Legislator Case Law & Legislation
I Kž-1209/1992-3 AI generated

Criminal appeal partially allowed; conviction for fraud reclassified due to statutory amendment and sentence reduced.

Case Number I Kž-1209/1992-3
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Partially Allowed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia partially allowed the defendant's appeal, reclassifying the charge of fraud from Article 229, paragraph 3 to Article 229, paragraph 1 of the Criminal Law. The court found the original legal characterization violated the defendant's rights due to a subsequent amendment changing the monetary threshold for the offense. Consequently, the court reduced the individual sentence for fraud and combined it with the forgery sentence to impose a single, lighter term of two years in prison.

Legislator headnote

AI generated

Zakon o krivičnom postupku; Zakon o izmjenama Krivičnog zakona Republike Hrvatske: When a subsequent amendment to the Criminal Law alters the qualifying elements of an offense, the court must reclassify the act under the new provision if it benefits the accused, potentially resulting in a lighter sentence.

Keywords

AI generated
criminal appeal statutory amendment reclassification of offense fraud charge single combined sentence benefit of the doubt procedural violation

Cited Legislation

AI generated
Article 229, paragraph 3 of the Criminal Law of the Republic of Croatia
Article 229, paragraph 1 of the Criminal Law of the Republic of Croatia
Article 227, paragraph 1 of the Criminal Law of the Republic of Croatia
Article 48 of the Law on Combination of Criminal Penalties
Article 376, paragraph 1, point 2 of the Criminal Procedure Law
Article 387, paragraph 1 of the Criminal Procedure Law
Article 384 of the Criminal Procedure Law

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 1209/1992-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Svedrović Marijana kao predsjednika vijeća, te Pavišić dr. Berislava, Frančula mr. Rudolfa, Kocijančić Erike i Mikor Milivoja kao članova vijeća i stručnog suradnika Papeš Branke kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. P.S. zbog krivičnog djela iz čl. 229. st. 3. KZH, odlučujući o žalbi optuženika, podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Zagrebu od 18. listopada 1992. K-156/92, u sjednici održanoj 27. siječnja 1993., saslušavši zamjenika javnog tužitelja Hrvatske P.P.,

p r e s u d i o j e :

I. U povodu žalbe opt. P.S., po službenoj dužnosti preinačuje se pobijana presuda suda prvoga stupnja u pravnoj oznaci djela i izriče da je optuženk, djelom za koje je tom presudom oglašen krivim počinio krivično djelo pronevjere iz čl. 229. st. 1. KZH.

II. Uslijed odluke pod I. i djelomično uvažavajući žalbu optuženika preinačuje se pobijana presuda i u odluci o kazni te se optuženiku, po čl. 229. st. 1. KZH utvrdjuje kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci, a uzima kao utvrdjena kazna zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci za djelo iz čl. 227. KZH, te se optuženik P.S., po čl. 229. st. 1. KZH primjenom čl. 48. OKZRH osudjuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine.

III. Odbija se kao neosnovana u ostalom dijelu žalba opt. P.S. i u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrdjuje presuda suda prvoga stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Opt. P.S. oglašen je krivim zbog kriv. djela pronevjere iz čl. 229. st. 3. KZH i krivotvorenja službene isprave iz čl. 227. st. 1. KZH, koja su opisana u izreci pobijane presude Okružnog suda u Zagrebu. Za ta kriv. djela optuženiku su utvrdjene pojedinačne kazne zatvora u trajanju od dvije godine za kriv. djelo iz čl. 229. st. 3. KZH uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne i kazna zatvora u trajanju od deset mjeseci za

I Kž 1209/92

kriv. djelo iz čl. 227. st. 1. KZH, te je osudjen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci. Optuženik je nadalje obvezan nadoknaditi imovinskopravni zahtjev naveden u izreci presude dok je oslobodjen dužnosti nadoknade troškova krivičnog postupka.

Pravovremeno podnijetom žalbom presudu pobija branitelj optuženika odvj. P.V. zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja i odluke o krivičnoj sankciji, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno sudjenje, odnosno da se ista preinači i optuženika oslobodi optužbe za djelo iz čl. 229. KZH, a za djelo iz čl. 227. KZH da mu se izrekne uvjetna osuda.

Zahtjevu optuženika da ga se obavijesti o sjednici vijeća nije udovoljeno slijedom odredbe čl. 20. Uredbe o primjeni Zakona o krivičnom postupku u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske.

Javni tužitelj Hrvatske predložio je da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Žalba je djelomično osnovana.

Optuženik nije u pravu kad ističe prigovor opstojnosti bitne povrede odredaba krivičnog postupka. Budući da se žalba praktički svodi na prigovore pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja, to je presuda suda prvog stupnja ispitana u odnosu na bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz čl. 376. st. 1. toč. 1. ZKP, na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, kod čega nije utvrdjeno da bi u pobijanoj presudi i postupku njena donošenja bila ostvarena neka od takvih povreda. Slijedom toga taj istaknuti žalbeni osnov nije ostvaren.

