I Kž-527/2010-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 527/10-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Dražena Tripala kao predsjednika vijeća, te Ranka Marijana, Žarka Dundovića, Miroslava Šovanja i Melite Božićević-Grbić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Tanje Pavelin-Borzić kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. B. G. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 188. st. 2. u svezi čl. 33. KZ, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, opt. B. G. i opt. S. K., podnesenim protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 11. ožujka 2010. broj K-35/09, u sjednici održanoj 25. kolovoza 2010., u nazočnosti zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Marinke Orlić,

p r e s u d i o j e:

I. Povodom žalbi državnog odvjetnika, opt. B. G. i opt. S. K., a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o sigurnosnoj mjeri obveznog liječenja od ovisnosti na način da sigurnosna mjera primijenjena prema opt. B. G. i opt. S. K., temeljem čl. 76. st. 2. u svezi čl. 75. st. 3. KZ, može trajati do prestanka razloga zbog kojih je primijenjena ali u svakom slučaju do prestanka izvršenja kazne zatvora.

II. Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika, opt. B. G. i opt. S. K. i u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje se prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom opt. B. G. i opt. S. K. proglašeni su krivima zbog kaznenog djela iz čl. 188. st. 2. u svezi čl. 33. KZ, pa su temeljem citiranih zakonskih odredbi osuđeni, i to opt. B. G. na kaznu zatvora u trajanju tri godine, a opt. S. K. na kaznu zatvora u trajanju dvije godine.

Temeljem čl. 63. KZ, vrijeme koje je opt. B. G. proveo u pritvoru od 21. travnja enu kaznu zatvora.

2009. pa nadalje, uračunato je u izreč

Temeljem čl. 76. KZ prema opt. B. G. i opt. S. K. primijenjena je sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti „…do prestanka izvršenja kazne zatvora…“.

I Kž 527/10-3

Temeljem čl. 132. st. 2. ZKP-a, ošt. K. S. je upućena imovinskopravni zahtjev ostvarivati u parnici.

Temeljem čl. 122. st. 4. u svezi čl. 119. st. 2. ZKP-a, optuženici su oslobođeni obveze plaćanja troškova kaznenog postupka u cijelosti.

Protiv ove presude žalbu su podnijeli državni odvjetnik i optuženici.

Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni, sa prijedlogom pobijanu presudu preinačiti te optuženicima izreći kazne zatvora u duljem trajanju.

Opt. B. G. je podnio dvije žalbe. Jednu je podnio osobno, u kojoj se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni. Drugu žalbu je podnio putem branitelja S. M., odvjetnika iz O., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni, sa prijedlogom pobijanu presudu preinačiti i optuženika osloboditi od optužbe ili kazneno djelo prekvalificirati u kazneno djelo iz čl. 128. KZ odnosno pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Imajući u vidu sadržaj ovih dviju žalbi, one će se razmatrati kao jedinstvena žalba opt. B. G.

Opt. S. K. je podnio žalbu putem branitelja M. I., odvjetnika iz O., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni, sa prijedlogom pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje ili pobijanu presudu preinačiti i optuženika osloboditi od kazne odnosno izreći blažu kaznenopravnu sankciju.

Na žalbu državnog odvjetnika opt. B. G. je putem branitelja S. M., podnio odgovor sa prijedlogom žalbu odbiti kao neosnovanu.

Prije održavanja sjednice vijeća, temeljem čl. 373. st. 1. ZKP-a, spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje, koje je vratilo spis uz podnesak u kojem predlaže žalbu državnog odvjetnika prihvatiti, a žalbe optuženika kao neosnovane odbiti, u čemu je na sjednici vijeća ustrajala i zamjenica Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske.

Žalbe su neosnovane.

Suprotno žalbenim navodima optuženika, u pobijanoj presudi nema proturječnosti između njene izreke i obrazloženja. Sud prvog stupnja je glede odlučnih činjenica označio jasne i logične razloge na kojima se zasniva izreka presude. Isto tako, sud je označio dokaze temeljem kojih proizlazi zaključak da su optuženici počinili kazneno djelo kako je to navedeno u izreci pobijane presude, a potom je obrazložio na osnovu kojih odlučnih činjenica je to zaključio.

