Rev-2018/2000-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-2018/00-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Damira Mratovića, Ivke Zlokić, dr. Ivana Kaladića i Miljenke Vraničar kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. M. iz I.-G., koga zastupa T. Š., odvjetnik u I.-Gradu, protiv tuženika S. K., koga zastupa Z. K., odvjetnik u K., radi poništenja i isplate, rješavajući reviziju tužitelja izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Sisku od 27. ožujka 2000. godine broj Gž-1019/99-3 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Kutini od 22. travnja 1999. godine broj P-428/98-84, u sjednici održanoj dana 16. listopada 2001. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje odluke Disciplinske komisije tuženika od 13. svibnja 1991. godine i odluke Radničkog savjeta tuženika od 5. lipnja 1991. godine broj 724/91 kojima je tužitelju izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa, za vraćanje tužitelja na poslove i radne zadatke voditelja programa u službi automata, za priznanje svih prava iz radnog odnosa, za isplatu plaće kao da je radio, sa zateznom kamatom na dospjele mjesečne iznose od 24. travnja 1992. godine do isplate, te je tužitelj obvezan tuženiku naknaditi parnične troškove u iznosu od 5.978,00 kn. Drugostupanjskom presudom odbijena je tuženikova žalba i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude pravovremenu, dopuštenu i potpunu reviziju izjavio je tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva, ili da se nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati na ponovno raspravljanje.

Tuženik je u odgovoru na reviziju osporio osnovanost revizijskih navoda i predložio da se revizija odbije kao neosnovana i “potvrdi nižestupanjske presude”, a nadležni državni odvjetnik se o reviziji nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Utvrđeno je da je zahtjev za pokretanje disciplinskog postupka protiv tužitelja nastavljen 24. travnja 1991. godine i istoga dana dostavljen tužitelju, a narednog dana je održana rasprava pred Disciplinskom komisijom tuženika koja je nastavljena 6. i 9. svibnja 1991. godine. Stoga su nižestupanjski sudovi osnovano zaključili da je tužitelj imao dovoljno vremena za pripremanje svoje obrane u disciplinskom postupku. Sindikat tuženika u disciplinskom postupku nije sudjelovao no sudovi su pravilno ocijenili da je taj propust u postupanju samo relativnog značenja, jer nije bitno utjecao na donošenje odluke o disciplinskom postupku. U disciplinskom postupku sudjelovali su svi članovi Disciplinske komisije tuženika, te su nižestupanjski sudovi zaključili da je disciplinski postupak proveden u skladu sa pravilnikom tuženika o disciplinskoj odovornosti i tada važećim zakonskim propisima o postupku u vezi utvrđenja disciplinske odgovornosti radnika.

Tuženik je u disciplinskom postupku oglasio tužitelja krivim za teže povrede radne dužnosti time što je:

a/ posjedovao automate za igre na sreću i to pet komada u kojima su se nalazile CPU ploče,

b/ da je na lokaciji u V.V. nelojalnom konkurencijom istisnuo automate u vlasništvu tuženika i da je zloupotrijebio tuženikove filmove za izradu CPU ploča,

c/ da je zloupotrijebio obrasce tuženikovih ugovora o zakupu u privatne svrhe,

d/ da je koristio program sa zaštitnim znakom tuženika S. d.o.o. za vlastite automate,

e/ da znanje i iskustvo stečeno u S. d.o.o. i višednevnim službenim putovanjima u zemlji i inozemstvu nije prenosio na ostale radnike i pripravnike, te nije želio upoznati ostale radnike o načinu upisivanja programa u S. d.o.o. automate,

f/ da nije poštivao radnu disciplinu jer je 16. travnja 1991. godine neopravdano izostao tri sata sa radnog mjesta da bi obilazio vlastite automate u V.V., te mu je izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa.

Nižestupanjski sudovi su utvrdili da je tužitelj učinio teže povrede radne obveze navedene pod a/,c/,d/ i e/, jer je zloupotrijebio svoja ovlaštenja kao voditelj programa u službi automata, te tuženiku prouzročio znatnu štetu, koja u smislu čl. 25. tuženikovog Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti postoji, ako prelazi iznos prosječnog osobnog dohotka u privredi Općine K. u godini koja prethodi času nastanka povrede radne obveze odnosno druge povrede radne discipline.

Odredbom čl. 7. toč. 3. tuženikovog Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti propisano je da je teža povreda radne obveze nezakonito raspolaganje društvenim sredstvima i druge nezakonite radnje, toč. 7. istog članka određeno je da težu povredu radne obveze čini

zloupotreba položaja ili prekoračenje datog ovlaštenja, toč. 13. istog članka određeno je da težu povredu radne obveze čini neovlaštena posluga sredstvima koja su data radnicima za izvršavanje poslova odnosno radnih zadataka, toč. 21. istog članka kao teža povreda radne obveze predviđeno je protupravno pribavljanje materijalne koristi na štetu organizacije, a toč. 22. istog članka propisano je da težu povredu radne obveze čini korištenje sredstava organizacije u privatne svrhe. Odredbama čl. 24. toč. 6. i 7. istog Pravilnika propisano je da se mjera prestanka radnog odnosa izriče zbog težih povreda radne obveze – nezakonitog raspolaganja društvenim sredstvima i drugih nezakonitih radnji kojima je organizaciji nanijeta znatna materijalna šteta, te zloupotrebe položaja ili prekoračenja danog ovlaštenja koje je prouzrokovalo znatnu štetu.

Zaključivši da je tužitelj učinio teže povrede radne obveze nižestupanjski sudovi su pravilno ocijenili da je tuženik zakonito tužitelju izrekao disciplinsku mjeru prestanka radnog odnosa, te su pravilnom primjenom materijalnog prava odbili tužbeni zahtjev za poništenje osporenih odluka, za vraćanje tužitelja na radno mjesto voditelja programa u službi automata, za priznanje svih prava iz radnog odnosa kao i zahtjev za isplatu plaće.

Naime, odredbom čl. 58. tada važećeg Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa (“Narodne novine”, broj 34/91, 26/93, 29/94) bilo je propisano da se mjera prestanka radnog odnosa izriče za teže povrede dužnosti i radne obveze koje su između ostalog odnose na nezakonito raspolaganje sredstvima, zloupotrebu položaja i prekoračenje datog ovlaštenja.

Činjenična razmatranja u reviziji ne mogu se uzeti u obzir, jer se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 385. st. 3. Zakona o parničnom postupku - “Narodne novine”, broj 53/91, 91/92, 112/99 – dalje u tekstu ZPP).

Revizijski navodi kojima se ukazuje na propuste u vođenju disciplinskog postupka protiv tužitelja nisu odlučni, jer su ti propusti relativnog značenja, budući da nisu utjecali na valjanost donesenih odluka.

Kako nije ostvaren istaknuti revizijski razlog, a u postupku pred nižestupanjskim sudovima nije došlo do bitne povrede odredaba parničnog postupka na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP), valjalo je reviziju odbiti kao neosnovanu (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 16. listopada 2001. godine.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.