Gž-3574/2006 · Županijski sud u Rijeci

Poslovni broj Gž-3574/06

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Butković Brljačić, predsjednika vijeća, te Tajane Polić i Mare Beljan Čamber, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. D. iz R., kao nasljednika pok. D. D., zastupanog po punomoćniku G. M., odvjetniku iz R., protiv tuženika GRAD RIJEKA, zastupanog po Zajedničkom odvjetničkom uredu V. K., Z. M. i E. B. iz R., radi utvrđenja prava vlasništva, rješavajući žalbu tuženika, izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-5032/95 od 9. ožujka 2006. godine, u sjednici vijeća održanoj 28. kolovoza 2009. godine,

p r e s u d i o j e

I Uvaženjem žalbe tuženika p r e i n a č u j e s e presuda suda prvog stupnja, i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

“Utvrđuje se da je tužitelj građenjem stekao pravo vlasništva nekretnina, koje u naravi predstavljaju betonski pomoćni objekt (šupu i garažu) u R., u površini od 16 m2, sagrađenu uz istočnu stranu stambene zgrade u ulici … na k.č.br. 2083/31 i z.k.ul. 2727 k.o. R. s pripadajućim zemljištem na kojem je sagrađen, pa su slijedom toga tuženi dužni, u roku od 15 dana, izdati tužitelju tabularnu ispravu podobnu za zemljišnoknjižni prijenos prava vlasništva tih nekretnina, na njegovo ime i vlasništvo, jer će u protivnom ova presuda po pravomoćnosti zamijeniti takvu tabularnu ispravu.”

II Tužitelj je dužan tuženiku naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 4.287,50 kn u roku od 15 dana, dok se s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška tuženik odbija kao neosnovanim.

Obrazloženje

Pobijanom je presudom udovoljeno tužbenom zahtjevu u sadržaju kao u točki I izreke ove presude, te je tuženik obvezan naknaditi parnični trošak tužitelju od 5.386,00 kn (točka II izreke prvostupanjske presude).

Iako se tuženik u žalbi poziva na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03 i 88/05-dalje ZPP), žalbu u biti ulaže zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predlaže da se uvaženjem žalbe prvostupanjska presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba je osnovana.

Sud prvog stupnja nije ostvario ni jednu od aposlutno bitnih povreda postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

U ovoj fazi postupka nisu prijeporna utvrđenja da je predmetna stambena zgrada upisana na k.č.br. 2083/31, da je sve do 1948. godine bila u privatnom građanskom vlasništvu, da bi navedene godine bila podruštvovljena i od tada se nalazila u statusu opće narodne imovine. Nije prijeporno da se u zgradi nalaze dva stana, da je na jednom od tih stanova od 1957. godine prednik tužitelja tj. njegov pokojni otac bio nosiocem stanarskog prava, a na drugom stanu da je nosioc stanarskog prava bila treća osoba. Nije prijeporno da su oba nosioca stanarskog prava stekli pravo vlasništva na stanovima koje su otkupili sukladno odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo.

Nije prijeporno ni to da vlasnici stanova za svoje potrebe koriste okućnicu, da takvo stanje egzistira još iz vremena društvenog vlasništva dok su bili nositeljima stanarskog prava, da se od doseljenja prednika tužitelja na okućnici nalazila omanja drvarnica površine od 7 m2 koju je isti koristio u te namjene. Jednako tako, nema prijepora da se prednik tužitelja obraćao predniku tuženika, tadašnjem stambenom poduzeću, sa zahtjevom radi sanacije drvarnice, pa kada je odbijen da je sredinom 80- tih godina samoinicijativno i o vlastitom trošku izveo kompletnu adaptaciju predmetne drvarnice na način da je istu ponovo sazidao, ali sada u većoj površini od 16,41 m2 i da je prostor prenamjenio u garažne svrhe s time da se gornja ploča građevine koristi kao terasa stana tužitelja. Također nema prijepora da se radi o potpuno novoj građevini budući je iz nalaza građevinskog vještaka utvrđeno kako je tijekom te adaptacije izvršeno 90% vrijednosti građevinskih radova čime je vrijednost novog objekta povećana za 60-70% u odnosu na vrijednost nekadašnje drvarnice. Utvrđeno je i to da je prijeporni prostor u dva navrata prilikom bodovanja stana tužitelja bodovan, i to 1973. godine kao drvarnica, a 1988. godine kao garaža.