Nije u pravu optuženik ni kad pobija presudu iz osnove pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja, kod čega se zapravo žalbeni prigovori svode na kritiku stajališta i zaključaka pobijane presude, prije svega tvrdnjom da nema bilo kakve osnove za zaključak o koristoljublju optuženika. Posebice žalitelj ističe kako bi tako veliki iznos, da je doista prisvojen, nužno imao znatnoga odraza na imovinske prilike optuženika što medjutim nije bio slučaj.

Niti jedan od istaknutih prigovora nije prihvatljiv.

Sud prvoga stupnja pouzdano je utvrdio dinamiku prisvajanja pojedinih iznosa, koji su se prema tim utvrdjenjima protezali u duljem vremenskom razdoblju, a sud je kod toga imao u vidu sve izvedene dokaze, pa uz ostale, posebice iskaz F.S., te je na temelju analize obrane optuženika, spomenutog i drugih dokaza pravilno utvrdio kako je optuženik inkriminirane radnje poduzeo upravo u cilju pribavljanja protupravne imovinske koristi. Stoga taj žalbeni prigovor takodjer nije osnovan.

Nije nadalje optuženik u pravu ni kad tvrdi da je postupao konfuzno, zabrinut zbog nastalog mu manjka, jer kad bi tome doista bilo tako, što pravilno utvrdjuje sud prvoga

I Kž 1209/92

stupnja, onda izmedju vremena kad je navodno optuženik ustanovio manjak i vremena u kojem se interesirao za podizanje kredita ne bi prošlo tako dugo razdoblje, pa se otuda i taj navod obrane optuženika ukazuje naprihvatljivim.

Nije dakle u pravu optuženik ni kad prigovara u odnosu na pravilnost i potpunost činjeničnog stanja kako je utvrdjeno pobijanom presudom.

Po službenoj dužnosti presuda je ispitana i u odnosu na eventualnu opstojnost po sudu ostvarenih povreda krivičnoga zakona na koje u smislu čl. 376. st. 1. toč. 2. ZKP sud drugoga stupnja pazi po službenoj dužnosti. Takvih povreda u pobijanoj presudi nema.

Medjutim, s obzirom na okolnost da je od izricanja pobijane presude pa do odlučivanja o žalbi optuženika izmijenjen krivični zakon (Zakon o izmjenama Krivičnog zakona Republike Hrvatske, "Narodne novine" br. 91/92 - čl. 21.), to se uslijed te izmjene pravna oznaka krivičnoga djela iz čl. 229. KZH kakva je djelu data u pobijanoj presudi, ukazuje kao povreda krivičnoga zakona na štetu optuženika. S obzirom na to da je izmijenjen kvalifikatorni novčani iznos krivičnog djela za koje je optuženik pobijanom presudom oglašen krivim, po pravilnoj primjeni krivičnoga zakona, a uslijed spomenutih izmjena, treba djelatnost optuženika pravno označiti kao krivično djelo iz čl. 229. st. 1. KZH, što je učinjeno po službenoj dužnosti kao u toč. I. izreke ove presude suda drugoga stupnja. Uslijed te odluke, a takodjer i djelomičnim uvaženjem žalbe, utvrdjena je za to krivično djelo blaža pojedinačna kazna zatvora. Ovo stoga što je optuženik u žalbi osnovano istakao kako zdravstvene prilike njegove supruge, koja je uz to i nezaposlena, te socijalne prilike njegove obitelji nisu cijenjene u dovoljnoj mjeri. Te okolnosti naime, kao i činjenica da se sada radi o blažem djelu opravdavaju utvrdjenje kazne za djelo iz čl. 229. st. 1. KZH u trajanju od jedne godine i šest mjeseci zatvora. S obzirom na to, a uzimljući kao utvrdjenu kaznu za kriv. djelo iz čl. 227. KZH u trajanju od deset mjeseci zatvora iz pobijane presude izrečena je optuženiku primjerena blaža jedinstvena kazna zatvora u trajanju od dvije godine, koja će po ocjeni ovoga suda drugoga stupnja u prikladnoj mjeri ostvariti ciljeve kažnjavanja.

Slijedom svega što je izloženo valjalo je po službenoj dužnosti i djelomičnim uvaženjem žalbe optuženika odlučiti na temelju čl. 387. st. 1. i 384. ZKP kao u izreci ove presude suda drugoga stupnja.

U Zagrebu, 27. siječnja 1993.

ar:

Predsjednik vijeća:

Zapisnič

Papeš Branka v.r.

Svedrović Marijan v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava:

Viši

stručni referent:

(Vladimir

Vuletin)