Revr-407/2006-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 407/06-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Jasne Brežanski, kao predsjednice vijeća, te Stanka Jesenkovića, Davorke Lukanović- Ivanišević, Nenada Perina i dr. sc. Ivana Kaladića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. Š. iz S., koga zastupa T. K., odvjetnik u S., protiv tuženice Republike Hrvatske – Ministarstva obrane, koju zastupa Državno odvjetništvo S. radi isplate, rješavajući reviziju tužitelja podnesenu protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru od 16. ožujka 2006. godine, br. Gž-604/06., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu od 12. listopada 2004. godine, br. P-171/03., u sjednici održanoj dana 29. kolovoza 2006. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda drugog stupnja potvrđena je presuda suda prvog stupnja kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

I. "1. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, a po pravomoćnosti ove presude isplatiti tužitelju iznos od 224.724,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznose kako slijedi:

- 5.741,00 kn od 10. veljače 2000. godine,

- 5.741,00 kn od 10. ožujka 2000. godine,

- 5.741,00 kn od 10. travnja 2000. godine,

- 5.741,00 kn od 10. svibnja 2000. godine,

- 5.741,00 kn od 10. lipnja 2000. godine,

- 5.741,00 kn od 10. srpnja 2000. godine,

- 5.741,00 kn od 10. kolovoza 2000. godine,

- 5.741,00 kn od 10. rujna 2000. godine,

- 5.741,00 kn od 10. listopada 2000. godine,

- 5.741,00 kn od 10. studenoga 2000. godine,

- 5.741,00 kn od 10. prosinca 2000. godine,

- 5.741,00 kn od 10. siječnja 2001. godine,

- 6.439,00 kn od 10. veljače 2001. godine,

- 6.439,00 kn od 10. ožujka 2001. godine,

- 6.439,00 kn od 10. travnja 2001. godine,

- 6.439,00 kn od 10. svibnja 2001. godine,

- 6.439,00 kn od 10. lipnja 2001. godine,

- 6.439,00 kn od 10. srpnja 2001. godine,

- 6.439,00 kn od 10. kolovoza 2001. godine,

- 6.439,00 kn od 10. rujna 2001. godine,

- 6.439,00 kn od 10. listopada 2001. godine,

- 6.439,00 kn od 10. studenoga 2001. godine,

- 6.439,00 kn od 10. prosinca 2001. godine,

- 6.439,00 kn od 10. siječnja 2002. godine,

- 6.439,00 kn od 10. veljače 2002. godine,

- 6.439,00 kn od 10. ožujka 2002. godine,

- 6.439,00 kn od 10. travnja 2002. godine,

- 6.439,00 kn od 10. svibnja 2002. godine,

- 6.439,00 kn od 10. lipnja 2002. godine,

- 6.439,00 kn od 10. srpnja 2002. godine,

- 6.439,00 kn od 10. kolovoza 2002. godine,

- 6.439,00 kn od 10. rujna 2002. godine,

- 6.439,00 kn od 10. listopada 2002. godine,

- 6.439,00 kn od 10. studenoga 2002. godine,

- 6.439,00 kn od 10. prosinca 2002. godine,

- 6.439,00 kn od 10 siječnja 2003. godine, pa sve do isplate.

2. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i po prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju parnični trošak."

Istom prvostupanjskom presudom naloženo je tužitelju da nadoknadi tuženici parnični trošak u iznosu od 7.540,00 kn.

Protiv ove pravomoćne drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se ona preinači tako da se prihvati tužbeni zahtjev, odnosno da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje sudu prvog stupnja.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Sporno je, da li je tuženica bila dužna tužitelju isplatiti plaću prema ugovoru sklopljenom između stranaka o službi u Hrvatskoj vojsci od 14. listopada 1993. godine, kroz utuženo razdoblje od siječnja 2000. godine do kraja 2002. godine ili pak prema odluci o plaćama vojnih službenika i namještenika i izmjenama i dopunama odluke od 10. listopada 2000. godine i 21. svibnja 2000. godine sukladno odredbi čl. 138. Zakona o službi u oružanim snagama (“Narodne novine”, broj 23/95, 33/95 i 105/99), odnosno prema Uredbi Vlade Republike Hrvatske o vrijednosti koeficijenta osobnog čina za izračun plaće djelatne vojne osobe (“Narodne novine”, broj 144/02), koja je donesena na temelju čl. 161. st. 7. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske (“Narodne novine”, broj 33/01. i 58/02).

