Revt-251/2016-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revt 251/16-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Dragana Katića člana vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Ivana Mikšića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. b. d.d. iz Z., zastupanog po predsjedniku uprave I. Č., dipl. iur., protiv tuženika H. c. d.o.o. iz Z., zastupanog po punomoćnici V. K., odvjetnici u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 5527/08-4 od 15. svibnja 2013., kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-5795/2005 od 20. ožujka 2008., u sjednici održanoj 9. siječnja 2018.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom u toč. 1. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju plati iznos od 2.531.047,37 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od 1.209.654,05 kn od 23. travnja 2005. pa do isplate, a na iznos od 1.321.393,32 kn od 4. srpnja 2005. pa do isplate (platni nalog iz rješenja o ovrsi Trgovačkog suda u Zagrebu broj Ovrv-7150/05 od 17. lipnja 2005. se održava na snazi za iznos od 1.209.654,05 kn). U toč. 2. prvostupanjske presude naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 256.380,00 kn.

Drugostupanjskom presudom preinačena je presuda prvostupanjskog suda na način da je pod toč. I. izreke ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Trgovačkog suda u Zagrebu broj Ovrv-7150/05 od 17. lipnja 2005. kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 1.209.654,05 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 3. lipnja 2005. pa do isplate i troškovima ovršnog postupka u iznosu od 19.662,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17. lipnja 2005. pa do isplate te je tužbeni zahtjev odbijen. U toč. II. izreke drugostupanjske presude odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim se nalaže tuženiku da tužitelju plati iznos od 1.321.393,32 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 4. srpnja 2005. pa do isplate, a u toč. III. izreke drugostupanjske presude naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 38.318,20 kn.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da ovaj sud prihvati reviziju, te ukine pobijanu drugostupanjsku presudu i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje pred drugim vijećem drugostupanjskog suda.

Tuženik nije dostavio odgovor na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Temeljem odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP) revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 1.209.654,05 kn temeljem Ugovora o cesiji od 13. travnja 2005. sklopljenog između K.-I. d.d. kao cedenta, tužitelja kao cesionara te tuženika kao cesusa. Predmet spora je i zahtjev tužitelja za isplatu daljnjeg iznosa od 1.321.393,32 kn s osnove sklopljenog Ugovora o cesiji 29. lipnja 2006. između istih ugovornih strana.

U postupku je utvrđeno:

- da je 29. travnja 2004. sklopljen Ugovor o osiguranju između K.-I. d.d., tužitelja i tuženika i kojim su ugovorne strane suglasno utvrdile da je 27. travnja 2004. između tuženika i K.-I. d.d. zaključen Ugovor za radove na izvanrednom održavanju državne ceste ...., lokacija R.-D. P. u iznosu od 7.174.790,23 kn,

- da je navedenim Ugovorom o osiguranju K.-I. d.d. neopozivo uputio H. c. d.o.o. da za njegov račun, a na temelju ispostavljenih privremenih i okončanih situacija prema Ugovoru o izvođenju radova izvrši uplate isključivo u korist računa tužitelja,

- da je navedenim Ugovorom o osiguranju K.-I. d.d. prenio na tužitelja svoja potraživanja od tuženika po ispostavljenim i ovjerenim privremenim i okončanim situacijama prema Ugovoru za radove na izvanrednom održavanju ceste ..., na temelju kojih će ugovorne strane zaključivati pojedinačne ugovore o cesiji u svrhu osiguranja obveze i naplate po Ugovoru o kreditu,

- da je u Ugovoru o osiguranju navedeno da će tim uplatama tužitelj podmirivati obveze društva K.-I. d.d. po Ugovoru o kreditu, a tužitelj je dao svoju suglasnost da prihvaća takve uplate od strane tuženika te da danom podmirenja svih obveza K.-I. d.d. prema tužitelju se otkazuje ugovor i o tome obavještava tuženika,

- da je u navedenom Ugovoru o osiguranju određeno da K.-I. d.d. odgovara tužitelju za naplativost ustupljenog potraživanja,

