Rev-65/2002-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 65/02-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Miroslave Vekić, kao predsjednice vijeća, te Tome Gložinića, Damira Mratovića, mr. sc Olge Jelčić, i Miljenke Vraničar, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja F. d.o.o. D., koga zastupa punomoćnik J. D., odvjetnik u G., protiv tuženika Općine Končanica, koga zastupa punomoćnik S. Š., odvjetnik u D., radi isplate, rješavajući reviziju tuženika izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Bjelovaru, od 21. lipnja 2001. godine, br. Gž- 1314/01-2 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Daruvaru od 10. travnja 2001. godine, br. P-352/00, u sjednici održanoj dana 24. lipnja 2004. godine,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija tuženika Općine Končanica kao neosnovana.

Odbija se zahtjev tužitelja F. d.o.o. za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

"I. Tuženik Općina Končanica, Općinsko vijeće Končanica dužan je tužitelju F. d.o.o. D., platiti iznos od 366.693,24 kune, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i to na iznos od 329.409,54 kune, zakonsku zateznu kamatu po stopi od 18% godišnje, počam od 17.

07. 2000. godine pa do isplate, a na iznos od 37.283,70 kuna zakonsku zateznu kamatu po stopi od 18% godišnje počam od 13. 03. 2001. godine pa do isplate, a sve u roku od 15 dana.

II. Tužbeni zahtjev tužitelja u potraživanom iznosu od 21.161,54 kn, te u iznosu od potraživanih zakonskih zateznih kamata preko dosuđenog, odbija se kao neosnovan.

III. Tuženik je dužan tužitelju naknaditi trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 76. 785,24 kune, u roku od 15 dana."

Drugostupanjskom presudom potvrđena je presuda prvostupanjskog suda pod toč. I. izreke, dok je toč. III. izreke preinačena, tako da je tuženik dužan tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu od 21.627,99 kn.

Tuženik je izjavio reviziju zbog svih razloga navedenih u čl. 385. st. 1. toč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03; dalje ZPP) i predložio je da se nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu ili preinače i odbije tužbeni zahtjev uz obvezu tužitelja da tuženiku naknadi parnični trošak.

U odgovoru na reviziju tužitelj je predložio da se revizija kao neosnovana odbije.

Nadležni državni odvjetnik o reviziji se nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Prema reviziji drugostupanjski sud je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka kada nije sankcionirao propust prvostupanjskog suda da odbaci tužbu, zbog toga što tužitelj nije u roku kojeg mu je odredio sud "precizirao" tužbeni zahtjev. Pravilno je stajalište drugostupanjskog suda, da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 109.st. 1. u svezi čl. 186. st. 1. ZPP, kada je pozvao tužitelja na " preciziranje" tužbenog zahtjeva. Naime, na temelju čl. 109. st. 1. sud će pozvati podnositelja nerazumljivog ili nepotpunog podneska, koji ne sadrži sve da bi se po njemu moglo postupati, da podnesak ispravi ili dopuni. Odredbom čl. 186. st. 1. ZPP propisano je, da tužba treba sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, činjenice na kojima tužitelj temelji zahtjev, dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a i druge podatke koje mora imati svaki podnesak. Tužbenim zahtjevom, postavljenim prije nego što je tužitelj pozvan precizirati tužbu i tužbeni zahtjev, zatraženo je da se tuženika obveže na isplatu 699.546,72 kn s kamatom po stopi od 18% godišnje koja teče od 14. srpnja 2000. godine do isplate. Iz podataka u spisu je bilo vidljivo da se tražbina tužitelja temelji na obračunu zateznih kamata na nepravovremeno plaćeni glavni dug, koji obračun je bio priložen u spis. Dakle, tužba s postavljenim tužbenim zahtjevom nije bila nepotpuna niti nejasna, jer je u svemu odgovarala odredbi čl. 186. st. 1. ZPP, zbog čega nije bilo osnove zahtijevati od tužitelja poduzimanje radnji u smislu čl. 109. st. 1. ZPP, a dosljedno tome nisu bile ispunjene pretpostavke za odbacivanje tužbe, jer tužitelj nije postupio po nalogu prvostupanjskog suda. Stoga, nije bila učinjena povreda postupka kada prvostupanjski sud nije odbacio tužbu, nego kada je pozvao tužitelja da tužbu precizira, ali ta je povreda bez utjecaja na zakonitost pobijane presude. Kada se tužbeni zahtjev odnosi na novčanu svotu vrijednost predmeta spora određena je glavnim zahtjevom (čl. 35. st. 1. ZPP), zbog čega tužitelj nije bio u obvezi posebno određivati vrijednost predmeta spora.

Budući da u postupku nije učinjena bitna povreda na koju revident ukazuje, kao ni povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10 ZPP, po ocjeni ovoga suda nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

U dosadašnjem postupku je utvrđeno da se tuženik prema ugovoru od 17. veljače 1995. godine obvezao za izvršene radove na izgradnji distributivne plinske polietilenske mreže isplatiti 698.000,00 DEM u kunskoj protuvrijednosti u 24 mjesečne rate. Radi osiguranja neisplaćenog dijela glavnog duga u iznosu od 680.000,00 kn tuženik je tužitelju predao sedam akceptnih naloga 10. svibnja 1997., koje je tužitelj tuženiku vratio nakon podmirenja glavnice. Provedenim vještačenjem prvostupanjski sud je utvrdio da tuženik duguje tužitelju na ime zateznih kamata 329.409,54 kn, te na ime glavnog duga još 21.161,54 kn.

Suprotno navodima u reviziji, pravilno je stajalište nižestupanjskih sudova da okolnost što je tuženik predao tužitelju akceptne naloge radi osiguranja tražbine, koje tužitelj nije realizirao, ne utječe na obvezu tuženika da tužitelju isplati spornu tražbinu. Naime, prema odredbi 277.st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99; dalje ZOO) dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje osim glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj zakonom. Na ispunjenje obveze plaćanja zatezne kamate vjerovnik nije dužan posebno pozivati dužnika, jer se radi o obvezi koja nastaje na temelju zakona. Dužnik je dužan obvezu ispuniti savjesno u svemu kako ona glasi (čl. 262. st. 1.ZOO), pa je tuženik bio u obvezi podmiriti svoje dugovanje neovisno o sredstvima osiguranja (akceptnim nalozima) tražbine koje je predao tužitelju, budući da stranke drukčije nisu odredile u ugovoru. Okolnosti glede nedostatka sredstava u proračunu tuženika, za ovaj spor nisu odlučne.

Dosljedno izloženom, zaključiti je da su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo, pa kako nisu ostvareni revizijski razlozi, revizija tuženika odbijena je kao neosnovana na temelju čl. 393. ZPP.

Tužitelju nisu dosuđeni troškovi odgovora na reviziju, jer po ocjeni ovoga suda nisu bili nužni (čl. 155. st. 1. ZPP).

U Zagrebu, 24. lipnja 2004. godine

Predsjednica vijeća:

Miroslava Vekić, v. r.