Rev-x-39/2015-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 39/15-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ž. Z. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik N. R., odvjetnik u Z., protiv tuženika E. o. d.d., Z., kojeg zastupa punomoćnik N. G., odvjetnik u Odvjetničkom društvu G. & p. u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-11118/11-2 od 6. svibnja 2014., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-9824/04-27 od 19. srpnja 2011., u sjednici održanoj 23. rujna 2015.,

r i j e š i o j e:

I. Revizija tuženika odbacuje se kao nedopuštena.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 24.350,00 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 03.11.2004. godine pa do 31.12.2007. godine po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. godine pa do isplate po stopi određenoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja stopa se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, kao i da nadoknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 10.950,00 kuna, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se preostali dio tužbenog zahtjeva za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđenu glavnicu u iznosu od 24.350,00 kuna za razdoblje od 02.11.2004. godine do 03.11.2004. godine.“

Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

„I. Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i u dijelu kojim mu je naloženo isplatiti iznos 24.350,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 3. studenog 2004. do isplate kao i u dijelu kojim mu je naloženo nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu 9.120,00 kn (dio točke I. izreke) – potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-9824/04-27 od 19. srpnja 2011.

II. Djelomično se uvažava žalba tuženika i preinačuje odluka o troškovima postupka sadržana u točki I izreke iste presude u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka preko iznosa 9.120,00 kn do iznosa 10.950,00 kn (za iznos 1.830,00 kn) te rješava:

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu 1.830,00 kn.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava žalbe.“

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP). Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prihvatiti reviziju, pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti sudu drugog stupnja na ponovno odlučivanje, podredno istu preinačiti na način kako to tuženik ističe u reviziji. Tuženik je popisao trošak revizije.

U odgovoru na reviziju tužitelj je predložio istu odbaciti kao nedopuštenu, odnosno odbiti kao neosnovanu. Tužitelj je zatražio trošak odgovora na reviziju.

Revizija nije dopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi stavka 1. ovoga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, dok prema stavku 3. navedene zakonske odredbe u reviziji iz stavka 2. ovoga članka stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Dakle, iz sadržaja navedenih odredaba ZPP proizlazi da je za dopuštenost izvanredne revizije potrebno kumulativno ispunjenje slijedećih pretpostavki: da revizija sadrži određeno navedeno pravno pitanje, da su uz pitanja određene navedeni propisi i drugi važeći izvori prava koji se na njega odnose, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu i da sadrži određeno navedene razloge zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U slučaju kada u reviziji nedostaje bilo koji od navedenih elemenata nema pretpostavki za razmatranje takve revizije u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.

U tom pravcu kao važno materijalnopravno pitanje tuženik navodi slijedeće: „Je li sud u konkretnom slučaju pravilno na predmet spora primijenio odredbu čl. 485. ranije važećeg ZOO-a, kada je zaključio da se radilo o nedostacima prodanog vozila koji tuženiku kao prodavatelju, s obzirom na njegovu djelatnost, nisu mogli ostati nepoznati, ili je, s obzirom na iznesene zaključke, trebao na konkretnu situaciju primijeniti odredbu čl. 482. st. 1. ranije važećeg ZOO-a i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja?

Što se tiče razloga važnosti u smislu čl. 382. st. 3. ZPP tuženik se poziva na odluke ovog suda Rev-x 523/2010-2 od 28. travnja 2011. i Rev-x 630/2011-2 od 4. srpnja 2012.

Kao drugo važno materijalnopravno pitanje tuženik navodi slijedeće:

„Je li sud bio ovlašten primijeniti na konkretnu situaciju odredbu čl. 18. st. 2. u sporno vrijeme važećeg Zakona o obveznim odnosima s obzirom na činjenicu da tuženik nije pravna osoba koja bi se profesionalno bavila poslovima koji podrazumijevaju uočavanje saniranih oštećenja na vozilima (bez obzira na njihov opseg), ili u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni te odredbe na tuženika koji kao leasing društvo ima isključivu ulogu financiranja kupnje, a ne dobavljača vozila?“

Što se tiče razloga važnosti u smislu čl. 382. st. 3. ZPP tuženik navodi da o ovom pitanju, koliko mu je poznato, revizijski sud nije zauzeo shvaćanje no s obzirom na prirodu leasing – djelatnosti i činjenicu da po ovom pitanju nema sudske prakse, da je izvjesno za očekivati različite odluke sudova drugog stupnja što bi moglo unijeti visok stupanj pravne nesigurnosti u primjeni prava i ravnopravnosti svih u istoj.

Prema shvaćanju ovog suda prvo pitanje, kako ga tuženik navodi u reviziji, nije materijalnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Naime, iz sadržaja prvog pitanja proizlazi da tuženik zapravo prigovara pravilnosti primjene materijalnog prava, a zbog toga nije dopušteno podnijeti izvanrednu reviziju u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP. K tomu treba dodati, da pitanje primjene materijalnog prava ovisi o utvrđenim činjenicama u svakom pojedinom (konkretnom) postupku, pa u odnosu na prvo pitanje, kako ga je postavio revident, u svakom slučaju nisu ispunjene osnovne pretpostavke za dopustivost izvanredne revizije u smislu čl. 382. st. 2. ZPP.

Jednako tako, i drugim pitanjem kako ga navodi tuženik u reviziji zapravo se prigovara pravilnosti primjene materijalnog prava – čl. 18. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 53/91, 73/91, 58/93, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 129/00 i 88/01), slijedom čega se ne radi o materijalnopravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Stoga, niti u odnosu na drugo pitanje nisu ispunjene pretpostavke za dopustivost izvanredne revizije.

Slijedom izloženog, valjalo je reviziju tuženika na temelju čl. 392.b st. 3. i 4. ZPP odbaciti kao nedopuštenu (toč. I. izreke).

Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju, jer ta parnična radnja nije bila potrebna za vođenje parnice – čl. 166. st. 1. u vezi čl. 155. st. 1. ZPP (toč. II. izreke).

Zagreb, 23. rujna 2015.

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.