I na kraju, među stranakama nije bilo prijeporno da je prednik tužitelja s prednikom tuženika 1988. godine zaključio ugovor o zakupu predmetnog prostora i da je plaćao zakupninu. Okolnost sklapanja ugovora o zakupu sud prvog stupnja ne smatra odlučujućom jer ocjenjuje da su ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 12. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (NN br. 53/91-dalje ZOVO) za priznanje prava vlasništva na garaži kao predmetu spora budući je taj objekt prema utvrđenju suda pravog stupnja izgrađen na zemljištu koje služi redovnoj uporabi zgrade.

Tuženik u žalbi u bitnome tvrdi kako je pogrešno primijenjeno materijalno pravo budući da se na zemljištu u društvenom vlasništvu građenjem nije moglo stjecati pravo vlasništva, pogotovo ukoliko je građenje poduzeto bez potrebnih dozvola za gradnju kao što je ovdje bio slučaj. Iako osporava pravilnost utvrđenja suda prvog stupnja da bi prijeporni objekt bio izgrađen na zemljištu koje je služilo redovnoj uporabi zgrade, smatra da za slučaj kada bi to i bilo tako, to ne bi davalo pravo tužitelju na stjecanje prava vlasništva temeljem odredbe čl. 12. ZOVO-a budući se radilo o nezakonitoj gradnji. Pored navedenog, da sud prvog stupnja nije odgovorio na pitanje iz kojih razloga smatra da bi tužitelju imala pripasti garaža u samovlasništvo, kada nema prijepora da su se zgrada nalazi u suvlasništvu tužitelja s trećom osobom.

Opisane žalbene tvrdnje kao pravilne prihvatljive su ovome sudu.

I ovaj sud smatra kako ne postoji zakonska osnova za stjecanje prava vlasništva u korist fizičke osobe koja bespravno gradi na zemljištu u društvenom vlasništvu. Odredbe čl. 24. do 26. tada važećeg ZOVO-a na koje se sud prvog stupnja sadržajno poziva kada obrazlaže svoja stajališta, isključivo su regulirale gradnju na zemljištu u privatnom građanskom vlasništvu i nisu primjenjive u ovom slučaju kada se radi o gradnji koju poduzima nositelj stanarskog prava, dakle fizička osoba na zemljištu u društvenom vlasništvu.

Zato je izloženo stajalište suda prvog stupnja pogrešno jer sud zanemaruje odredbu čl. 6. tada važećeg Zakona o građevinskom zemljištu (NN br. 48/88 – pročišćeni tekst, br. 16/90 i 53/90-dalje ZGZ) kojom je bilo propisano da su se na građevinskom zemljištu u društvenom vlasništvu mogla stjecati samo ona prava koja su bila određena tim zakonom, a citiranim zakonom nije bilo predviđeno stjecanje prava vlasništva građenjem na zemljištu u društvenom vlasništvu.

Po ovom sudu nije bilo osnove za udovoljenje tužbenom zahtjevu ni primjenom odredbe čl. 12. tada važećeg ZOVO-a kojom je bilo propisano da kada je zgrada na kojoj postoji pravo vlasništva izgrađena, u skladu sa zakonom, na zemljištu u društvenom vlasništvu, vlasnik zgrade ima pravo vlasništva zemljišta na kojem je zgrada izgrađena i zemljišta koje služi za redovnu upotrebu te zgrade dok ona postoji.

Da bi se tužitelj s uspjehom mogao pozivati na prednje citiranu zakonsku odredbu tada je trebao dokazati da je predmetni objekt izgradio u skladu sa zakonom, odnosno da je za to imao valjano odobrenje nositelja prava upravljanja zemljištem u društvenom vlasništvu tj. prednika tuženika, pa i suglasnost drugog stanara ili da je izvršio legalizaciju bespravne gradnje u smislu odredbi čl. 71. do 77. ZGZ-a. Ništa od toga tužitelj nije dokazao, štoviše nije prijeporno iz iskaza prednika tužitelja da mu tadašnje stambeno poduzeće nije dalo nikakvu suglasnost za gradnju, niti se evidencija o tom objektu prilikom bodovanja stana može smatrati valjanom suglasnošću za adaptaciju.

