Croatian Supreme Court dismissed appeals, upholding a suspended sentence and civil compensation order for theft.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the appeals by the prosecutor and defendant, confirming the first-instance judgment. The defendant was convicted of theft, sentenced to one year and ten months in prison with a partial suspension, and ordered to pay 415,000 kuna in civil compensation. The court ruled that the first-instance court correctly balanced mitigating factors, such as the defendant's participation in the Homeland War, against aggravating circumstances like the high value of stolen goods.
Legislator headnote
AI generatedčl. 47. KZ/11.; čl. 41. KZ/11.; čl. 62. st. 1. toč. 1. KZ/11.; čl. 58. st. 5. KZ/11.; čl. 158. st. 2. ZKP/08.: The court must individually assess sentencing factors to determine the appropriate type and duration of a suspended sentence, ensuring the penalty optimally serves general and special prevention goals while considering the defendant's ability to fulfill civil compensation obligations.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedCited Case Law
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž 27/2019-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ileane Vinja kao predsjednice vijeća te Ranka Marijana i Melite Božičević-Grbić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. V. B., zbog kaznenog djela iz čl. 291. st. 2. Kaznenog zakona (,,Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12. – dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i opt. V. B., podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zadru od 27. rujna 2018. broj K- 21/15., u sjednici održanoj 11. travnja 2019.,
p r e s u d i o j e:
Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i opt. V. B. kao neosnovane, te se potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
Pobijanom presudom, opt. V. B. proglašen je krivim zbog kaznenog djela iz čl. 291. st. 2. KZ/11. Na temelju citirane zakonske odredbe, osuđen je na kaznu zatvora u trajanju jedne godine i deset mjeseci, te mu je primjenom čl. 56. i 57. KZ/11. izrečena djelomična uvjetna osuda, tako da se od kazne na koju je osuđen izvršava deset mjeseci, dok se dio kazne u trajanju jedne godine neće izvršiti ako optuženik u roku od pet godina od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo. Na temelju čl. 158. st. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. – dalje: ZKP/08.), oštećenik Poljoprivredna zadruga „B.“ upućen je s imovinskopravnim zahtjevom u parnicu. Optuženiku je, primjenom čl. 62. st. 1. toč. 1. KZ/11. određena posebna obveza, te mu je naloženo da u roku od jedne godine i šest mjeseci od pravomoćnosti presude oštećeniku Poljoprivrednoj zadruzi „B.“, na ime naknade štete, isplati 415.000,00 kuna. Optuženik je ujedno upozoren, na temelju čl. 58. st. 5. KZ/11., da sud može opozvati uvjetnu osudu i odrediti izvršenje izrečene kazne ako optuženik bez opravdanog razloga ne izvrši u potpunosti ili u većoj mjeri određenu mu posebnu obvezu naknade štete oštećeniku. Primjenom čl. 148. st. 1., u vezi s čl. 145. st. 2. toč. 1. do 5. ZKP/08. optuženiku je naloženo plaćanje troškova kaznenog postupka u ukupnom iznosu 8.000,00 kuna.
I Kž 27/2019-4
Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i opt. V. B.
Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni, s prijedlogom pobijanu presudu preinačiti i optuženiku izreći strožu kaznenopravnu sankciju.
Opt. V. B. žalbu je podnio osobno „… iz svih zakonom propisanih razloga …“, s prijedlogom pobijanu presudu preinačiti i optuženika osloboditi od optužbe.
Odgovor na žalbu optuženika podnio je državni odvjetnik, s prijedlogom odbiti žalbu optuženika.
Spis je, sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08., prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske
Žalbe državnog odvjetnika i optuženika su neosnovane.
Premda optuženik navodi kako se žali „iz svih zakonom propisanih razloga“, iz sadržaja žalbe je razvidno kako se žali zbog povrede kaznenog zakona i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.
Nije u pravu optuženik kada se žali zbog povrede kaznenog zakona. Žalitelj ne navodi koju povredu kaznenog zakona ima u vidu, tek se iz sadržaja žalbe može zaključiti kako smatra da se presuda temelji na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. To što smatra da svojim postupanjem nije počinio kazneno djelo za koje je osuđen, već smatra da se radi o „obveznopravnom odnosu“, a pritom pobija valjanost utvrđenog činjeničnog stanja, ne opravdava predmetnu žalbenu osnovu. Ovo stoga što se postojanje povrede kaznenog zakona prosuđuje prema činjeničnom stanju iz izreke presude, a ne onom koje bi, prema stajalištu žalitelja, bilo pravilno. Kako su izrekom prvostupanjske presude utvrđeni svi bitni elementi kaznenog djela za koje je optuženik i osuđen, to u ovom slučaju ne postoji povreda kaznenog zakona.
Suprotno žalbenim navodima optuženika, činjenično stanje je potpuno i pravilno utvrđeno. Zaključci suda prvog stupnja zasnovani na ocjeni vjerodostojnosti iskaza ispitanih osoba i zaključci zasnovani na ocjeni svih ostalih izvedenih dokaza su logični, zakoniti i pravilni, pa su uslijed toga i zaključci suda o postojanju odlučnih činjenica utemeljeni na izvedenim dokazima.
