Croatian Supreme Court dismisses appeal as inadmissible due to excessive claim value and lack of specific legal issue.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the appeal filed by both the plaintiff and defendant as inadmissible. The lower court had established co-ownership shares and ordered the registration of specific property rights for a building in Osijek. The appeal was rejected because the total claim value exceeded the statutory threshold for review and the appellant failed to specify a distinct legal question for the Supreme Court to address.
Legislator headnote
AI generatedčl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP; čl. 382. st. 2. i 3. ZPP; čl. 392. st. 1. ZPP; čl. 392.b. st. 2. ZPP: An appeal is inadmissible if the value of the dispute exceeds the limit set by law or if the appellant fails to specify a specific legal issue for review.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-x 922/11-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. H., iz O., kojeg zastupa punomoćnica B. P., odvjetnica u O., protiv tuženice M. A. iz O., koju zastupa punomoćnik A. F., odvjetnik u O., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tužitelja i tuženice, protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž- 1642/09-2 od 25. studenoga 2010., kojom je djelomično potvrđena, djelomično ukinuta i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-2612/07-13 od 25. veljače 2009., u sjednici vijeća održanoj 21. rujna 2016.
r i j e š i o j e :
Revizija tužitelja i tuženika odbacuju se kao nedopuštene.
Obrazloženje
Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da je tužitelj S. H. suvlasnik u 76/100, a tuženica M. A. u 24/100 dijela kuće, zemljišta i dvora u O., k.č. br. 4019/1, površine 240 m2, sve upisano u zk. ul. 2624, k.o. O., a što je tužena dužna priznati i izdati tužitelju ispravu podobnu za upis u zemljišne knjige, a što će u protivnom zamijeniti ova presuda (točka I. izreke), utvrđeno je da su tužitelj i tužena suvlasnici na ravne dijelove stana u prizemlju koji predstavlja samostalnu uporabnu cjelinu kao posebnog dijela nekretnine kako je to opisano u toč.
II. izreke prvostupanjske presude, u skladu s rješenjem Općinskog suda u Osijeku br. R1- 144/01 od 30. rujna 2004. te nalazom vještaka od 17. kolovoza 2006. te diobnog plana ovjerenog u Uredu za prostorno uređenje, stambeno–komunalne poslove, graditeljstvo i zaštitu okoliša Osijek, Osječko-baranjske županije od 20. rujna 1999. koji su sastavni dio ove presude, te se nalaže zemljišno-knjižnom odjelu Općinskog suda u Osijeku upis prava vlasništva u zemljišne knjige (točka II. izreke). Utvrđeno je da je tužitelj samovlasnik stana u potkrovlju koji predstavlja samostalnu uporabnu cjelinu kao posebnog dijela nekretnine kako je to opisano u toč.
III. izreke prvostupanjske presude u skladu s rješenjem Općinskog suda u Osijeku br. R1-144/01 od 30. rujna 2004. te nalazom vještaka od 17. kolovoza 2006. te diobnog plana ovjerenog u Uredu za prostorno uređenje, stambeno–komunalne poslove, graditeljstvo i zaštitu okoliša Osijek, Osječko-baranjske županije od 20. rujna 1999., te se nalaže zemljišno-knjižnom odjelu Općinskog suda u Osijeku upis prava vlasništva u zemljišne knjige (točka III. izreke). Utvrđeno je da su zajednički dijelovi zgrade kako je to opisano u točki IV. izreke prvostupanjske presude u zajedničkom vlasništvu za korist svakodobnog vlasnika stana iz točke II i točke III presude u skladu s rješenjem Općinskog suda u Osijeku br.
R1-144/01 od 30. rujna 2004. te nalazom vještaka od 17. kolovoza 2006. te diobnog plana ovjerenog u Uredu za prostorno uređenje, stambeno–komunalne poslove, graditeljstvo i zaštitu okoliša Osijek, Osječko-baranjske županije od 20. rujna 1999., te se nalaže zemljišno-knjižnom odjelu Općinskog suda u Osijeku upis prava vlasništva u zemljišne knjige (točka IV. izreke). Naloženo je tuženici da tužitelju izda pisanu suglasnost za uspostavu vlasništva posebnih dijelova nekretnine navedenih pod toč. II, III. i IV. tužbe i upisom u zk. ul. 2624, k.o.
O., što će u protivnom zamijeniti ova presuda (točka V. izreke). Naloženo je tuženici naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 82.620,44 kuna u roku od 15 dana (točka VI. izreke).