- da je 13. travnja 2005. sklopljen Ugovor o ustupanju potraživanja – cesiji između K.- I. d.d. kao cedenta i tužitelja kao cesionara kojim su stranke utvrdile da je Ugovorom o osiguranju od 29. travnja 2004. cedent prenio cesionaru svoje nedospjelo potraživanje prema Ugovoru o izvođenju radova,

- da je navedenim Ugovorom o cesiji utvrđeno da je dio potraživanja dospio u iznosu od 1.209.564,06 kn po V. privremenoj situaciji te da izmirivanjem cesusove obveze prema cesionaru prestaje u istom iznosu cesusova obveza prema cedentu,

- da je 29. lipnja 2005. sklopljen Ugovor o ustupanju potraživanja – cesiji između K.-I. d.d. kao cedenta i tužitelja kao cesionara kojim su stranke utvrdile da je Ugovorom o osiguranju od 29. travnja 2004. cedent prenio cesionaru svoje nedospjelo potraživanje prema Ugovoru o izvođenju radova,

- da je Ugovorom o cesiji od 29. lipnja 2005. utvrđeno da je dio potraživanja dospio u iznosu od 1.321.393,32 kn po VI. privremenoj situaciji te da će izmirivanjem cesusove obveze prema cesionaru prestati u istom iznosu cesusova obveza prema cedentu,

- da je tuženiku 31. ožujka 2005. dostavljeno pravomoćno rješenje o ovrsi Trgovačkog suda u Slavonskom Brodu broj Ovrv-1768/04 od 23. studenoga 2004. doneseno u ovršnom postupku po prijedlogu ovrhovoditelja Z. J. vlasnika obrta T. iz B. protiv ovršenika K.-I. d.d. radi ovrhe na temelju vjerodostojne isprave na tražbini ovršenika prema tuženiku kao ovršenikovom dužniku u iznosu od 1.463.052,34 kn,

- da je tuženiku 7. lipnja 2005. dostavljeno pravomoćno rješenje Općinskog suda u Požegi broj Ovr-1964/05 od 2. lipnja 2005. doneseno u ovršnom postupku po prijedlogu ovrhovoditelja Z.S.S. L. d.o.o. iz Z. protiv ovršenika K.-I. d.d. radi ovrhe na temelju vjerodostojne isprave na tražbini ovršenika prema tuženiku kao ovršenikovom dužniku u iznosu od 1.631.924,94 kn,

- da su navedena rješenja o ovrsi u cijelosti provedena na način da je tuženik ovrhovoditeljima, a vjerovnicima K.-I. d.d. platio tražbinu u ukupnom iznosu od 2.590.481,51 kn.

Na temelju tako utvrđenih odlučnih činjenica prvostupanjski sud prihvatio je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, odnosno održao je na snazi platni nalog izvršenja o ovrsi Trgovačkog suda u Zagrebu broj Ovrv-7150/05 od 17. lipnja 2005. za iznos od 1.209.654,05 kn, a ujedno je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu daljnjeg iznosa od 1.321.393,32 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća pa do isplate. Pritom prvostupanjski sud zaključuje da obveza tuženika proizlazi iz sklopljenog Ugovora o osiguranju od 29. travnja 2004. gdje se tuženik za sve buduće ispostavljene privremene i okončane situacije obvezao utvrđene iznose isplatiti u korist tužitelja kao novog vjerovnika te da je potpisivanjem naknadnih Ugovora o cesijama konkretnih iznosa temeljem V. i VI. privremene situacije samo konkretizirana obveza iz osnovnog Ugovora o osiguranju. Prvostupanjski sud zaključuje također da je već od sklapanja Ugovora o osiguranju od 29. travnja 2004. tuženik dobio novog vjerovnika u osobi tužitelja te je trgovačko društvo K.-I. d.d. prestalo biti njegov vjerovnik.

Suprotno navedenom zaključku prvostupanjskog suda, drugostupanjski sud zaključio je da tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti nije osnovan. I to iz razloga jer se u konkretnom slučaju radi o Ugovorima o cesiji iz čl. 444. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 58/93, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 129/00 i 88/01 – dalje: ZOO), odnosno o ustupanju radi naplaćivanja, a ne o Ugovorima o cesiji gdje bi se radilo o ustupanju umjesto ispunjenja sukladno čl. 444. st. 1. ZOO.

