Rev-819/1990-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 819/1990-2

P R E S U D A

U IME NARODA!

Vrhovni sud Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Mladena Žuvele, kao predsjednika vijeća, te Vesne Milošević, Stanislava Plazonića, Stanka Jesenkovića i Jakoba Miletića, kao članova vijeća u gradjansko-pravnoj stvari tužitelja E. H. iz V. D. ..., D. H. iz V., ..., oboje zastupani po punomoćniku V. R., odvjetniku iz V., protiv tuženika V. H. iz V., ..., radi utvrdjenja i predaje u suposjed, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Varaždinu od 19.X 1989. br. Gž 1204/89-2, kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Varaždinu od. 10.IV 1989; br. P 228/89-10, u sjednici održanoj dana 24. listopada 1990.,

p r e s u d i o j e:

I. Revizija tužiteljice E. H. odbija se kao neosnovana.

II. Revizija se tužitelja D. H. djelomično prihvaća, pa se preinačuje presuda Okružnog suda u Varaždinu od 19.X 1989. godine br. Gž 1204/89-2 u dijelu točke II tako da se odbija žalba tuženika i potvrdjuje presuda Općinskog suda u Varaždinu od 10.IV 1989. godine, a preinačuje u toč. III tako da je tuženik dužan naknaditi tužitelju D. H. parnični trošak u iznosu od 75,6 dinara u roku od 15 dana.

III. U ostalom dijelu odbija se ta revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom prvostepenog suda sudjeno je tako da je odbijen tužbeni zahtjev oba tužitelja na utvrdjenje da postoji darovni ugovor od 8.VII 1986. godine kojim je tužiteljica E. H. darovala čk. br. 174/1 kuću u ulici ... sa 100 m , upisane u A/II uloška 907 k. o. V. i prava trajnog korištenja na čk. br. 174/1 dvorište u ulici .... sa 475 m upisano u A/l istog z. k. uloška tako da je tim darovanjem pripalo D. H. iz V. ... 1/6 dijela, a tuženom H. V. iz V. ... takodjer 1/6 dijela, te da je tim ugovorom ovlastila prednje daroprimce da udju u posjed darovanih nekretnina, pa je slijedom toga traženo da tuženi dopusti i ujedno trpi da se ovo darovanje provede u z. k. ul. br. 907 k. o. V. slijedom čega bi tužitelj i tuženik bili suvlasnici i to svaki u 3/6 dijela odnosno u 1/2 dijela prednjih nekretnina. Nadalje, istom presudom usvojen je tužbeni zahtjev da je tuženik dužan predati tužitelju u suposjed prostorije stambene zgrade kuće u ulici ... i to dvije veće sobe i kuhinju u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja, te joj naknaditi parnične troškove i to obim tužiteljima u iznos od 378.100 dinara (37,8 konvertibilnih dinara).

Presudom drugostepenog suda preinačena je djelomično navedena presuda tako da je odbijena žalba tužitelja i potvrdjena prvostepena presuda u odnosu na toč. I izreke prvostepene presude - kojom je odbijen navedeni tužbeni zahtjev, dok je usvojena žalba tuženika i preinačena prvostepena presuda u dijelu toč. II izreke i u odluci o troškovima postupka tako da je i taj tužbeni zahtjev odbijen kao i zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka.

Protiv pravomoćne drugostepene presude tužitelji su izjavili reviziju zbog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava uz prijedlog da se preinače obje nižestepene presude i to tako da se u cijelosti usvoje oba tužbena zahtjeva.

Revizija (pravovremena, potpuna i dopuštena) dostavljana je tuženiku i nadležnom javnom tužiocu, ali na reviziju se javni tužilac Hrvatske nije izjasnio.

U odgovoru na reviziju tuženik osporava navode revizije i razloge revizije, pa predlaže da se ista odbije.

Revizija tužiteljice E. H. nije osnovana, a tužitelja D. H. osnovana je djelomično.

Tužiteljica je darovnim ugovorom, a provedenim i u zemljišnim knjigama 23. II 1989. godine, darovala tužitelju D. i tuženiku V., svojim sinovima, svakom u 1/2 dijela svoj suvlasnički dio na kući i zemljištu - čk. br. 174/1 u z. k. ul. br. 907 k. o. V..

Tako darovanje stranke su prihvatile i upisom u zemljišnim knjigama stekle sada u odredjenom dijelu (1/6) suvlasništvo i na ranijem dijelu suvlasništva tužiteljice.

