Gž-2066/2017-2 · Županijski sud u Rijeci

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-2066/2017-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Rijeci, OIB 22883124500, po sutkinji Heleni Vlahov Kozomara, u pravnoj stvari tužitelja S. Č. iz D., OIB: …, zastupan po punomoćniku T. B., odvjetniku iz O., protiv tuženika E. & S. B. d.d. R., OIB: …, F. O.., radi isplate, rješavajući žalbu tužitelja izjavljenu protiv rješenja Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-438/2017-6 od 23. lipnja 2017., dana 15. studenoga 2018.,

r i j e š i o j e

Uvaženjem žalbe tužitelja preinačuje se rješenje Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-438/2017-6 od 23. lipnja 2017. i rješava:

Odbija se kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Rješenjem suda prvog stupnja u točki I. izreke sud prvog stupnja oglasio se mjesno nenadležnim u toj pravnoj stvari.

U točki II. izreke odredio je da će nakon pravomoćnosti tog rješenja predmet se ustupiti mjesno nadležnom Općinskom sudu u Rijeci.

Protiv tog rješenja žali se tužitelj zbog bitne povrede odredaba postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

U žalbi navodi kako je u čl. 14. st. 5. ugovora samo paušalno navedeno "u slučaju spora, nadležan je sud u sjedištu banke". Tužitelj ističe kako sukladno odredbi čl. 320. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15; dalje ZOO) svaka nejasna odredba, a ona iz čl. 14. st. 5. ugovora je očito nejasna, mora se tumačiti u korist stranke koja nije pripremala sadržaj ugovora, odnosno kako je ugovor sklopljen prema unaprijed otipkanom sadržaju evidentno je kako se nejasnoće iste odredbe trebaju tumačiti u korist tužitelja kao slabije i neuke strane naspram tuženika, dugogodišnje kreditne institucije velikog tržišnog udjela. S obzirom da konkretno sjedište banke nije navedeno u tom članku, a ugovor je potpisan u F. u O., evidentno je kako je za ovaj spor proizašao iz poslovanja poslovne jedinice tuženika, sve to sukladno čl. 59. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje ZPP). Osim toga ističe kako je pravna osnova tužiteljevog zahtjeva ujedno i naknada štete, a šteta u ovom slučaju se manifestirala kao umanjenje imovine tužitelja (obična šteta) i sprječavanje povećanja njegove imovine (izmakla korist), sve to sukladno čl. 1046. i čl. 1089. ZOO-a, pri čemu bi iznos preplaćene kamate unutar anuiteta bio umanjenje imovine tužitelja, a zakonska zatezna kamata na taj iznos bila bi izmakla korist. Sve navedeno u vezi poslovne jedinice tuženika i izvanugovorne odgovornosti za štetu je primjenjivo iz razloga što se ugovorom ne može prorogirati nadležnost za sve sporove među strankama, bez obzira na porijeklo spora, kao i uzevši u obzir da ako se uz spor za koji je ugovorena mjesna nadležnost kumulira drugi za kojeg nema ugovora o prorogaciji, za oba spora bit će nadležan sud nadležan po zakonu, a ne po ugovoru o prorogaciji. Nadalje, tužitelj se poziva na Direktivu vijeća br. … od 5. travnja 1993. koja je obvezujuća za Republiku Hrvatsku kao članicu Europske unije, a koja među ostalim implementira i u Zakonu o zaštiti potrošača, konkretno u čl. 49. i 50. a na koju se poziva i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj revizijskoj odluci Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. koja je sada već svima općepoznata, a koja je ujedno i putokaz za rješavanje ovakvih sporova protiv banaka.

Predlaže pobijano rješenje preinačiti i odrediti Općinski sud u Osijeku mjesno nadležnim za postupanje u ovom sporu.

Žalba je osnovana.

Sud prvog stupnja pobijanim rješenjem oglasio se mjesno nenadležnim za suđenje o zahtjevu tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu br. … sklopljenog dana 31. siječnja 2007. između tužitelja i tuženika u čl. 8. koji glasi: "kamatna stopa je promjenjiva... u skladu sa važećim odlukama banke"te radi isplate iznosa od 20.000,00 kn pri čemu se poziva na odredbu čl. 21. st. 1. u vezi čl. 70. ZPP-a, s obrazloženjem da je uvidom u navedeni ugovor o kreditu utvrđeno da su čl. 14. st. 5. istog stranke u slučaju spora ugovorile mjesno nadležnost prema središtu kreditora-banke, ovdje tuženika, dakle Općinskog suda u Rijeci, čime su prorogirale mjesnu nadležnost u korist navedenog suda, što je tužitelj i prihvatio svojim potpisom, a tuženik pravovremeno istaknuo u svojem prigovoru mjesne nenadležnosti.

Zaključak suda prvog stupnja nije pravilan, obzirom da je rješenje suda prvog stupnja doneseno uz pogrešnu primjenu materijalnog prava.

Naime, u odnosu na prigovor tuženika kako u ovoj pravnoj stvari prvostupanjski sud nije mjesno nadležan budući da su stranke ugovorile mjesnu nadležnost suda u Rijeci, valjalo je primijeniti Zakon o zaštiti potrošača ( "Narodne novine" 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 113/09, 78/12, 56/13 i 41/14; dalje ZZP) u kojem je, između ostalih implementirana i smjernica 99/13 Europske ekonomske zajednice o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora, te na taj način hrvatsko zakonodavstvo uskladilo sa pravnom stečevinom Europske unije u području zaštite potrošača.

Odredbom čl. 49. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je nepoštena ugovorna odredba. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, a osobito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog ugovora trgovca.

Odredbom čl. 51. ZZP-a propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir priroda proizvoda ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji je obzirom na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, a odredba čl. 55. ZZP-a propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

U konkretnom slučaju ugovor o kreditu sklopljene na unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale te tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njihov sadržaj. Osim toga, sud u Rijeci, čija je mjesna nadležnost određena ugovorom je od prebivališta tužitelja udaljen više od 400 km.

Prema stajalištu ovog suda, uzimajući u obzir sve okolnosti prilikom sklapanja ugovora u konkretnoj situaciji odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu s obzirom da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je sročena od strane tuženika sa svrhom da se nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu svog sjedišta te si time ostvari pogodnost i bitno manje troškove. Uzimajući u obzir udaljenost mjesta prebivališta tužitelja od suda čija je nadležnost ugovorena, takva bi ugovorna odredba za tužitelja izazvala visoke troškove dolaska na sud, a time i znatnu neravnotežu o procesnopravnom položaju ugovornih stranaka.

Iz navedenih razloga proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. -4.ZPP-a, kao što pogrešno zaključuje sud prvog stupnja.

Iz navedenih razloga valjalo je uvaženjem žalbe tužitelja rješenje suda prvog stupnja preinačiti, a kako je odlučeno u izreci ovog rješenja pozivom na odredbu čl. 380. t. 3. ZPP-a.

U Rijeci 15. studenoga 2018.

Sutkinja

Helena Vlahov Kozomara v.r.

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

Svetlana Popović