Rev-2252/1990-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-2252/1990-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. Hrvoja Momčinovića kao predsjednika vijeća, te Jakoba Miletića, Mladena Žuvele, Miroslave Vekić i Vesne Milošević, kao članova vijeća u građansko-pravnoj stvari tužitelja ZOIO C. Z. Filijala V., koju zastupa punomoćnik M. S. dipl. pravnik, protiv tuženika M. P. iz N. J., kojeg zastupa punomoćnik mr. I. K. odvj. iz V., radi isplate, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Varaždinu od 3. svibnja 1990. br. Gž-470/90-2, kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Čakovcu od 15. veljače 1990. br. P-981/89-13, u sjednici održanoj dana 30. siječnja 1991,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostepenom presudom Općinskog suda Čakovec od 15. veljače 1990. godine poslovni broj P-981/89-13, suđeno je:

I."Tuženik P. M. dužan je tužitelju ZOIO C. Z. - filijala V. isplatiti 272,10 dinara sa zateznom kamatom po stopi koja se u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge građana oročene bez utvrđene namjene na vrijeme duže od godinu dana računatom od 5. rujna 1989. do 6. listopada 1989. godine, a od 7. listopada 1989. godine pa do isplate u visini eskontne stope koju mjesečno utvrđuje Narodna banka Jugoslavije uvećane za 20% kao i naknaditi parnični trošak u iznosu od 26,00 dinara, a sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.

II. Odbija se tužitelj ZOIO C. Z. - filijala V. sa zahtjevom za dosudu zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnice za razdoblje od 11. listopada 1986. godine do 4. rujna 1989. godine."

Drugostepenom presudom Okružnog suda u Varaždinu od 3. svibnja 1990. godine posl. br. Gž-470/90-2, odbijena je žalba tuženika i potvrđena prvostepena presuda u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev, dok je žalba tužitelja uvažena i preinačena prvostepena presuda u dijelu odluke o kamatama tako da je prihvaćen tužbeni zahtjev za platež kamata na dosuđeni iznos glavnice i za razdoblje počev od 11. rujna 1986. do 4. rujna 1989. godine.

Protiv ove pravomoćne drugostepene presude reviziju je izjavio tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava time da je predložio da sud reviziju prihvati i pobijanu presudu preinači na način da odbije tužbeni zahtjev za platež kamata na dosuđenu glavnicu počev od 11. lipnja 1986. do 4. rujna 1989. godine odnosno da pobijani dio presude ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Tuženi je zatražio i nadoknadu parničnog troška uključujući i trošak postupka povodom revizije.

Pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tuženika prvostepeni je sud temeljem odredbe čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Sl. list SFRJ", br. 4/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, i 27/90, u daljnjem tekstu: ZPP) dostavio na odgovor protivnoj stranci i na izjašnjenje nadležnom javnom tužiocu.

Tužitelj nije odgovorio na reviziju, niti se o izjavljenoj reviziji izjasnio javni tužilac Hrvatske.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju ovaj sud ocjenjuje da nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka propisana čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju ovaj sud temeljem odredbe čl. 386. spomenutog zakona pazi po službenoj dužnosti. O svim ostalim procesnim povredama, bez obzira da li je riječ o onima apsolutno ili relativno bitnim, revizijski je sud ovlašten voditi računa jedino onda kada se revident na takve povrede određeno i konkretno poziva. Tuženik ne obrazlaže posebno niti jednu od takvih povreda, konkretno je ne naznačuje, dakle, revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka nije ostvaren.

Revident neosnovano tvrdi da se pobijana presuda temelji na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, pa da je time ostvaren revizioni razlog iz odredbe čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP.

Prvostepeni je sud utvrdio, a drugostepeni sud prihvatio utvrđenja drugostepenog suda iz kojih proizlazi:

- da je tužitelj isplatio tuženiku na ime naknade štete za njegovo vozilo oštećeno u saobraćajnoj nesreći dana 10. listopada 1986. godine iznos od 272,10 dinara time da je isplata naknade štete uvjetovana potpisivanjem tzv. klauzule za povrat,

- da je tuženik potpisao tu klauzulu obvezavši se na taj način da će u slučaju da se odgovornim za prometnu nesreću utvrdi u cijelosti ili srazmjerno vozač automobila tuženika, on vratiti cijeli primljeni iznos odnosno iznos srazmjeran utvrđenoj odgovornosti vozača automobila tuženika,

- da se u momentu izvršene isplate naknade štete tuženiku još vodio krivični postupak protiv drugog učesnika u saobraćajnoj nesreći, no da je u predmetu istog prvostepenog suda br. P-1345/87, utvrđeno da je isključivo odgovoran za nastali štetni događaj vozač tuženikovog automobila.

Na tako utvrđeno činjenično stanje drugostepeni je sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev za platež kamata na dosuđeni iznos glavnice.

Ovo iz razloga što iz klauzule o povratu proizlazi da je pravo tuženika da zadrži isplatu naknade štete bilo uvjetovano postojanjem odgovornosti osiguranika tužitelja za nastali štetni događaj, a time i nastalu štetu tuženiku. Klauzulom o povratu ugovoreno je dakle da tužitelju pripada pravo na povrat isplaćenog iznosa naknade štete u slučaju da se utvrdi da je za štetu odgovoran vozač automobila tuženika. Prema izloženom proizlazi da pitanje postojanja isključive odnosno djelomične odgovornosti vozača automobila tuženika u klauzuli o povratu predstavlja raskidni uvjet (čl. 74. st. 3. Zakona o obveznim odnosima - ("Sl. list SFRJ", br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89 - u daljnjem tekstu: Z00), kako je to pravilno ocijenio drugostepeni sud.

Kako je nakon udovoljenja raskidnom uvjetu ugovor između stranaka prestao važiti to je pravilnom primjenom materijalnog prava sadržanog u odredbi čl. 132. st. 4. Z00 pravilno prihvaćen tužbeni zahtjev za platež zateznih kamata. Naime, prema spomenutoj odredbi strana koja vraća novac dužna je platiti zateznu kamatu od dana kada je isplatu primila.

Pritom na navode revizija valja istaći da po ocjeni ovog suda u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe čl. 214. Z00 i to iz razloga što prava stranaka nakon raskida ugovora, pa i u slučaju ispunjenja raskidnog uvjeta, propisuje odredba čl. 132. st.

4. Z00.

Prema izloženom proizlazi da nije ostvaren revizijski razlog zbog kojeg je revizija izjavljena, kao ni razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti, to je temeljem odredbe čl. 393. ZPP revizija tuženika odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 30. siječnja 1991.

Predsjednik vijeća:

mr Hrvoje Momčinović v.r.