Nije se ostvario revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

U postupku je utvrđeno da je između stranaka sklopljen ugovor o službi u Hrvatskoj vojsci – Gardijskim brigadama 14. listopada 1993. godine prema kojem je tužitelj primao plaću prema koeficijentu utvrđene osnovice u visini od 3,5 prosječne mjesečne isplaćene netto plaće po radniku u gospodarstvu Hrvatske prema posljednjem tromjesječnom prosjeku objavljenom u Narodnim novinama.

Ugovor je sklopljen prema čl. 22. st. 2. toč. 12. Zakona o obrani (“Narodne novine”, broj 49/91, 43a/91, 73/91, 19/92 i 55/92) prema kojem Ministarstvo obrane obavlja poslove koji se odnose na provođenje i utvrđivanje kadrovske politike.

U vrijeme sklapanja ugovora bio je snazi Zakon o preuzimanju saveznih zakona (“Narodne novine”, broj 52/91) kojim je preuzet Zakon o službi u oružanim snagama ("Službeni list" br. 7/85, 20/89, 40/89 i 26/90) time da nisu preuzete neke odredbe tog Zakona, pa tako i odredbe Glave XII, članci od 308. do 351. koji govore o osobnim dohotcima, nagradama i drugim primanjima.

Dakle, nije bilo zakonskog propisa koji bi regulirao visinu plaće i drugih primanja djelatnih vojnih osoba.

Tek Zakon o službi u oružanim snagama (“Narodne novine”, broj 23/95, 33/95 i 105/99) koji je stupio na snagu 13. travnja 1995. godine, odredbom čl. 136. propisuje da plaće i druga beriva djelatnih vojnih osoba određuje Vrhovni zapovjednik na prijedlog ministra obrane.

U skladu s navedenom zakonskom odredbom Vrhovni zapovjednik je donio odluku o plaćama i drugim berivima djelatnih vojnih osoba od 21. svibnja 1995. godine, te 10. listopada 2000. godine i 21. svibnja 2001. godine prema kojoj su isplaćene plaće i ostala beriva djelatnih vojnih osoba. Nakon pak donošenja Zakona o službi u oružanim snagama (“Narodne novine”, broj 32/02 i 58/02) plaće su isplaćene u skladu s odlukom Ministarstva obrane Republike Hrvatske koja je donesena temeljem ovlaštenja iz čl. 170. tog Zakona.

Budući je utvrđeno da su tužitelju kroz utuženo razdoblje isplaćivana primanja koja su ga pripadala u skladu sa Zakonom o službi u oružanim snagama, odnosno propisima donesenim na temelju tog Zakona, pravilno je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu plaće prema ugovoru o službi u oružanim snagama.

Naime, nakon što je zakonom propisana visina plaće djelatnih vojnih osoba ima se primijeniti zakon, a ne odredbe ranije sklopljenog ugovora koji je sklopljen u vrijeme kada nije bilo zakona koji bi propisivao visinu primanja djelatne vojne osobe.

Ovo jer kad je zakonom nešto izričito propisano ima se primijeniti Zakon. Revident neosnovano prigovara da odluka Predsjednika Republike Hrvatske nije objavljena u Službenom glasniku Republike Hrvatske.

Člankom 90. Ustava Republike Hrvatske od 22. prosinca 1990. godine (“Narodne novine”, broj 56/90) propisano je da zakoni moraju biti objavljeni u Službenom glasniku Republike Hrvatske, dakle ustavna odredba o obvezatnosti objave u Službenom glasniku Republike Hrvatske odnosi samo na zakone, a ne i na druge propise. Stoga revizijska tvrdnja da je odluku Predsjednika Republike Hrvatske trebalo objaviti u Narodnim novinama nije osnovana.

U pogledu pravne snage ugovora odredbe o visini plaće su kogentne norme, a takva je upravo navedena Odluka Predsjednika Republike Hrvatske pa se ne može mijenjati ugovornim odredbama.

Tužitelj je pak ako nije bio zadovoljan visinom plaće i drugim primanjima propisanim zakonom mogao tražiti raskid ugovora prema odredbi čl. 9. tog ugovora po kojim se ugovor sklapa na tri godine i produžuje za navedene tri godine ukoliko ni jedna od ugovornih strana ne zatraži raskid ugovora 30 dana prije isteka roka od tri godine za koji je ugovor sklopljen. Dakle, mogao je tražiti raskid ugovora još 1996. godine, pa zatim ponovno 1999. godine, jer je ugovor sklopljen 1993. godine.

Radi naprijed navedenog temeljem čl. 393. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03), odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 29. kolovoza 2006.

Predsjednica vijeća:

mr. sc. Jasna Brežanski, v.r.