Odbijen je tužbeni zahtjev radi uspostave etažnog vlasništva u zk. ul. 2624, k.o. O. na 23/100 dijela tužitelja i na 24/100 dijela tuženice odnosno ukupno 47/100 stana u prizemlju koji predstavlja samostalnu uporabnu cjelinu kao posebnog dijela nekretnine opisane u točki I. izreke odbijajućeg dijela prvostupanjske presude u suvlasništvu tužitelja 23/100 i tuženice 24/100 dijela u skladu s rješenjem Općinskog suda u Osijeku br. R1-144/01 od 30. rujna 2004. te nalazom vještaka od 17. kolovoza 2006. te diobnog plana ovjerenog u Uredu za prostorno uređenje, stambeno–komunalne poslove, graditeljstvo i zaštitu okoliša Osijek, Osječko-baranjske županije od 20. rujna 1999., te se nalaže zemljišno-knjižnom odjelu Općinskog suda u Osijeku upis prava vlasništva u zemljišne knjige. Odbijen je zahtjev radi uspostave u zemljišnoknjižnom ulošku 2624, k.o. O. na 53/100 dijela tužitelja etažno vlasništvo stana u potkrovlju koji predstavlja samostalnu uporabnu cjelinu kao posebnog dijela nekretnine opisane u točki I. izreke odbijajućeg dijela prvostupanjske presude u samovlasništvu tužitelja u skladu s rješenjem Općinskog suda u Osijeku br. R1-144/01 od 30. rujna 2004. te nalazom vještaka od 17. kolovoza 2006. te diobnog plana ovjerenog u Uredu za prostorno uređenje, stambeno–komunalne poslove, graditeljstvo i zaštitu okoliša Osijek, Osječko-baranjske županije od 20. rujna 1999., te se nalaže zemljišno-knjižnom odjelu Općinskog suda u Osijeku upis prava vlasništva u zemljišne knjige. Odbijen je zahtjev za utvrđenje da su zajednički dijelovi zgrade kako je to opisano u prvostupanjskoj presudi u zajedničkom vlasništvu za korist svakodobnog vlasnika stana iz toč. II. presude u 47/100 dijela i za korist svakodobnog vlasnika iz toč. III. presude u 53/100 dijela u skladu s rješenjem Općinskog suda u Osijeku br. R1-144/01 od 30. rujna 2004. te nalazom vještaka od 17. kolovoza 2006. te diobnog plana ovjerenog u Uredu za prostorno uređenje, stambeno– komunalne poslove, graditeljstvo i zaštitu okoliša Osijek, Osječko-baranjske županije od 20. rujna 1999., te se nalaže zemljišno-knjižnom odjelu Općinskog suda u Osijeku upis prava vlasništva u zemljišne knjige.
Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana, a žalba tuženice je djelomično uvažena te je potvrđena presuda suda prvog stupnja u pobijanom dijelu u kojem je odbijen prvopostavljeni zahtjev, potvrđena je u pobijanom dijelu u kojem je prihvaćen drugopostavljeni zahtjev pod toč. I., II., III. i IV izreke prvostupanjske presude, ukinuta je toč. IV. prihvaćenog prvopostavljenog zahtjeva i preinačena je odluka o parničnom trošku tako da je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove.
Protiv drugostupanjske presude reviziju su podnijeli tužitelj na temelju odredbe čl. 382. st. 2. toč. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08 i 123/08 - dalje: ZPP) te tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelj je predložio usvojiti reviziju tužitelja i ukinuti drugostupanjsku odluku u dijelu koji se odnosi na parnični trošak i vratiti predmet na ponovni postupak ili preinačiti drugostupanjsku odluku o troškovima i potvrditi prvostupanjsku odluku. Tuženica je predložila usvojiti reviziju i ukinuti prvostupanjsku i drugostupanjsku odluku i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Odgovori na revizije nisu podneseni.
Revizija tužitelja i tuženika nisu dopuštene.
Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.
Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom "postupak" iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenje kojim prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta (merituma) spora, kao i da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP), te da odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP (tako npr. u odluci broj Rev- 1353/11-2 od 17. studenoga 2015.).
Na osnovu izloženog valjalo je na temelju odredbe čl. 400. st. 1. ZPP reviziju tužitelja koja je podnesena protiv odluke o parničnom trošku odbaciti kao nedopuštenu.
Odredbom čl. 382. st. 1. toč.1. ZPP propisano je da stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske odluke ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 100.000,00 kn.
Prema odredbi čl. 37. st. 2. ZPP ako zahtjevi u jednoj tužbi proizlaze iz raznih osnova ili pojedine zahtjeve ističu različiti tužitelji, vrijednost predmeta spora se određuje prema vrijednosti svakog pojedinog zahtjeva.