Nisu u pravu optuženici kada se žale zbog povrede kaznenog zakona. To što smatraju da u njihovim postupcima nema svih obilježja kaznenog djela za koje su proglašeni krivima i pri tome pobijaju valjanost utvrđenog činjeničnog stanja, ne opravdava predmetni žalbeni

I Kž 527/10-3

osnov. Ovo stoga, što se postojanje povrede kaznenog zakona prosuđuje prema činjeničnom stanju iz izreke presude, a ne onom koje bi, sa motrišta žalitelja, bilo ispravno. Kako su izrekom prvostupanjske presude utvrđeni svi bitni elementi kaznenog djela za koje su optuženici i osuđeni, to u ovom slučaju ne postoji povreda kaznenog zakona.

Nisu u pravu optuženici niti kada povredu kaznenog zakona nalaze u konstrukciji kvalificiranog oblika pokušaja silovanja, smatrajući da nema mjesta takvoj konstrukciji ukoliko nijedan od počinitelja nije dovršio kazneno djelo silovanja. U pravu su kada tvrde da više silovanja od strane više osoba, u smislu kvalificiranog oblika osnovnog djela, podrazumijeva da su dovršeno djelo nad istom oštećenicom počinile najmanje dvije osobe. Ako jedan od počinitelja dovrši kazneno djelo a drugi ostane u pokušaju, obojica će odgovarati za pokušaj kvalificiranog djela silovanja od strane više osoba. Međutim, u konkretnom slučaju, opt. B. G. i opt. S. K. su proglašeni krivima za pokušaj silovanja od strane više osoba (dakle najmanje dvije) nad istom oštećenicom a ne za dovršena silovanja od strane više osoba. Kako je to pravilno utvrđeno, optuženici su sudjelovali u počinjenju kaznenog djela, obojica su imali vlast nad djelom, aktivno su participirali u radnjama počinjenja nad istom oštećenicom ali djelo nisu uspjeli dovršiti, uslijed čega je pravilna kvalifikacija prvostupanjskog suda da se radi o pokušaju silovanja od strane više počinitelja.

Suprotno žalbenim navodima optuženika, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno. Zaključci suda prvog stupnja zasnovani na ocjeni vjerodostojnosti iskaza ispitanih osoba i zaključci zasnovani na ocjeni svih ostalih izvedenih dokaza su logični, zakoniti i pravilni, pa su uslijed toga i zaključci suda o postojanju odlučnih činjenica čvrsto utemeljeni na izvedenim dokazima.

Nasuprot žalbenim tvrdnjama, prvostupanjski sud je utvrđene činjenice pravilno povezao u logičnu cjelinu. Opt. S. K. je priznao da je kanio imati spolni odnos s oštećenicom i zato ju je pokušao silom izvući iz vozila, dok je detaljno opisao kako je opt. B. G. prvi uhvatio oštećenicu za desnu nogu i počeo ju povlačiti iz automobila, a potom uzeo pušku koju je uperio prema njoj ( list 48-49 spisa). Ovo je potvrdio i svjedok V. M., koji je naglasio kako su i opt. B. G. i opt. S. K. hvatali oštećenicu koja je „jaukala“ (list 103 spisa) te joj dobacivali „hoćeš popušiti“ i slično, a opt. G. je čak uperio i pušku u oštećenicu i pitao „hoćeš li mi popušiti“. Opt. S. K. je vidio da opt. B. G. nije zatvorio zatvarač na hlačama „…njegov spolni organ je bio izvan hlača i htio je oštećenici staviti spolni organ u usta… (list 101 spisa). Ošt. K. S. je iskazivala o agresivnim postupcima opt. B. G. i opt. S. K. kada su je pokušali silom i prijetnjama izvući iz automobila, ali je iskazivala i o svom upornom opiranju, odguravanju i hvatanju za sjedalo automobila.

Pravilno je utvrđenje suda prvog stupnja kako je ošt. K. S. pružala snažan i nedvosmislen fizički otpor pokušajima opt. B. G. i opt. S. K. da je izvuku iz automobila. Obojica optuženika su primijenili prijetnju kako bi ju prisilili na spolne odnošaje. Obojica su primjenjivali i silu, pokušavajući je izvući iz automobila, pri čemu je došlo i do kidanja dijela odjeće oštećenice. Optuženici su jasno verbalizirali svoju namjeru realizacije nasilnih spolnih odnošaja.

