Rev-x-54/2008-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev-x 54/08-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vlatke Potočnjak-Radej kao predsjednice vijeća, Ivana Mikšića, Gordane Gasparini, Aleksandra Peruzovića i mr. sc. Jadranka Juga kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. B. iz Z., zastupanog po odvjetnicima Odvjetničkog društva V. i p. j.t.d. iz Š., protiv tuženika 1. Županije šibensko-kninske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Šibeniku, Građansko-upravni odjel, 2. Općine Tisno, zastupane po I. G., odvjetniku u Š. i 3. Hrvatskih cesta d.o.o. Zagreb, Ispostava S., zastupanih po G. B., dipl. pravniku, radi naknade štete, odlučujući o revizijama tužitelja i tuženika Hrvatskih cesta, protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Šibeniku br. Gž 309/2007 od 4. veljače 2008., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Šibeniku br. P 4057/2005 od 2. studenog 2006., u sjednici održanoj 29. listopada 2008.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda drugog stupnja odbijene su kao neosnovane žalbe tužitelja i tuženika Hrvatskih cesta d.o.o. Zagreb te je potvrđena prvostupanjska presuda kojom je suđeno:

„I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na tuženike ad 1 i ad 2 koji glasi: „Dužni su tuženici ad1 i ad2 solidarno isplatiti tužitelju na ime naknade štete iznos od 635.775,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana podnošenja tužbe, tj. 27. siječnja 1987. god. do konačne isplate, kao i naknaditi mu sav parnični trošak, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.“

II. Djelomično se prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na tuženika ad3: Dužan je tuženik ad3 isplatiti tužitelju iznos od 216.090,00 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana presuđenja, tj. od 02. studenog 2006. god. pa do konačne isplate, te mu naknaditi parnični trošak u iznosu od 66.727,00 kn, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

III. Odbija se tužitelj sa viškom tužbenog zahtjeva u odnosu na tuženika ad3 i to s razlikom od dosuđenih 216.090,00 kn do traženih 635.775,00 kn, kao i traženjem zakonske zatezne kamate koja bi na dosuđeni iznos od 216.090,00 kn teka od dana podnošenja tužbe, tj. 27. siječnja 1097. god. do dana presuđenja, tj. 02. studenog 2006.g.“

Protiv te drugostupanjske presude revizije su izjavili tužitelj i tuženik Hrvatske ceste.

Tužitelj pobija presudu u dijelu kojim je odbijen zahtjev za plaćanje zakonskih zateznih kamata od dana podnošenja tužbe do presuđenja, a zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizija bude prihvaćena i drugostupanjska presuda preinačena na način da se dosude kamate od nastanka štete odnosno tužbe.

Tuženik Hrvatske ceste d.o.o. pobijaju presudu u dijelu kojim je prvostupanjska presuda potvrđena u dosuđujućem dijelu u odnosu na tog tuženika, a zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03 – dalje: ZPP) i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da nižestupanjske presude budu ukinute u pobijanom dijelu.

Tužitelj je podnio odgovor na reviziju tuženika u kojem se predlaže da revizija bude odbijena kao neosnovana.

Revizije su neosnovane.

U ovoj parnici tužitelj ostvaruje naknadu štete koja mu je prouzročena izgradnjom ceste T. – M. s odvojkom za B., izgrađene preko dijela njegovog zemljišta zahtijevajući da mu tuženici Županija šibensko-kninska i Općina Tisno, kao pravni slijednici bivše Općine Šibenik, te tuženik Hrvatske ceste d.o.o. Zagreb kao pravni slijednik SIZ-a za regionalne i magistralne ceste S. solidarno naknade štetu isplatom iznosa od 635.775,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 7. siječnja 1987., kao dana podnošenja tužbe, do isplate.

U postupku je utvrđeno da je na zahtjev bivšeg SIZ-a za regionalne i magistralne ceste S. rješenjem bivše Općine Šibenik od 30. ožujka 1982. bio utvrđen pravni interes za izgradnju ceste T. – M. s odvojkom za B., da je radi izgradnje te ceste tužitelju trebao biti ekspropriran dio zemljišta u površini od 348 m , da postupak eksproprijacije nije proveden, da je SIZ za ceste S. kao pravni slijednik bivšeg SIZ-a za magistralne i regionalne ceste ušao u posjed tužiteljeve nekretnine, te polovinom 1984. završio potrebne radove na izgradnji i rekonstrukciji ceste, da je u sastav ceste ušao dio tužiteljevog zemljišta površine 294 m , da u postupku eksproprijacije a niti u bilo kojem drugom postupku tužitelju nije isplaćena naknada za oduzeto zemljište, te da vrijednost tog zemljišta utvrđena vještačenjem iznosi 735,00 kn/m ili ukupno 216.290,00 kn.

Na temelju tih činjeničnih utvrđenja sudovi su tužbeni zahtjev ocijenili djelomično osnovanim u odnosu na tuženika Hrvatske ceste u visini utvrđene vrijednosti zemljišta od 216.090,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja (2. studenog 2006.) dok su u odnosu na tuženike Županiju šibensko-kninsku i Općinu Tisno tužbeni zahtjev ocijenili neosnovanim u cijelosti prihvativši njihov prigovor promašene pasivne legitimacije.

Ocjenjujući pitanje osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva u odnosu na tuženika Hrvatske ceste sudovi su zaključili da je bivši SIZ za ceste S. kao pravni slijednik bivšeg SIZ- a za magistralne i regionalne ceste S., u čiju korist je trebao biti proveden postupak eksproprijacije tužiteljevog zemljišta, bez provođenja tog postupka protupravno zauzeo tužiteljevo zemljište izgradnjom ceste i da stoga tuženik Hrvatske ceste kao njegov pravni slijednik odgovara za štetu koja je time tužitelju prouzročena.

