaznenopravnih sankcija iz članka 6. Kaznenog zakona - da svi građani poštuju pravni sustav i da nitko ne počini kazneno djelo, te da se počinitelji kaznenih djela ubuduće tako ponašaju - i svrhu kažnjavanja iz članka 50. Kaznenog zakona - da se izrazi društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, utječe na počinitelja da ubuduće ne čini kaznena djela, utječe na sve ostale da ne čine kaznena djela i da se primjenom propisanih kazni utječe na svijest građana o pogibeljnosti kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja.

Slijedom iznesenog, a na temelju članka 390. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku, djelomično je prihvaćena žalba optuženog B. P. te je prvostupanjska presuda preinačena u odluci o kazni na način kako je to opisano pod točkom I. izreke ove drugostupanjske presude.

Budući da ne postoje preostali razlozi zbog kojih optuženik pobija prvostupanjsku presudu, a kako pri ispitivanju pobijane presude nisu nađene niti povrede zakona iz članka 379. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju članka 387. Zakona o kaznenom postupku žalbu optuženog B. P. u ostalom dijelu odbiti kao neosnovanu te u preostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu, kako je i odlučeno pod točkom II. izreke ove presude.

U Zagrebu, 2. lipnja 2010.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Ivan Protković, v.r.

Vesna Vrbetić, v.r.