Kako iz rezultata dokaznog postupka ne slijedi da bi predmetni objekt bio izgrađen u skladu sa zakonom, to nisu ostvarene pretpostavke iz citirane odredbe čl.

12. ZOVO-a za stjecanje prava vlasništva na građevinskom zemljištu u društvenom vlasništvu, sve kada bi isti i bio sagrađen na zemljištu koje je služilo redovnoj uporabi zgrade prema prijašnjim propisima.

Konačno i odredbom je čl. 372. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00 i 114/01- dalje ZV) propisano da tko je do stupanja na snagu toga Zakona, a na temelju odobrenja koje je nadležna vlast dala u granicama svoje ovlasti na takvo imovinskopravno raspolaganje, o svome trošku proveo prenamjenu zajedničkih prostorija u zgradi u društvenom vlasništvu u stan ili drugu samostalnu prostoriju, stekao je time na temelju i u okviru toga odobrenja pravo vlasništva prenamijenjenih prostorija kao posebnoga dijela nekretnine, zajedno s odgovarajućim suvlasničkim dijelom cijele nekretnine, u smislu odredaba članka 370. ovoga Zakona. Odredba st. 2. istog članka propisuje da se odredba stavka 1. toga članka primjenjuje na odgovarajući način i na nadogradnje, dogradnje i prigradnje nekretnine izvršene do stupanja na snagu ovoga Zakona na temelju valjanoga odobrenja nadležne vlasti i o svome trošku.

Prema tome, i odredbama je važećeg ZV-a u njegovim prijelaznim i završnim odredbama kojima je regulirano pitanje pretvorbe društvenog vlasništva, isključeno pravo na stjecanje prava vlasništva na nadogradnjama, dogradnjama i prigradnjama bez valjanoga odobrenja nadležne vlasti.

Kako ni u prijašnjim, a ni u sada važećim zakonskim odredbama nije bilo utemeljenja da se nosiocu stanarskog prava, a sada vlasniku posebnog dijela zgrade, na temelju bespravne gradnje na zemljištu u društvenom vlasništvu koje služi redovnoj uporabi zgrade, prizna pravo vlasništva na tom objektu zajedno sa zemljištem na kojem je izgrađen, to je žalbu tuženika valjalo uvažiti i pravilnom primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev odbiti sukladno odredbi čl. 373. toč. 3. ZPP-a kao u točki I izreke ove presude.

Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi s odredbom čl. 155. ZPP-a, Zakonu o sudskim pristojbama (NN br. 26/03) i odredbama Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 69/93, 87/93, 16/94 i 11/96, te NN br. 91/04 i 37/05).

Nužni trošak tuženika za vođenje ovog spora sastoji se od troška sastava žalbe protiv rješenja o osiguranju u iznosu od 375,00 kn, pristupa ročištima od 15. svibnja 1996. godine i 24. travnja 2003. godine u iznosu od 300,00 kn po ročištu, te pristupa ročištu od 3. svibnja 1999. godine u iznosu od 150,00 kn. Prema odredbama nove Odvjetničke tarife, tuženiku za pristup na ročišta od 19. svibnja 2005. godine i 13. veljače 2006. godine pripada 500,00 kn po ročištu, dok mu za pristup na ročište 20. listopada 2005. godine koje je odgođeno pripada 125,00 kn, te za ročište od 12. prosinca 2005. godine na kojem se raspravljalo o procesnim pitanjima, iznos od 250,00 kn. Na ime nagrade za zastupanje na očevidu priznat je zatraženi iznos od 450,00 kn.

Trošak na ime nagrade za zastupanje tuženika po odvjetniku iznosi 2.500,00 kn što uvećano za PDV od 550,00 kn daje ukupan iznos od 3.050,00 kn. Kada se tome pribroji trošak sudske pristojbe na žalbu protiv rješenja o osiguranju od 225, 00 kn, dobiva se ukupni iznos troškova prvostupanjskog postupka od 3.275,00 kn. Troškovi drugostupanjskog postupka iznose 762,00 kn što uključuje trošak na ime sastava žalbe uvećan za PDV, te sudsku pristojbu na žalbu u iznosu od 250,00 kn.

Ostali troškovi zatraženi troškovnikom tuženika nisu bili nužni za vođenje spora.

Slijedom iznesenog o troškovima je odlučeno kao u točki II izreke ove presude.

U Rijeci, 28. kolovoza 2009. godine

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Dubravka Butković Brljačić