Rev-1693/1998-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1693/1998-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina, kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Tome Gložinića, Ljubice Munić i Ivana Mikšića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. M. iz D., zastupanog po D. P., odvjetniku u D., protiv tuženika dioničkog društva O. M. d.d. P., zastupanog po B. Š., odvjetniku u P. i I. P. iz D., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika O. M. protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Dubrovniku od 19. ožujka 1998. godine, br. Gž- 660/96, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Dubrovniku od 06. lipnja 1996. godine, br. P-1102/94, u sjednici održanoj dana 17. svibnja 2001. godine

p r e s u d i o je:

Revizija se djelomično prihvaća, te se djelomično preinačuju nižestupanjske presude - presuda Županijskog suda u Dubrovniku od 19. ožujka 1998. godine, br. Gž-660/96 i presuda Općinskog suda u Dubrovniku od 06. lipnja 1996. godine, br. P-1102/94-25 u pobijanom dosuđujem dijelu tako da se tužbeni zahtjev odbija i za daljnji iznos od 20.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos od 06. lipnja 1996. godine do isplate.

Odlučuje se o troškovima cijelog postupka tako da je tuženik O. d.d. dužan naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 8.350,00 kn.

U preostalom dijelu revizija se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

“I. Dužni su tuženici solidarno u roku od 15 dana na ime naknade štete platiti tužitelju:

- za pretrpljeni strah iznos od 7.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja do isplate

- za pretrpljenje fizičke bolove iznos od 18.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja do isplate

- za pretrpljenje duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti iznos od 45.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja do isplate

- na ime tuđe pomoći i njege za vrijeme liječenja iznos od 3.700,0 kn sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja do isplate

- na ime izgubljene zarade kunsku protuvrijednost od 8.541,45 USD sa zateznom kamatom po stopi koju Dubrovačka banka plaća na depozite po viđenju i to na 1.744,60 USD od 01. travnja 1993., na 1.693,91 USD od 01. svibnja 1993., na 1.734,46 USD od 01. lipnja 1993., na 1.662,72 USD od 01. srpnja 1993., na 1.705,76 USD od 01. kolovoza 1993. pa do isplate.

Presudom suda drugog stupnja potvrđena je prvostupanska presuda.

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tuženik O. d.d., a zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da nižestupanjske presude budu ukinute i predmet vraćen na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen, a državni odvjetnik Republike Hrvatske o reviziji se nije izjasnio.

Revizija je djelomično osnovana.

Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka jer ne postoji bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku – ZPP (“Narodne novine br. 53/91 i dr.) na koju, sukladno odredbi iz čl. 386. ZPP, revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, a ne postoje niti bitne povrede iz čl. 354. st. 1. i st. 2. toč. 13. ZPP na koje se u reviziji opisno ukazuje.

Suprotno revizijskoj tvrdnji drugostupanjski sud je ocjenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značaja, pa tako i one koji se tiču dijela prvostupanjske presude kojim je ocjenjen kao neosnovan tuženik prigovor podjeljenje odgovornosti.

U svezi tog prigovora prvostupanjski sud je na temelju činjenica utvrđenih razgledavanjem spisa u kojem je vođen i osuđujućom presudom završen kazneni postupak protiv tuženice I.P. zbog kaznenog djela protiv sigurnosti javnog prometa, zato što upravljajući osobnim automobilom marke “Zastava - Yugo Coral 55” u D. iz pravca G. k. u pravcu ulice A. H., te uključujući se u promet u ulicu A. H. koja je prometnim znakom označena kao cesta s prednošću prolaza, nije propustila sva vozila koja se kreću tom ulicom tako da je prilikom izlaska na ulicu A. H. došlo do sudara s motociklom marke “Vespa” kojim je upravljao tužitelj, pri čemu je tužitelj zadobio prijelom vrata lijeve bedrene kosti, koja ozljeda je teške naravi, osnovano zaključio da je do prometne nezgode došlo do zbog ponašanja i radnji revidentovog osiguranika.

Tužena I.P. nije niti u kaznenom postupku, a niti u ovoj parnici isticala da bi tužitelj upravljao motorkotačem prevelikom brzinom, pa je drugostupanjski sud pravilo ocjenio žalbenu tvrdnju revidenta da je tužitelj vozio nedopuštenom i neprimjerenom brzinom, paušalnom i neprihvatiljivom.

Revident niti u reviziji, a niti tijekom postupka pred nižestupanjskim sudovima ne ističe okolnosti koje bi ukazivale na neprimjerenu i neprilagođenu brzinu kretanja tužiteljevog motocikla, pa okolnost što prvostupanjski sud nije odlučio o njegovom dokaznom prijedlogu da se na tu okolnost saslušaju svjedoci nema značenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a, jer je taj dokazni prijedlog trebalo odbiti.