Međutim, otporom oštećenice i prisebnim postupkom V. M. djelo je ostalo u pokušaju. U trenutku kada se oštećenica uspjela oslobodila fizičkog kontakta sa optuženicima, V. M. je uspio pokrenuti motor automobila i zajedno sa oštećenicom pobjeći optuženicima.

I Kž 527/10-3

Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je djelo ostalo u pokušaju samo zbog otpora oštećenice i bijega koji je uspješno poduzeo V. M.

Nije u pravu opt. B. G. kada u žalbi tvrdi da se iskaz oštećenice ne može uzeti kao vjerodostojan. Žalitelj analizira iskaz vještakinje dr. M. D., koja je ocijenila nesposobnost svjedočenja oštećenice na glavnoj raspravi jer je pod terapijom antipsihoticima a ponovno repetiranje kritičnog događaja kod oštećenice bi moglo dovesti do pogoršanja psihičkog stanja (list 208 spisa). Međutim, vještakinja je jasno naglasila da sposobnost procjenjivanja centralnih događaja kod oštećenice nije bila narušena, uslijed čega je pravilno donesena odluka o čitanju njenog iskaza kojeg je dala u istrazi.

Žalitelj, pokušavajući diskvalificirati iskaz oštećenice, zanemaruje da se njezino svjedočenje u bitnome podudara sa iskazima ostalih ispitanih osoba i čini logičnu cjelinu. Iskaz oštećenice je potvrđen kako iskazom V. M. tako i iskazom svjedoka V. Z., koji je u kritično vrijeme zaustavio kamion jer je vidio „jednu curu“ koja je istrčala ispred njega na cestu. Djelovala je izgubljeno, a tijekom vožnje je spominjala da su je „… htjeli silovati dvije ili tri osobe u automobilu …“. Iskaz oštećenice, u dijelu koji se odnosi na postupke opt. B. G., potvrdio je i opt. S. K. koji je i sam pritom priznao da je oštećenicu pokušao izvući iz vozila jer je mislio s njom imati spolni odnošaj.

Opt. S. K. nije u pravu kada tvrdi da je za ostvarenje zakonskog obilježja kaznenog djela silovanja potrebno postojanje „… brojnih, barem lakih tjelesnih ozljeda oštećenice …“ što u konkretnom slučaju nije bilo utvrđeno. Otpor žrtve mora biti ozbiljan i nedvosmislen, ali koja je sila ili prijetnja potrebna skršiti otpor žrtve faktično je pitanje. Kao što postojanje tjelesnih ozljeda ne znači nužno da se radi o silovanju, odsustvo takvih ozljeda ne mora beziznimno značiti da silovanja (ili pokušaja silovanja) nije bilo.

Prvostupanjski sud je temeljem izvedenih dokaza potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, te je savjesnom ocjenom dokaza osnovano zaključio da su optuženici počinili odnosno kazneno djelo. Za svoja utvrđenja sud je dao valjano i logično obrazloženje, koje prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud i na koje se upućuju žalitelji.

Nisu u pravu državni odvjetnik, opt. B. G. i opt. S. K. kada se žale zbog odluke o kazni.

Odluka o kazni mora uvijek izražavati individualiziranu, zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnog kaznenog djela.

Zadatak suda ne ograničava se samo iz zakonskog opisa djela, pravnih formulacija i činjeničnog učina, kreirati konkretno ostvareno kazneno djelo, već izabrati vrstu i mjeru kazne koja će optimalno odgovarati svrsi kažnjavanja. Uloga suda se, pri tome, ne svodi samo na mehaničko posredovanje između slova zakona i stvarnosti. Zakonodavac, generalizirajući svrhu kažnjavanja, nastoji obuhvatiti neodređen broj slučajeva i sažeti ih u opće pravilo. Sud u svakom pojedinom slučaju konkretizira opće pravilo i deduktivnim postupkom stvara zaključke potrebite za odluku o vrsti i mjeri kazne.

