Rev-1439/2013-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1439/13-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Šarića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. A. iz P., zastupan po punomoćniku I. P., odvjetniku u S., protiv tuženika M. T. iz S., zastupanog po punomoćniku S. G., odvjetniku u S., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gžo- 575/12 od 14. veljače 2013., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Splitu broj P2- 3138/10 od 27. lipnja 2012., u sjednici održanoj 21. veljače 2018.,

p r e s u d i o j e:

I. Prihvaća se djelomično revizija tuženika te se preinačuje presuda Županijskog suda u Splitu broj Gžo-575/12 od 14. veljače 2013. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Splitu broj P2-3138/10 od 27. lipnja 2012., i to u dijelu st. 1. izreke kojim je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznos od 38.828,43 EUR-a u protuvrijednosti kuna prema prodajnom tečaju na dan isplate (time da taj iznos ne može biti veći od 285.640,00 kn) i u dijelu odluke o zateznim kamatama i sudi:

Nalaže se tuženiku platiti tužitelju 38.828,43 EUR-a (time da taj iznos ne može biti veći od 285.640,00 kuna) sa zateznom kamatom počev od 11. lipnja 2010. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, u roku 15 dana.

Zahtjev za isplatu u kunskoj protuvrijednosti tog iznosa kao i zahtjev za isplatu zatezne kamate za razdoblje od 1. siječnja 2007. do 10. lipnja 2010. odbijaju se kao neosnovani.

II. U preostalom dijelu revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Dužan je tuženik isplatiti tužitelju iznos od 285.640,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče počev od 01.01.2007.g. do 01.01.2008.g., a od 01.01.2008.g. do konačne isplate sa kamatom u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za 5%-tnih poena.

II. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju na ime parničnog troška iznos od 31.250,00 kn."

Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

"Preinačuje se prvostupanjska presuda od 27. lipnja 2012. godine pod poslovnim brojem P2-3138/10, tako da se sudi:

1. Dužan je tuženik isplatiti tužitelju iznos od 38.828,43 EUR, u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, (time da taj iznos ne može biti veći od 285.640,00 kuna) sve sa zakonskom zateznom kamatom koja teče počevši od 1. siječnja 2007. godine do isplate, i to po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007. godine, od 1. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine po godišnjoj stopi od 14%, te od 1. srpnja 2011. godine pa nadalje po godišnjoj stopi od 12%, time da se u slučaju promjene stope zatezne kamate ista određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena.

2. Dužan je tuženik u roku od 15 dana nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 31.250,00 kuna."

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava, time da iz sadržaja revizije proizlazi i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 77. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11 – dalje: ZPP), predlaže pobijanu drugostupanjsku presudu ukinuti i predmet vratiti sudu drugog stupnja na ponovno suđenje. Tuženik je zatražio trošak revizije.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Neosnovano sadržajem revizije kroz bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 77. ZPP tuženik pokušava dovesti u sumnju činjenično utvrđenje nižestupanjskih sudova da je pravni posao (ugovor o zajmu od 15. siječnja 1999.) zaključen između fizičkih osoba – tužitelja A. A. i tuženika M. T.

Polazeći od činjeničnih utvrđenja da je tužitelj na temelju ugovora od 15. siječnja 1999. (list 3 spisa) pozajmio tuženiku 77.200,00 DEM, a koji iznos tuženik kao zajmoprimac nije vratio tužitelju, prvostupanjski sud je pozivom na odredbu čl. 499. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08 – dalje: ZOO/05) prihvatio tužbeni zahtjev upravo kako je postavljen i naložio tuženiku isplatiti tužitelju 285.640,00 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. siječnja 2007. do isplate.

Drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu i naložio je tuženiku isplatiti tužitelju 38.828,43 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, (time da taj iznos ne može biti veći od 285.640,00 kn) sve sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. siječnja 2007. do isplate. Naime, prema pravnom shvaćanju drugostupanjskog suda prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je pozivom na odredbu čl. 499. ZOO/05 obvezao tuženika kao u izreci prvostupanjske presude. To prije svega iz razloga jer je pravni odnos stranaka nastao 15. siječnja 1999. pa sukladno odredbi čl. 1163. ZOO/05 na isti valja primijeniti Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 58/93, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 129/00 i 88/01 – dalje: ZOO/91), a k tomu u okolnostima konkretnog slučaja, prema shvaćanju drugostupanjskog suda, treba poći od čl. 103. ZOO/91 kojim je propisano kako je ugovor koji je protivan Ustavu prinudnim propisima ili moralu ništav ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo, pa kako je u vrijeme kad su stranke sklopile ugovor o zajmu (15. siječnja 1999.) bio na snazi čl. 10. st. 3. Zakona o osnovama deviznog sustava, deviznog poslovanja i prometu zlata ("Narodne novine", broj 91a/93, 36/98 i 32/01 – dalje: Zakon o osnovama deviznog sustava) zaključuje da je predmetni ugovor o zajmu čiji je predmet pozajmljivanje strane valute ništav pravni posao. U takvoj situaciji drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu i pozivom na odredbu čl. 104. st. 1. ZOO/91, odlučio kao u izreci drugostupanjske presude, imajući na mu da je od 1. ožujka 2002. DEM zamijenjen valutom EUR i to prema tečaju 1 : 1.95583.

I prema ocjeni ovoga suda pravilno je drugostupanjski sud ocijenio da na pravni odnos stranaka obzirom na vrijeme kada je isti nastao (15. siječnja 1999.) valja primijeniti odredbe ZOO/91, da je riječ o ugovoru o zajmu (čl. 562. ZOO/91), a koji je sklopljen u vrijeme kada je bio na snazi čl. 10. st. 3. Zakona o osnovama deviznog sustava prema kojoj odredbi je kupnja, prodaja i pozajmljivanje deviza, kao i posredovanje u kupnji, prodaji i pozajmljivanju deviza između domaćih osoba i strane osobe u Republici Hrvatskoj, dopušteno u slučajevima i na način predviđen ovim zakonom, slijedom čega je pravilan zaključak drugostupanjskog suda da je predmetni ugovor o zajmu čiji je predmet pozajmljivanje strane valute ništav pravni posao.

U slučaju ništavosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj ono što je primila po osnovi takvog ugovora (čl. 104. ZOO/91).

Stoga bi u konkretnom slučaju tuženik bio dužan vratiti tužitelju 77.200,00 DEM, a ne njihovu protuvrijednost u kunama na dan isplate.

Budući da je ta strana valuta od 1. ožujka 2002. zamijenjena EUR-om po tečaju 1,00 EUR = 195583 DEM, tuženik duguje tužitelju glavnicu od 38.828,43 EUR-a, a ne protuvrijednost tog iznosa u kunama, kako je to suđeno pobijanom presudom.

Prema odredbi čl. 214. ZOO/91, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Zbog toga tužitelj ima pravo na zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva, a to je u konkretnom slučaju dan podnošenja tužbe 11. lipnja 2010., dok je u preostalom dijelu zahtjev za isplatu zateznih kamata (za razdoblje od 1. siječnja 2007. do 10. lipnja 2010.) trebalo odbiti.

Slijedom izloženog, na temelju čl. 395. st. 1. ZPP uz djelomično prihvaćanje revizije drugostupanjsku presudu je valjalo preinačiti u dijelu kojim je odlučeno o glavnici u kunskoj protuvrijednosti i u dijelu odluke o kamatama za razdoblje od 1. siječnja 2007. do 10. lipnja 2010. (st. I. izreke), dok je u preostalom dijelu na temelju čl. 393. ZPP reviziju tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu (st. II. izreke).

Tuženiku nije dosuđen trošak sastava revizije jer zbog uspjeha s revizijom u razmjerno neznatnom dijelu, nisu nastali posebni troškovi - čl. 154. st. 3. i čl. 166. st. 2. ZPP (st. III. izreke).

Zagreb, 21. veljače 2018.

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.