Ocjenjujući prigovor tuženika da je nastupila zastara potraživanja prvostupanjski sud je taj prigovor ocijenio neosnovanim navodeći da je izgradnja ceste dovršena polovinom 1984., kada je tužitelj saznao da je veći dio njegove nekretnine zauzet, pa da je predmetna tužba podnesena unutar zastarnog roka od pet godina računajući od dana saznanja za nastalo protupravno zauzimanje, visinu štete i štetnika.

Ocjenu prvostupanjskog suda da nije nastupila zastara prihvatio je drugostupanjski sud navodeći da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da potraživanje tužitelja nema karakter naknade štete, već da se radi o zahtjevu za isplatu naknade po osnovi stjecanja bez osnove koje zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina u smislu odredbe čl. 371. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91 – dalje: ZOO).

U svezi ocjene pitanja zastare tuženik Hrvatske ceste u reviziji ističe da je u ovom sporu riječ o naknadi štete koja zastarijeva u roku od tri godine iz čl. 376. st. 1. ZOO i da je stoga prvostupanjski sud pogrešno primijenio opći zastarni rok od pet godina iz čl. 371. ZOO te da je s obzirom na činjenicu da su radovi na cesti započeli nakon 30. ožujka 1982. zastara nastupila prije podnošenja tužbe (29. siječnja 1987.).

Suprotno revizijskim navodima sudovi su pravilno zaključili da je tužitelj doznao za štetu sredinom 1984. kada je završena izgradnja ceste jer je tek tada mogao saznati za opseg štete, a ne u vrijeme početka gradnje ceste, pa je tužba podnesena unutar subjektivnog zastarnog roka od tri godine iz čl. 376. st. 1. ZOO.

No, ako bi se i prihvatila tuženikova tvrdnja o početku tijeka zastare tužitelju bi pripadalo pravo na naknadu vrijednosti oduzetog zemljišta po pravilima stjecanja bez osnove, na temelju odredbe čl. 209. ZOO, a u tom slučaju primjenjuje se opći zastarni rok od pet godina, koji nije protekao.

Suprotno revizijskim navodima tuženika sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su ocijenili neosnovanim i prigovor promašene pasivne legitimacije, a i nedostatka aktivne legitimacije.

U svezi pitanja pasivne legitimacije sudovi su pravilno zaključili da se pasivna legitimacija tuženika Hrvatskih cesta d.o.o. temelji na pravnom sljedstvu iza Hrvatske uprave za ceste koja je sa svojim pravnim prednicima bila pravni slijednik bivšeg SIZ-a za regionalne i magistralne ceste S., a kako je to izneseno u obrazloženju prvostupanjske presude, pa se u reviziji nerazumljivo navodi da bi pasivna legitimacija toga tuženika postojala samo ukoliko bi se utvrdilo da je on izvođač ili investitor radova.

U reviziji se ponavlja i prigovor nedostatka aktivne legitimacije istaknut u postupku pred nižestupanjskim sudovima.

Taj prigovor tuženik obrazlaže navodima da je, nakon što je bivša Općina Šibenik utvrdila da se može pristupiti eksproprijaciji tužiteljevog zemljišta i preuzela obvezu rješavanja imovinskopravnih odnosa između tužitelja i Općine Šibenik zaključena nagodba o zamjeni zemljišta pa „da li je Općina Šibenik ispunila obveze preuzete predmetnom nagodbom ne tiče se tuženika ad 3, već je to pitanje odnosa tužitelja i Općine Šibenik“.

Ti navodi su neosnovani i proizvoljni jer iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da bivša Općina Šibenik nije sklopila nagodbu s tužiteljem o dodjeli zamjenskog zemljišta, niti je platila naknadu.

Slijedom izloženog proizlazi da u dijelu presude koji se pobija revizijom tuženika Hrvatskih cesta ne postoji revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Ne postoje niti istaknute bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i st. 2. toč. 11. ZPP jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, a u postupku pred drugostupanjskim sudom nije došlo do povrede neke odredbe ZPP koja bi bila od utjecaja na pravilnost i zakonitost presude.

Budući da ne postoje revizijski razlozi zbog kojih je tuženik Hrvatske ceste izjavio reviziju, na temelju odredbe čl. 393. ZPP takvu reviziju valjalo je odbiti kao neosnovanu.

Tužitelj pobija presudu samo u dijelu kojim je odlučeno o tijeku zakonskih zateznih kamata te ističe da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno kada su kamate dosuđene za razdoblje od presuđenja do isplate, a ne od dana nastanka štete odnosno podnošenja tužbe.

Visina dosuđene naknade štete utvrđena je prema cijenama u vrijeme presuđenja, u skladu s odredbom čl. 189. st. 2. ZOO, pa tek od tada mogu početi teći zatezne kamate na dosuđenu naknadu, a ne od dana tužbe, jer novčana obveza tuženika u visini te svote tada nije postojala pa tuženik nije mogao niti pasti u zakašnjenje s njezinim ispunjenjem.

Proizlazi dakle da su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su ocijenili neosnovanim zahtjev tužitelja za plaćanje zakonskih zateznih kamata na dosuđeni iznos glavnice od dana podnošenja tužbe do presuđenja, pa ne postoji revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava zbog kojeg je tužitelj izjavio reviziju.

Stoga je na temelju odredbe čl. 393. ZPP i reviziju tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu.

U Zagrebu, 29. listopada 2008.

Predsjednica vijeća:

Vlatka Potočnjak-Radej, v.r.