Rev-1952/1990-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1952/1990-2

P R E S U D A

U IME NARODA!

Vrhovni sud Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Djordja Bjegovića, kao predsjednika vijeća, te

Radomira Felicijan-Maoduš, Borisa Guttmanna, Stanislava Plazonića i Stanka Hautza, kao članova vijeća u gradjansko- pravnoj stvari tužitelja R. M. iz V., protiv tuženog R. S. iz G., koga zastupa K. D., odvjetnik iz K., radi (uzdržavanja, rješavajući reviziju tuženog protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Gospiću od 19. travnja 1990. br. Gž 176/90, kojom je potvrdjena presuda Općinskog suda u Gračacu od 14. listopada 1989. br. P 52/89, u sjednici održanoj dana 13. rujna 1990.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom prvostepenog suda djelomično je usvojen tužbeni zahtjev te naloženo tuženom da za uzdržavanje supruge plaća od 7.V 1982. do l.XI 1989. u izreci pobliže navedene iznose koji se kreću od 3.000 din. prijašnjih (0,30 konvertibilnih) dinara do iznosa od 70.000 prijašnjih (7,00 konvertibilnih) dinara mjesečno a od l.X 1989. pa unaprijed tuženi je u obvezi doprinositi mjesečno po 1,500.000 din. prijašnjih (150 konvertibilnih) dinara te na ime parničnog troška iznos od 1,300.000 prijašnjih (130 konvertibilnih) dinara.

Drugostepeni je sud odbio kao neosnovanu žalbu tuženog i presudu prvostepenog suda potvrdio.

Protiv pravomoćne presude drugostepenog suda izjavio je reviziju tuženi iz svih razloga iz čl. 385. st. 1. t. 1. ZPP. Opravdavajući navedene prigovore revident u biti navodi da u ponovljenom postupku prvostepeni sud nije u svemu postupio po nalogu višeg suda, a konkretno navodi da je prvostepeni sud telefonski kontaktirao sa liječnikom vještakom van rasprave u pogledu zdravstvene sposobnosti tužiteljice, da nije utvrdio ukupan iznos sredstava potrebnih za uzdržavanje tužiteljice kao niti to kako se tužiteljica ponašala za trajanje bračne zajednice u kom pravcu se želi uputiti na neosnovanost tužbenog zahtjeva s obzirom na odredbu čl. 250. Zakona o braku i porodičnim odnosima (ZBPO). Pri tom tuženi takodjer navodi „tuženik ima pravo sebi odabrati i odrediti prebivalište pa je tužiteljica bila u obvezi u tom slijediti tuženika kao supruga, posebno ako je on kao takav stvarao svojim radom potrebna sredstva za zajedničko življenje u braku".

Predloženo je da se revizija prihvati.

Revizija nije osnovana.

Nije ostvaren prigovor bitne povrede odredaba parničnog postupka kako je razabrati iz reproduciranih navoda revizije u čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 377. st. 1. ZPP. Naime, radi utvrdjenja radne sposobnosti tužiteljice u toku prvostepenog postupka provedeno liječničko vještačenje. Liječnik vještak dao je svoj nalaz i mišljenje na ročištu glavne rasprave 25.IV 1988. na koje. ročište tuženi iako obaviješten nije pristupio.

Sud nije propustio da raspravi pitanje ponašanja tužiteljice s gledišta primjene odredbe čl. 251. ZBPO već je naprotiv ovo pitanje raspravio te ocjenom izvedenih dokaza okolnosti suživota stranaka te okolnosti pod kojima je tuženi napustio bračnu zajednicu zaključio da prigovor tuženog o grubom ili nedoličnom ponašanju tužiteljice nije osnovan. Stoga ne stoji niti prigovor da o navedenom prigovoru tuženog nije raspravljano. Dakako drugo je pitanje što tuženi utvrdjenjem sudova koje se temelji na ocjeni izvedenih dokaza nije zadovoljan. Medjutim, u ta utvrdjenja ovaj sud kao revizijski i nije ovlašten ulaziti (čl. 385. st. 3. ZPP).

U vezi navoda treba još reći da su u braku bračni drugovi ravnopravni (čl. 31. ZBPO) da sporazumno odredjuju mjesto stanovanja (čl. 32. st. 1. ZBPO), stoga navod revizije o dužnosti tužiteljice da slijedi tuženog nakon raskida bračne zajednice u novo po njemu izabrano prebivalište nema podloge u zakonu, niti se u opiranje tužiteljice da slijedi tuženog može poistovjetiti sa grubim i nedoličnim ponašanjem.

Sudovi su utvrdili postojanje svih u čl. 249. ZBPO materijalno-pravnih pretpostavki za usvajanje tužbenog zahtjeva: da tužiteljica nije sposobna za obavljanje težih fizičkih poslova, te da nema dovoljno sredstava iz kojih bi se mogla uzdržavati, te da je tuženi u mogućnosti da izdvoji za uzdržavanje tužiteljice i od l.XI 1989. po 1,500.000 din. prijašnjih (150 konvertibilnih dinara) mjesečno. Navedeni iznos svakako nije dostatan za uzdržavanje tužiteljice i ona će ionako preostali dio sredstava morati namaknuti sama.

Iz svega naprijed iznijetog proizlazi da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka, te da su sudovi na utvrdjeno činjenično stanje materijalno pravo pravilno primijenili zbog čega je revizija odbijena kao neosnovana (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 13. rujna 1990.

Predsjednik vijeća:

Djordje Bjegović, v. r.