Revr-535/2008-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 535/08-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ivana Kaladića predsjednika vijeća, Nenada Perina člana vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. Ć. iz I., kojeg zastupa punomoćnik D. Č., odvjetnik u R., protiv tuženika S. M. U. d.o.o. R., kojeg zastupa punomoćnik A. B., odvjetnik u Odvjetničkom društvu V. i s. u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, vraćanju na posao i naknadi plaće, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž- 336/08-2 od 2. travnja 2008., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-4154/06-21 od 28. rujna 2007., u sjednici vijeća održanoj 14. ožujka 2012.,

p r e s u d i o j e:

I. Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev na utvrđenje nedopuštenosti odluke tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju od 15. rujna 2006. i odluke kojom je odbijen zahtjev za zaštitu prava od 11. listopada 2006., zatim da radni odnos tužitelju nije prestao uz nalaganje tuženiku vratiti tužitelja na posao, naknaditi mu izgubljenu plaću i božićnicu za 2006., kao i troškove postupka (toč. 1. izreke).

Ujedno je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu 4.636,00 kn.

Drugostupanjskom presudom je odbijena žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

Odbijen je i zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na žalbu.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se obje presude u postupku koji je prethodio reviziji preinače.

U odgovoru na reviziju tuženik predlaže da se reviziju tužitelja odbije.

Revizija tužitelja nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392. a. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03 i 88/05 – dalje: ZPP) revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Suprotno revizijskim navodima u postupku koji je prethodio reviziji drugostupanjski sud nije učinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP time da nije obrazložio i argumentirao svoje stajalište u pogledu pitanja sadrži li „ugovor o izaslanstvu“ sve bitne sastojke ugovora o radu sukladno odredbama Zakona o radu.

Naime, nižestupanjski sudovi nisu uzeli predmetni „ugovor o izaslanstvu“, odnosno upućivanju na rad u inozemstvo, a kojeg je tužitelj odbio potpisati, kao ugovor kojim bi u cijelosti bio uređen radnopravni odnos tužitelja, već su taj ugovor tretirali kao dodatak prijašnjem ugovoru o radu koji zajedno s tim ugovorom, kao i njegovim dodatkom od 1. srpnja 2005. u ukupnosti uređuje radnopravni odnos tužitelja s tuženikom.

Konačno i tužitelj kada se pisano obraća tuženiku kao poslodavcu „ugovor o izaslanstvu“ naziva i tumači kao aneks ugovora o radu, a i prema shvaćanju revizijskog suda tako promatrano u svojoj ukupnosti predmetni ugovor ima sve bitne sastojke iz odredbi čl. 17. i 20. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 30/04 i 137/04 – pročišćeni tekst – dalje: ZR) radi čega pobijana presuda nema nedostataka, može se ispitati te sadrži razloge o odlučnim činjenicama.

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđene su sljedeće činjenice:

- da se tužitelj zaposlio kod tuženika najprije na radnom mjestu „sistem administrator“ ugovorom o radu od 14. siječnja 2005., a potom na radnom mjestu „sistemski inženjer za mrežu – junior“ dodatkom ugovora o radu od 1. srpnja 2005.,

- da je tužitelju 31. kolovoza 2006. ponuđeno sklapanje „ugovora o izaslanstvu“, dakle kojim bi ga se uputilo na rad u inozemstvo u razdoblju od šest mjeseci, odnosno do završetka projekta i poslovne obveze tužitelja,

- da mu je tim prijedlogom aneksa ugovora o radu ponuđeno radno mjesto sistemskog inženjera za mrežu na projektu B. u gradu C., u Arapskoj Republici Egipat, kojeg je tužitelj odbio prihvatiti dopisom od 1. rujna 2006. (list B-19) pravdajući odbijanje osobnim, profesionalnim i ugovornim interesima koji mu ne dozvoljavaju da bude u poziciji prihvatiti aneks ugovora,

- da mu je zato tuženik odlukom od 15. rujna 2006. izvanredno otkazao ugovor o radu jer je odbijanjem naloga neposrednog rukovoditelja za odlazak u inozemstvo (C., Egipat) tužitelj učinio osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa zbog koje nastavak radnog odnosa nije moguć te je zahtjev za zaštitu prava odbijen 11. listopada 2006.

Na osnovu navedenih činjenica sudovi u postupku koji je prethodio reviziji odbili su tužbeni zahtjev zato jer je tužitelj već osnovnim ugovorom o radu od 14. siječnja 2005. prihvatio obvezu da će u slučaju poslovnih i/ili organizacijskih razloga poslodavac zadržati pravo uputiti tužitelja na rad na drugo mjesto rada gdje poslodavac ima svoje poslovne prostore. Ta obveza je pobliže pojašnjena čl. 2. Dodatka br. 1. Ugovora o radu od 1. srpnja 2005. prihvaćenog po tužitelju, a koji glasi:

„Članak 1.3 Ugovora o radu mijenja se i glasi:

„Radnik će obavljati rad u poslodavčevom uredu u R., Hrvatska.

