Uzz-52/2012-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Uzz 52/12-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinje Jasenke Žabčić, predsjednice vijeća, Dragan Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, Brune Frankovića, člana vijeća, Željka Šarića, člana vijeća i mr. sc. Lucije Čimić, članice vijeća, u upravnom sporu tužitelja B. S. iz M., kojeg zastupa punomoćnik Z. G., odvjetnik u Z., protiv rješenja tuženog Ministarstva …, klasa: …, ur. br. … od 23. kolovoza 2010., radi izdavanja lokacijske dozvole, odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetništva Republike Hrvatske broj GZ-DO-150/12-4 od 7. studenog 2012., protiv presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj Us-10751/2010-6 od 28. lipnja 2012., u sjednici održanoj 21. srpnja 2015.,

p r e s u d i o j e:

Zahtjev za zaštitu zakonitosti se uvažava, te se presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj Us-10751/2010-6 od 28. lipnja 2012., preinačuje i sudi:

Tužba se odbija.

Obrazloženje

Presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj Us-10751/2010-6 od 28. lipnja 2012., uvažena je tužba tužitelja i poništeno rješenje tuženog Ministarstva, klasa: …, ur. broj: … od 23. kolovoza 2010., kojim je odbijena žalba izjavljena protiv rješenja Primorsko- goranske županije, Ispostave O., klasa: …, ur. broj: … od 17. ožujka 2010., kojim je odbijen zahtjev tužitelja za izdavanje lokacijske dozvole za izgradnju obiteljske kuće na kč.br. 541/22 k.o. P. jer prostornim planom nije predviđena stambena namjena na toj lokaciji.

Protiv te presude Državno odvjetništvo Republike Hrvatske podiglo je zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog pogrešne primjene materijalnog prava predloživši njegovo prihvaćanje i preinačenje pobijane presude odbijanjem tužbe kao neosnovane.

Tužitelj nije je odgovorio na zahtjev za zaštitu zakonitosti.

Zahtjev za zaštitu zakonitosti je osnovan.

Postupajući na temelju odredbe članka 49. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, br. 53/91, 9/92 i 77/09 - u daljnjem tekstu: ZUS), koji se primjenjuje na temelju prijelaznog članka 90. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, br. 20/10, 143/12 i 152/14), Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao je pobijanu presudu samo u granicama zahtjeva za zaštitu zakonitosti.

Prema činjeničnim utvrđenjima u upravnom postupku, zahtjev za izdavanje lokacijske dozvole za gradnju obiteljske kuće na k.č.br. 541/22 k.o. P., tužitelj je podnio 7. ožujka 2005. kada je na snazi bio Prostorni plan uređenja Grada O. („Službene novine Primorsko-goranske županije“, br. 8/01, 14/03 i 12/04). Prvostupanjsko i drugostupanjsko tijelo su zahtjev tužitelja rješavali primjenom Odluke o donošenju izmjena i dopuna Prostornog plana uređenja Grada O. („Službene novine Primorsko-goranske županije“, br. 1/07), koja je bila na snazi u vrijeme donošenja osporene odluke.

Zahtjev tužitelja za izdavanje lokacijske dozvole prvostupanjsko i drugostupanjsko tijelo su odbili jer se prema Prostornom planu uređenja Grada O. („Službene novine“, br. 1/07), a koji je u međuvremenu stupio na snagu i ima se primijeniti, predmetna čestica nalazi na površini izvan naselja za izdvojene namjene, poslovnu, pretežito uslužnu namjenu oznake K1, slijedom čega je tražena gradnja obiteljske kuće na predmetnom zemljištu protivna namjeni prostora i nije sukladna naznačenom Prostornom planu.

Upravni sud Republike Hrvatske uvažio je tužbu tužitelja i poništio rješenje Ministarstva, klasa: klasa: …, ur. broj: … od 23. kolovoza 2010. izrazivši pravno shvaćanje da je upravno tijelo bilo dužno osnovanost tužiteljevog zahtjeva ocijeniti primjenom odredbi prostornog plana koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja upravnog postupka.