Nije u pravu optuženik kada tvrdi da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno jer su odluke skupštine Poljoprivredne zadruge „B.“ potvrdile, odnosno odobrile, njegove radnje. Nasuprot takvoj žalbenoj tvrdnji, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda kako je optuženik, kao upravitelj Poljoprivredne zadruge „B.“, protivno pravilima Zadruge i bez odgovarajuće odluke Skupštine Zadruge, s V. M. sklopio ugovor o prodaji nekretnine u vlasništvu Zadruge, a zatim u razdoblju od 21. ožujka do 19. svibnja 2014., nakon što je kupac nekretnine uplatio kupoprodajnu cijenu nekretnine, sa žiroračuna Zadruge podigao gotov novac u ukupnom iznosu 415.000,00 kuna. Takvo utvrđenje prvostupanjskog suda jasno proizlazi kako iz iskaza svjedoka J. M., O. J., M. P., I. J. i financijsko-knjigovodstvenog
I Kž 27/2019-4
vještačenja, tako i iz sadržaja zapisnika o održanim skupštinama Zadruge od 21. prosinca 2013., 25. siječnja 2014. te 25. travnja 2014.
Uostalom, optuženik je priznao da je novac podigao i ne poriče da ga nije vratio. Osoba koja tako raspolaže novcem koji mu ne pripada, te ga za sebe zadržava, iskorištava svoj položaj i prekoračuje granice svoje ovlasti. Takvo postupanje se ne može se označiti kao „… obveznopravni odnos …“. Nadalje, bez značaja je žalbena tvrdnja optuženika kako će on „… dug vratiti …“, kad to, izvjesno, nije učinio niti do časa podnošenja žalbe.
Prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, te savjesnom ocjenom dokaza osnovano zaključio da je optuženik počinio kazneno djelo upravo na način kako je to navedeno u izreci pobijane presude.
Za svoja utvrđenja dao je valjano i logično obrazloženje na koje se upućuje žalitelj. Nisu u pravu ni državni odvjetnik niti optuženik kada se žale zbog odluke o djelomičnoj uvjetnoj osudi. Naime, optuženik se nije, izrijekom, žalio zbog odluke o djelomičnoj uvjetnoj osudi i posebnoj obvezi, ali njegova žalba podnesena „… iz svih žalbenih razloga …“ sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o djelomičnoj uvjetnoj osudi i posebnoj obvezi (čl. 478. ZKP/08.).
Odluka o djelomičnoj uvjetnoj osudi mora izražavati individualiziranu, zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnog kaznenog djela. S tim u svezi, prvostupanjski sud je, olakotnim, cijenio činjenicu što je opt. V. B. sudionik Domovinskog rata, te njegovu dosadašnju neosuđivanost, dok je otegotnim cijenio visinu pribavljene imovinske koristi koju optuženik oštećeniku nije vratio.
Nasuprot žalbenim tvrdnjama državnog odvjetnika, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio i ispravno ocijenio sve okolnosti relevantne za odluku o vrsti i mjeri kazne.
Vodeći računa o općim pravilima izbora vrste i mjere kazne (čl. 47. KZ/11.), te o svrsi kažnjavanja (čl. 41. KZ/11.), kazna zatvora u trajanju jedne godine i deset mjeseci primjerena je počinjenom djelu i osobi počinitelja. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio postojanje visokog stupnja vjerojatnosti da i bez izvršenja cijele kazne optuženik neće činiti kaznena djela, pa je opravdano izricanje djelomične uvjetne osude. Utvrđene otegotne okolnosti primjereno se odražavaju u visini neuvjetovanog dijela kazne zatvora u trajanju deset mjeseci, kao i u trajanju jedne godine kazne zatvora koja se uvjetuje u razdoblju provjeravanja pet godina. Tako izrečena sankcija predstavlja onu mjeru kazne kojom će se optimalno ispuniti zahtjevi kako generalne, tako i specijalne prevencije.
S obzirom na prirodu počinjenog kaznenog djela, pravilno je prvostupanjski sud, na temelju čl. 62. st. 1. toč. 1. KZ/11., optuženiku naložio posebnu obvezu naknade štete oštećeniku.
Naložena posebna obveza, uz pravilnu primjenu odredbe čl. 158. st. 2. ZKP/08. u pogledu imovinskopravnog zahtjeva, pravilno korespondira s pravomoćnim rješenjem o ovrsi od 10. prosinca 2015. broj Ovrv-3211/15 (listovi 391. do 395. spisa predmeta).
I Kž 27/2019-4
Rješenje je doneseno na temelju vjerodostojne isprave (kartice komitenta, list 395. spisa predmeta), te je vidljivo kako je optuženiku (kao ovršeniku) naloženo namiriti tražbinu oštećeniku (kao ovrhovoditelju), a ovršnom je tražbinom u cijelosti obuhvaćen iznos 415.000,00 kuna, odnosno iznos štete koju je optuženik prouzročio oštećeniku počinjenjem ovog kaznenog djela.
Isto tako, opravdano je optuženik upozoren, primjenom čl. 58. st. 5. KZ/11., na mogućnost opoziva uvjetne osude u slučaju neispunjenja naložene posebne obveze, što je bilo nužno s obzirom na protek vremena od počinjenja djela, imovinske prilike optuženika i visinu počinjene štete. Time se dodatno potiče optuženika da oštećeniku nadoknadi počinjenu štetu, koju ni sam ne poriče.
Drugostupanjski sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i iz osnova iz kojih se pobija.
Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u skladu s čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08., nije našao da bi bile ostvarene ni bitne povrede odredaba kaznenog postupka ni povrede kaznenog zakona na štetu optuženika, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.
Stoga je primjenom odredbe čl. 482. ZKP/08. trebalo odlučiti kao u izreci.
Zagreb, 11. travnja 2019.
Zapisničarka:
Predsjednica vijeća:
Maja Ivanović Stilinović, v. r.
Ileana Vinja, v. r.