Prema tome tužiteljica nije više suvlasnica niti u jednom dijelu predmetne nekretnine, pa nema zakonskog osnova za predaju u suposjed odredjenog dijela zgrade, a s obzirom da je navedeni darovni ugovor (od 8.VII 1976.) proveden u zemljišnim knjigama, to više nema pravnog interesa na strani tužiteljice za utvrdjenje postojanja takva ugovora i na temelju istog upisa prava suvlasništva ostalih stranaka.

S obzirom da je na temelju ugovora od 8.VII 1976. godine o darovanju, kao pravnom osnovu za stjecanje prava suvlasništva od strane tužitelja na suvlasničkom dijelu tužiteljice, izvršen i upis tog i takvog tužiteljevog prava na predmetnoj nekretnini, to je pravilna odluka suda u dijelu tanjim je odbijen i njegov tužbeni zahtjev na utvrdjenje postojanja navedenog darovnog ugovora i "trpljenja tuženika da se ovo darovanje provede u zemljišnim knjigama", budući da više niti tužitelj nema pravnog interesa na takvo utvrdjenje.

Medjutim, drugostepeni sud je pogrešno primijenio odredbe čl. 14. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (dalje: ZOVO) u odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja koji je u odredjenom dijelu usvojen prvostepenom presudom - na predaju u suposjed odredjenih dijelova zgrade.

Nije sporno da su tužitelj i tuženik suvlasnici predmetne obiteljske kuće (s pravom sukorištenja zemljišta) svaki u 1/2 dijela.

Tužitelju, kao suvlasniku pripada pravo da tu cijelu nekretninu posjeduje i njome se koristi zajedno sa tuženikom kao drugim (i jedinim) suvlasnikom a svaki razmjerno svojem suvlasničkom dijelu, s tim da pri tome ne povredjuje prava ostalih suvlasnika. Tako glasi navedeni propis.

Unutar takva prava suvlasnici se mogu sporazumijevati da suvlasničku stvar koriste tako da svaki od suvlasnika koristi odredjeni fizički dio predmetne stvari, ili da jedan od suvlasnika sam posjeduje i koristi cijelu stvar ili pak da je posjedjuje i koristi u odredjenom vremenskom trajanju.

Do sada iz medju strankama - tužitelja i tuženika - nije postignut sporazum o načinu i vremenu suposjedovanja predmetne kuće, već je tužitelj u posjedu odredjenih prostorija odnosno suposjedu nekih prostorija, samo toliko koliko je to do sada uspio ostvariti od ranijeg tuženikova cjelokupnog posjedovanja.

Zato je pravilna odluka prvostepenog suda da je tužitelju temeljem odredbe čl. 14. ZOVO pripada pravo na suposjedovanje suvlasničke stvari, a da prema tome postoji obveza tuženika da mu preda u suposjed odredjene prostorije, bez obzira Što u ovom času tužitelj sam posjeduje odredjene prostorije u suvalsničkoj kući.

Stoga je valjalo u tom dijelu preinačiti pobijanu odluku na način kako je to izneseno u izreci ove presude, a to temeljem odredbe čl. 395. st. 2. Zakona o parničnom postupku.

U odnosu na dio tužbena zahtjeva o kojem nije odlučeno prvostepenom presudom ("predaja u suposjed podrumskih i tavanskih prostorija"), valja upozoriti na odredbu čl. 339. st. 1. Zakona o parničnom postupku da o tome odlučuje prvostepeni sud na prijedlog tužitelja, koji prijedlog za dopunu presude može staviti u roku od 15 dana od primitka prvostepene presude (što tužitelj nije učinio).

Ukoliko je propušten taj rok tužitelj nije prekludiran u pravu da o dijelu tužbena zahtjeva o kojem nije odlučeno u povodu predmetne tužbe novom tužbom postavi taj i takav tužbeni zahtjev.

U obvezi tuženika je da naknadi tužitelju D. H. parnične troškove u iznosu od 75,6 dinara s obzirom da u odnosu na odbijeni tužbeni zahtjev nisu nastali posebni parnični troškovi, a što je odlučeno primjenom odredaba čl. 166. st. 2. ZPP-a u vezi sa čl. 154. st. 3. i čl. 155. ZPP.

U Zagrebu, 24. listopada 1990.

Predsjednik vijeća:

Mladen Žuvela, v. r.