U ovom stupnju postupka, u povodu zahtjeva za zaštitu zakonitosti i dalje je sporno pitanje - koji je prostorni plan upravno tijelo trebalo primijeniti pri odlučivanju o zahtjevu tužitelja za izdavanje lokacijske dozvole, tj. onaj koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja upravnog postupka ili onaj koji je na snazi u vrijeme odlučivanja o zahtjevu.

Pravilno se u zahtjevu za zaštitu zakonitosti navodi da pravno shvaćanje Visokog upravnog suda Republike Hrvatske nije prihvatljivo. Naime, primjena podzakonskih propisa kojima se utvrđuje Prostorni plan, a koji je na snazi u vrijeme donošenja rješenja o zahtjevu za izdavanje lokacijske dozvole nije u suprotnosti s ustavnim načelom po kojem propisi ne mogu imati povratno djelovanje (članak 89. stavak 4. Ustava Republike Hrvatske). Novi propis se ne može primjenjivati na pravne odnose koji su nastali prije njegovog stupanja na snagu, a samim podnošenjem zahtjeva da se izda lokacijska dozvola tužitelj nije stekao pravo, niti je nastala obveza upravnog tijela izdati mu lokacijsku dozvolu. Ne radi se o stečenom pravu koje se ne bi moglo dovoditi u pitanje novim podzakonskim propisom, niti o obveznom odnosu kod kojeg se prava i obveze stranaka prosuđuju prema materijalnopravnim propisima koji su bili u primjeni u vrijeme nastanka takvog odnosa. Između tužitelja kao stranke u upravnom postupku i upravnog tijela nastao je odnos u kojem on ima pravo zahtijevati da se odluči o njegovom zahtjevu (ali nije stekao pravo na točno određenu odluku - u ovom slučaju rješenje kojim se izdaje lokacijska dozvola), a upravno tijelo ima obvezu odlučiti o zahtjevu tužiteljice. Upravno tijelo je pritom u smislu odredbe članka 4. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, br. 53/91) upravnu stvar dužno rješavati na temelju zakona i drugih propisa, te općih akata ustanova i drugih pravnih osoba koje one donose na temelju javnih ovlasti.

Prema odredbi članka 34. stavak 1. Zakona o prostornom uređenju („Narodne novine“, br. 30/94, 68/98, 61/00, 32/02 i 100/04) svaki zahvat u prostor provodi se u skladu s dokumentima prostornog uređenja i lokacijskom dozvolom, a lokacijska dozvola je prema stavku 2. tog članka upravni akt koji se izdaje na temelju dokumenata prostornog uređenja, te posebnih zakona i propisa donesenih na osnovu tih zakona. Lokacijska dozvola se, dakle, ne može izdati suprotno dokumentima prostornog uređenja.

Stoga se pravno shvaćanje Visokog upravnog suda Republike Hrvatske - da se unatoč navedenim propisima i utvrđenim činjenicama treba primijeniti Prostorni plan (podzakonski propis) koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja upravnog postupka ne može prihvatiti. Prema tome, materijalno pravo je pogrešno primijenjeno.

U konkretnom slučaju, u vrijeme odlučivanja bio je na snazi Prostorni plan uređenja Grada O. („Službene novine Primorsko-goranske županije“, br. 1/07), odredbe kojeg Prostornog plana je trebalo primijeniti (kako je to pravilno navedeno u rješenju drugostupanjskog tuženog tijela) pa je zbog navedenih razloga zahtjev za zaštitu zakonitosti valjalo uvažiti i na temelju odredbe članka 50. stavak 2. ZUS-a pobijanu presudu preinačiti i tužbu odbiti kao neosnovanu.

Zagreb, 21. srpnja 2015.

Predsjednica vijeća

Jasenka Žabčić, v.r.

.