Tužitelj u reviziji ističe između ostalog i revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka te ukazuje da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer da je drugostupanjska presuda nerazumljiva, nejasna i nepotpuna te ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama slijedom čega se ne može valjano ispitati. Nadalje, revident u reviziji ističe da je drugostupanjski sud počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi s odredbama čl. 373., čl. 373.a, čl. 375. st. 1. i čl. 8. ZPP. Pritom revident smatra da je drugostupanjska odluka donesena temeljem odredbe čl. 373.a ZPP iako to drugostupanjski sud ne navodi, a ujedno da je drugostupanjski sud preinačavanjem prvostupanjske presude i donošenjem pobijane presude propustio na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno donijeti zakonitu odluku. U odnosu na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava revident ističe da je drugostupanjski sud pogrešno pravno ocijenio sporne Ugovore o cesiji te da je trebao utvrditi pravu volju stranaka kod sklapanja tih ugovora te da je propušteno utvrditi iz provedenih dokaza koja je zapravo tražbina vjerovnika u ovršnim postupcima podmirena od strane tuženika.

Suprotno navodima revidenta drugostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer je drugostupanjska presuda razumljiva, jasna i potpuna, nema proturječnosti između obrazloženja izreke navedene presude, ista sadrži dostatne razloge o odlučnim činjenicama iz kojih se može zaključiti zbog čega je drugostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja, slijedom čega se pobijana presuda u cijelosti može valjano ispitati. Nadalje, drugostupanjski sud nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi s odredbom čl. 373., čl. 373.a, čl. 375. st. 1. i čl. 8. ZPP. Drugostupanjska odluka nije donesena temeljem čl. 373.a ZPP već temeljem čl. 373. toč. 1. ZPP jer je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio isprave u spisu (Ugovor od 27. travnja 2004. i Ugovore o cesiji od 13. travnja 2005. i 29. lipnja 2005.). Drugostupanjski sud je pritom pravilno ocijenio navedene isprave i temeljem toga pravilno primijenio materijalno pravo.

Nadalje, nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 375. st. 1. ZPP iz jednostavnog razloga jer tužitelj uopće nije niti podnosio žalbu, obzirom da je u cijelosti prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja u prvostupanjskom postupku, slijedom čega ne može niti biti osnovan revizijski razlog tužitelja da drugostupanjski sud nije ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značaja. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 8. ZPP, pa ukupno nije osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Pravilno je drugostupanjski sud zaključio da je u ovoj pravnoj stvari osnovno pitanje o kojoj se vrsti Ugovora o cesiji radi. Naime, tužitelj smatra da se u konkretnom slučaju radi o Ugovoru o cesiji iz čl. 444. st. 1. ZOO, a što prihvaća i prvostupanjski sud, dok drugostupanjski sud zaključuje da se radi o Ugovorima o cesiji iz čl. 444. st. 2. ZOO, odnosno o Ugovorima o ustupanju radi naplaćivanja. Ovaj sud prihvaća tumačenje i zaključak drugostupanjskog suda da se u konkretnom slučaju ne radi o Ugovorima o cesiji koji imaju karakter ustupanja umjesto ispunjenja, već suprotno tome o Ugovorima o cesiji kojima se ustupa tražbina radi naplaćivanja. Točno je da su stranke prvotno sklopile Ugovor o osiguranju iz kojeg nedvojbeno proizlazi obveza tuženika da nakon ispostavljenih privremenih i okončanih situacija te utvrđene cijene radova prema Ugovoru o izvođenju radova za održavanje državne ceste ...., lokacija R.-D. P. tako utvrđene iznose plati tužitelju, a na ime potraživanja istog prema K.-I. d.d. temeljem ranije sklopljenog Ugovora o kreditu. Međutim, također je vidljivo da je u Osnovnom ugovoru o osiguranju sklopljenom između stranaka jasno navedeno da K.-I. d.d. odgovara tužitelju za naplativost ustupljenog potraživanja iz čega se može zaključiti da taj ugovor nema elemente Ugovora o cesiji umjesto ispunjenja i gdje bi prestala obveza tuženika prema društvu K.-I. d.d. Pored toga stranke su ugovorile sklapanje kasnijih Ugovora o cesiji u kojima također je jasno navedeno da izmirivanjem cesusove obveze prema cesionaru prestaje u istom iznosu cesusova obveza prema cedentu. Stoga je jasno vidljivo da se radi o Ugovoru o ustupanju radi naplaćivanja jer obveza trgovačkog društva K.-I. d.d. prestaje tek kada bi se tužitelj naplatio od tuženika.