Prema odredbi čl. 188. st. 2. ZPP tužitelj može dva ili više tužbenih zahtjeva u međusobnoj vezi istaknuti u jednoj tužbi i tako da sud sljedeći od tih zahtjeva prihvati ako nađe da onaj koji je ispred njega istaknut nije osnovan (eventualna kumulacija tužbenih zahtjeva).
Tužitelj je tužbu podnio 5. listopada 2000. i u tužbi naznačio vrijednost predmeta spora u iznosu od 546.998,51 kn. U tužbi je istaknuo tužbeni zahtjev radi utvrđenja da je tužitelj suvlasnik u 3/4 dijela nekretnine što je tužena dužna trpjeti i izdati tužitelju valjanu tabularnu ispravu.
Na ročištu 10. veljače 2009. tužitelj je uredio tužbu i ispravio tužbene zahtjeve o kojima je sud donosio odluku i to glavni tužbeni zahtjev: radi utvrđenja da je tužitelj suvlasnik u 76/100 dijela, a tužena 24/100 dijela kuće što je tužena dužna trpjeti i izdati tužitelju valjanu tabularnu ispravu, tužbeni zahtjev radi uspostave etažnog vlasništva na stanu u prizemlju, tužbeni zahtjev radi uspostave etažnog vlasništva na stanu u potkrovlju, utvrđenje da su zajednički dijelovi zgrade u zajedničkom vlasništvu, da je tužena dužna izdati tužitelju pisanu suglasnost za uspostavu vlasništva posebnih dijelova nekretnine te podredni tužbeni zahtjev: radi utvrđenja da je tužitelj suvlasnik u 76/100 dijela, a tužena 24/100 dijela kuće što je tužena dužna trpjeti i izdati tužitelju valjanu tabularnu ispravu, da su tužitelj i tužena vlasnici stana u prizemlju koji predstavlja samostalnu uporabnu cjelinu kao posebnog dijela kuće na jednake dijelove, da je tužitelj samovlasnik stana u potkrovlju koji predstavlja samostalnu uporabnu cjelinu kao posebnog dijela kuće, da su zajednički dijelovi zgrade u zajedničkom vlasništvu, da je tužena dužna izdati tužitelju pisanu suglasnost za uspostavu vlasništva posebnih dijelova nekretnine.
U konkretnom slučaju tužitelj je postavio dva tužbena zahtjeva. Prvi, glavni, tužbeni zahtjev u sebi sadrži šest zahtjeva (utvrđenja da je tužitelj suvlasnik u 76/100 dijela, a tužena 24/100 dijela kuće, da je tužena dužna izdati tužitelju valjanu tabularnu ispravu, uspostava etažnog vlasništva na stanu u prizemlju, uspostava etažnog vlasništva na stanu u potkrovlju, utvrđenje da su zajednički dijelovi zgrade u zajedničkom vlasništvu, da je tužena dužna izdati tužitelju pisanu suglasnost za uspostavu vlasništva posebnih dijelova nekretnine). Drugi, podredni tužbeni zahtjev se odnosi na šest zahtjeva (utvrđenje da je tužitelj suvlasnik u 76/100 dijela, a tužena 24/100 dijela kuće, da je tužena dužna izdati tužitelju valjanu tabularnu ispravu, da su tužitelj i tužena vlasnici stana u prizemlju na jednake dijelove, da je tužitelj samovlasnik stana u potkrovlju, da su zajednički dijelovi zgrade u zajedničkom vlasništvu i da je tužena dužna izdati tužitelju pisanu suglasnost za uspostavu vlasništva posebnih dijelova nekretnine).
S obzirom da je u tužbi označena vrijednost predmeta spora 546.998,51 kn, navedena vrijednost predmeta spora se ima podijeliti s brojem istaknutih zahtjeva (6), jer svaki od dva (glavni i podredni) tužbena zahtjeva se sastoji od po šest samostalnih zahtjeva, tako da za svaki zahtjev vrijednost predmeta spora ne prelazi 100.000,00 kn.
Stoga revizija tuženice nije dopuštena prema vrijednosnom kriteriju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP.
Revizija tuženice nije dopuštena niti u smislu odredbe čl. 382. st. 2. i 3. ZPP, jer tuženica u reviziji nije određeno naznačila pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koje se na njega odnose. Osim toga, iz revizije proizlazi da je sastavljena kao redovna revizija podnesena zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.
Zbog navedenog je na temelju čl. 392. st. 1. ZPP i čl. 392.b. st. 2. ZPP odlučeno kao u izreci ovog rješenja.
Zagreb, 21. rujna 2016.
Predsjednik vijeća:
Željko Glušić, v. r.