Glede bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP u reviziji se navodi da je visina materijalne štete s osnova gubitka zarade utvrđena mimo izvedenih dokaza, jer da ne postoji niti jedan dokaz koji bi opravdavao činjenično utvrđenje da je zbog posljedica štetnog događaja tužitelju onemogućeno ostvarivanje zarade kao pomorcu, budući je u vrijeme nastanka štetnog događaja bio mobiliziran u Hrvatskoj vojsci.

Istina da je tužitelj u vrijeme natanka prometne nezgode bio u Hrvatskoj vojsci. Međutim, u postupku je utvrđeno da je tužitelj pomorac i to drugi časnik palube i da je plovio na temelju ugovora sklopljenog s A. d.d., da je prema odredbama ugovora provodio sedam mjeseci na moru, a pet mjeseci na kopnu, te da se trebao ukrcati na brod 01. ožujka 1993. godine (poslije nastanka štetnog događaja).

Činjenica da bi tužitelj u određenom razdoblju svoje nesposobnosti za rad uzrokovane štetnim događajem radio kao pomorac, proizlazi ne samo iz iskaza svjedoka A.R. koji je iskazao da bi tužitelj na zahtjev A. d.d. bio razvojačen, već i iz dopisa Ureda za obranu D. od 27. svibnja 1996. (list 64 spisa) u kojem se navodi da je A. d.d. redovito dostavljala popise iskrcanih pomoraca, dio kojih je sukladno vojnoj sposobnosti Ured angažirao za potrebe HV, te da su pomorci nakon tri do pet mjeseci provedenih u postrojbi na traženje poduzeća pojedinačno razvojačivani, ovisno o datumu ukrcaja.

Stoga se u reviziji potpuno neosnovano i proizvoljno ističe da “kako je to tužitelj mogao istodobno biti na dva različita mjesta: i u Hrvatskoj vojsci gdje je bio mobiliziran za promatrano vrijeme i na brodu, na koji bi se bio navodno ukrcao.”

Prema tome, u odnosu na navedenu činjenicu ne postoji proturječje između obrazloženja nižestupanjskih presuda i izvedenih dokaza.

Međutim, djelomično je ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava i to u dijelu nižestupanjskih presuda kojim je odlučeno o visini naknade nematerijalne štete s osnove duševnih bolova zbog smanjenja životne aktivnosti.

Na temelju činjenica da je zbog naprijed navedene ozljede tužitelj trpio fizičke bolove jakog intenziteta osam dana, srednje jake bolove 28 dana, bolove lakog intenziteta 45 dana i povremene lake bolove 60 dana, da je pretrpio izrazito jaki strah neposredno nakon ozljeđivanja i daljnjih 48 sati, te strah srednjeg intenziteta u tijeku bolničnog liječenja, a potom strah manjeg intenziteta pet do šest mjeseci, te da je ozljeda ostavila trajne posljedice zbog kojih su smanjene životne aktivnosti tužitelja za 15%, sudovi su visinu naknade nematerijalne štete utvrdili i tužitelju dosudili u iznosu od 7.000,00 kn za pretrpljeni strah, iznosu od 18.000,00 kn za fizičke bolove i iznosu od 45.000,00 kn za duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti.

Imajući u vidu narav ozljede te jačinu i trajanje fizičkih bolova i pretrpljenog straha, i po ocjeni ovog suda iznosi naknade koje su utvrdili sudovi za te oblike nematerijalne štete predstavljaju primjerene iznose pravične novčane naknade utvrđene u skladu s kriterijima i mjerilima propisanim odredbama iz čl. 200. Zakona o obveznim odnosima – ZOO (“Narodne novine br. 53/91 i dr.), pa su sudovi materijalno pravo pravilno primjenili odlučujući o tim zahtjevima.

Međutim, imajući u vidu stupanj smanjenja životnih aktivnosti tužitelja i pojavne oblike kroz koje se smanjenje životne aktivnosti očituje, kao i tužiteljevu životnu dobu (29 godina u vrijeme nastanka štetnog događaja) i zanimanje (pomorac) po ocjeni ovoga suda pravičnu novčanu naknadu za taj oblik nematerijalne štete predstavlja iznos od 25.000,00 kn. Proizlazi, dakle, da je materijalno pravo pogrešno primjenjeno u dijelu nižestupanjskih presuda kojim je odlučeno o tom odštetnom zahtjevu, pa je na temelju odredbe iz čl. 395. st.

1. ZPP uz djelomično prihvaćanje revizije nižestupanjske presude valjalo preinačiti u pobijanom dosuđujućem dijelu, te odbiti tužbeni zahtjev za iznos od 20.000,00 kn. Odluka o troškovima cjelog postupka temelji se na odredbi iz čl. 166. st. 2. ZPP.

U Zagrebu, 17. svibnja 2001.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v. r.