U slučaju poslovnih ili organizacijskih razloga, poslodavac zadržava pravo uputiti radnika na rad na drugo mjesto rada gdje se obavlja djelatnost poduzeća poslodavčeve grupe.

Poseban ugovor bit će sklopljen za rad u inozemstvu u razdoblju dužem od 30 dana““.

Odbijanjem odlaska u inozemstvo u okviru navedenih ugovornih obveza i s tim u vezi sklapanja posebnog ugovora za rad u inozemstvu u razdoblju dužem od 30 dana po shvaćanju nižestupanjskih sudova tuženik je opravdano izvanredno otkazao tužitelju ugovor o radu, a što sve prihvaća i revizijski sud.

U revizijskom stadiju postupka pored isticanja bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP tužitelj ističe i daljnje prigovore:

- da „ugovor o izaslanstvu“ nema sve bitne sastojke sukladno zakonu, posebno zato što u njemu nije precizno određeno mjesto rada, radno vrijeme, rok vraćanja, plaća je ugovorena u kunama, a tuženik je trebao primijeniti propise o otkazu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu,

- da bi iz odredbi o prekovremenom radu proizlazilo da bi tužitelj trebao raditi 60 do 80 sati mjesečno prekovremeno što bi bilo u protivnosti s odredbama Zakona o radu.

Na navedene prigovore treba u prvom redu odgovoriti da predmetni ugovor o upućivanju na rad u inozemstvo „ugovor o izaslanstvu“ treba tumačiti samo kao provedbeni ugovor u pogledu onih obveza i radnih dužnosti koje je tužitelj već preuzeo prijašnjim kao glavnim ugovorom pa je odbijanjem naloga za odlazak na rad u inozemstvo i s tim u vezi potpisivanja takvog ugovora o upućivanju na rad u inozemstvo i po shvaćanju revizijskog suda tužitelj osobito teško povrijedio obveze iz radnog odnosa preuzete u osnovnom ugovoru o radu, a posebno u dodatku tog ugovora od 1. srpnja 2005., koje nastavak radnog odnosa čine nemogućim.

Zato je tuženik tužitelju opravdano, izvanredno otkazao ugovor o radu u smislu čl. 114. st. 1. ZR.

Suprotno prigovorima tužitelja u ovom slučaju njegovo premještanje na drugo mjesto rada, pa i ono u inozemstvo nije bilo vezano uz potrebu primjene instituta otkaza s ponudom izmijenjenog ugovora o radu.

U konkretnom slučaju je tuženik kao poslodavac u granicama svojeg nalogodavnog prava da pobliže odredi način i mjesto rada ugovorenog između stranaka, jer je tužitelj dao pristanak i za rad u inozemstvu, novim ugovorom potrebnim za obavljanje takvog rada samo pokušao tužitelja prerasporediti na novo mjesto obavljanja rada, radi čega takvo postupanje nije bilo potrebno podvoditi pod norme kojima je uređen institut otkaza s ponudom izmijenjenog ugovora o radu.

Nadalje, po shvaćanju revizijskog suda trajanje ugovora i mjesto rada kao i uvjeti repatrijacije su „ugovorom o izaslanstvu“ u dovoljnoj mjeri određeni, a prekovremeni rad nije određen u nedopuštenom trajanju kako to pogrešno tvrdi tužitelj, jer predmetni ugovor ne sadrži određenje o trajanju prekovremenog rada.

Međutim, ako bi u tom pravcu poslodavac učinio bilo kakvu povredu prava tužitelja tijekom ispunjavanja sadržaja ugovora, tužitelj bi zadržao pravo na odgovarajuću zaštitu eventualno povrijeđenih prava.

Osim toga, prilikom odbijanja potpisivanja „ugovora o izaslanstvu“, tužitelj je takvo postupanje opravdao krajnje uopćenim razlozima „osobne profesionalne i ugovorne prirode“ pa ne može biti riječi o opravdanim razlozima odbijanja naloga, odnosno potpisivanja tog ugovora. Time je isključio mogućnost daljnjeg pregovaranja o onim uglavcima ponuđenog ugovora koje je smatrao nepovoljnim uključujući i odredbu o plaći.

Na osnovu svega rečenog nisu ostvareni oni razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, radi čega je na temelju odredbe čl. 393. ZPP revizija tužitelja odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 14. ožujka 2012.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ivan Kaladić, v.r.