Obzirom da je odredbom čl. 444. st. 4. ZOO propisano da u slučaju ustupanja radi naplaćivanja dužnik ustupljenog potraživanja može ispuniti svoju obvezu i prema ustupiocu, čak i kada je obaviješten o ustupanju, isplatom ranijem vjerovniku K.-I. d.d. u ovršnom postupku koji su pokrenuli vjerovnici K.-I. d.d. radi ovrhe na tražbini ovršenika, prestala je obveza tuženika gdje je tuženik sukladno odredbi čl. 444. st. 4. ZOO mogao ispuniti svoju obvezu i prema trgovačkom društvu K.-I. d.d. kao ustupiocu tražbine. Kod toga treba napomenuti revidentu da nije niti sporno da ukupni iznos isplaćen ovrhovoditeljima Z. J. vlasniku obrta T. iz B., odnosno Z.S.S. L. d.o.o. iznosi 2.590.481,51 kn što je ukupan iznos veći za gotovo 50.000,00 kn od potraživanja tužitelja. Tužitelj u postupku nije ničim dokazao da bi tuženik podmirivao na taj način neka druga potraživanja od K.-I. d.d. prema tuženiku osim onih utvrđenih prema V. i VI. privremenoj situaciji za izvršene radove prema ugovoru sklopljenom između tuženika i K.-I. d.d. Stoga nije osnovan niti prigovor tužitelja u reviziji da nije jasno koja je zapravo tražbina K.-I. d.d. prema tuženiku i plaćena u navedenim ovršnim postupcima.

Potrebno je također napomenuti da odluka u ovom sporu nije uopće usporediva sa odlukom ovoga suda broj Revt-189/2013-2 od 14. listopada 2014. u kojoj je odbijena revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-692/08-3 od 12. studenoga 2012. kojom je djelomično potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-4432/06 od 5. listopada 2007. To iz razloga jer je u navedenom postupku između stranaka bilo sporno da li su tamo sklopljeni Ugovori o cesiji ništavi jer su sklopljeni protivno odredbi čl. 27. Zakona o platnom prometu u zemlji ("Narodne novine", broj 17/01) i gdje je bilo propisano da poslovni subjekt ne može obavljati obračunska plaćanja (što uključuje i cesiju) temeljem čl. 26. citiranog Zakona ako na računu za redovno poslovanje ima evidentirane nenamirene dospjele obveze. U navedenoj odluci ovoga suda zauzeto je pravno shvaćanje da se ta zabrana odnosi na samo jednu stranu slijedom čega da prema odredbi čl. 103. st. 2. ZOO je sklapanje takvog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, te će tada ugovor ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosit će odgovarajuće posljedice. Dakle, u navedenom postupku i odluci ovoga suda uopće nije predmet spora bio da li se radi o Ugovoru o cesiji iz čl. 444. st. 1. ZOO ili o Ugovoru o cesiji iz čl. 444. st. 2. ZOO, slijedom čega se uopće ne radi o usporedivim odlukama i gdje bi ovaj sud zauzeo drugačije pravno shvaćanje nego u ovoj pravnoj stvari.

Obzirom na navedeno, valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP presuditi kao u izreci.

Zagreb, 9. siječnja 2018.

Predsjednica vijeća:

Jasenka Žabčić, v.r.