I Kž 527/10-3

Određujući vrstu i mjeru kazne koju će primijeniti, sud mora uvijek uzeti u obzir okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela, a osobito stupanj krivnje, pobude iz kojih je kazneno djelo počinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede kaznenim djelom zaštićenog dobra, okolnosti u kojima je kazneno djelo počinjeno, okolnosti u kojima je počinitelj živio prije počinjenja kaznenog djela i usklađenost njegovog ponašanja sa zakonima, okolnosti u kojima živi i njegovo ponašanje nakon počinjenja kaznenog djela, te ukupnost društvenih i osobnih uzroka koji su pridonijeli počinjenju konkretnog kaznenog djela.

Odlučujući o kaznenopravnoj sankciji, prvostupanjski sud je kod opt. B. G. olakotnim cijenio da se radi o ocu četvero djece, dragovoljcu Domovinskog rata, da je djelo počinio u stanju smanjene ubrojivosti te da se radi o neosuđivanoj osobi (što državni odvjetnik neosnovano relativizira). Isto tako, pravilno je utvrđena i već dovoljno cijenjena činjenica da je ovaj optuženik uperio zračnu pušku u oštećenicu kako bi realizirao svoju namjeru nasilnog spolnog odnosa. Kod opt. S. K. prvostupanjski sud je olakotnim cijenio njegovu neosuđivanost, smanjenu ubrojivost u vrijeme počinjenja odnosnog kaznenog djela te da se radi o dragovoljcu Domovinskog rata.

Cijeneći krivnju optuženika, pogibeljnost ostvarenog djela i svrhu kažnjavanja, sud je opt. B. G. odmjerio kaznu zatvora u trajanju tri godine, a opt. S. K. kaznu zatvora u trajanju dvije godine primjenjujući ublažavanje zakonom propisane kazne, na što ga ovlašćuje odredba čl. 33. st. 2. KZ.

Vodeći računa o općim pravilima izbora vrste i mjere kazne (čl. 56. KZ), te o svrsi kažnjavanja (čl. 50. KZ), izrečenim kaznama zatvora opt. B. G. i opt. S. K. izrazit će se jasna društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, utjecati na počinitelje da ubuduće ne čine kaznena djela, ali i utjecati i na sve ostale da ne čine kaznena djela, kao i na svijest građana o pogibeljnosti kaznenog djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja.

Upravo odmjerenim kaznama optimalno će se ispuniti zahtjevi kako generalne, tako i specijalne prevencije.

Prema optuženicima je primijenjena sigurnosna mjera sa svrhom otklanjanja uvjeta koji omogućuju ili poticajno djeluju na počinjenje novog kaznenog djela. Sud prvog stupnja je utvrdio kako su optuženici počinili kazneno djelo u stanju smanjene ubrojivosti i kako postoji opasnost da razlozi za takvo stanje mogu i ubuduće poticajno djelovati za počinjenje novog kaznenog djela, kako je to izložila vještakinja dr. Ž. V.-M. (list 77-85 spisa). Zato se prvostupanjski sud pravilno odlučio primijeniti sigurnosnu mjeru obveznog liječenja od ovisnosti ali je to učinio na pogrešan način, što je utvrđeno tijekom ispitivanja pobijane presude po službenoj dužnosti.

Naime, drugostupanjski sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i iz osnova iz kojih se pobija.

U konkretnom slučaju, Vrhovni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, u skladu s čl. 379. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP-a, nije našao da bi bila ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka, ali je utvrdio povredu kaznenog zakona na štetu optuženika jer je prvostupanjski sud primijenio sigurnosnu

I Kž 527/10-3

mjeru obveznog liječenja od ovisnosti „… do prestanka izvršenja kazne zatvora …“. Međutim, primijenjena sigurnosna mjera prema optuženicima može trajati i kraće od izvršenja kazne zatvora ukoliko razlozi zbog kojih je primijenjena ranije prestanu. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, sanirao je ovu povredu zakona učinjenu od strane suda prvog stupnja na način kako je to navedeno u izreci ove odluke.

S obzirom na izneseno, primjenom čl. 390. st. 1. i 387. ZKP-a, trebalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 25. kolovoza 2010.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Tanja Pavelin-Borzić, v.r.

Dražen Tripalo, v.r.