Legislator Case Law & Legislation
Pž-2671/2009-3 AI generated

Court partially dismissed appeal, confirming share transfer contract enforcement while adjusting litigation costs based on partial success.

Case Number Pž-2671/2009-3
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Partially Allowed

Legislator summary

AI generated

The High Commercial Court partially rejected the defendant's appeal against a lower court ruling enforcing a share transfer contract. The court upheld the finding that the transfer price was legally fixed by administrative acts, rejecting arguments regarding contract formation defects and statute of limitations. However, the judgment was modified to reduce the plaintiff's awarded litigation costs because the plaintiff succeeded in only one of two distinct claims.

Legislator headnote

AI generated

Članak 27. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima; Članak 371. Zakona o obveznim odnosima; Članak 373. stavak 3. Zakona o parničnom postupku; Članak 368. stavak 1. Zakona o parničnom postupku; Članak 40. stavak 6. Zakona o parničnom postupku: When a transfer price is fixed by administrative acts, it supersedes contractual terms, and litigation costs are allocated proportionally to the degree of success in each distinct claim.

Keywords

AI generated
share transfer contract mandatory transfer price statute of limitations litigation costs allocation partial success ratio administrative act effect contractual obligation

Cited Legislation

AI generated
Članak 27. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima
Članak 371. Zakona o obveznim odnosima
Članak 373. stavak 3. Zakona o parničnom postupku
Članak 368. stavak 1. Zakona o parničnom postupku
Članak 40. stavak 6. Zakona o parničnom postupku

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

44. Pž-2671/09-3

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u ime Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Veljak, predsjednice vijeća, Jagode Crnokrak, sutkinje izvjestiteljice, te Mirne Maržić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice I. K. iz V., koju zastupa punomoćnik I. K., odvjetnik u I., protiv tuženika A. Ž. O. d.d., Z., kojeg zastupa punomoćnik N. G., odvjetnik u O. društvu G. & p. u Z., radi činjenja i isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni

broj

P-3302/08-13 od 18. veljače 2009., u sjednici vijeća održanoj 16. siječnja 2013.

p r e s u d i o j e

I. Djelomično se odbija kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-3302/08-13 od 18. veljače 2009. u točki II. izreke i u dijelu točke III. izreke, kojim je tuženiku naloženo tužiteljici naknaditi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 8.478,78 kn sa zateznim kamatama od 17. ožujka 2009. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. nadalje po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene, prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjega dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, sve do isplate.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-3302/08-13 od 18. veljače 2009. u točki I. izreke i dijelu točke III. izreke, kojim je tuženiku naloženo tužiteljici naknaditi parnični trošak u iznosu od 5.371,22 kn s kamatama od 17. ožujka 2009. do isplate te se sudi:

1. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„I. Nalaže se tuženiku A. Ž. O. d.d., Z., Ulica grada Vukovara 282, da u roku od 15 dana sa tužiteljicom I. K. iz V., sklopi ugovor sljedećeg sadržaja:

I. K., JMBG: …, iz V., u daljnjem tekstu: PRENOSITELJ

i

E. ž. o. d.d. Z. koje zastupa predsjednik uprave H. B. i član uprave E. N., u daljnjem tekstu: STJECATELJ

slobodno su i bez manja volje, dana 07. srpnja 2005. sklopili ovaj

UGOVOR

O PRODAJI I PRIJENOSU DIONICA

S. O. D. Z.

Članak 1.

(1) Ugovorne strane suglasno utvrđuju da je S. O. d.d. Z. upisano u sudskom registru Trgovačkog suda U Zagrebu

¸

(2) pod br. Tt-96/2056-2 MBS: 080091459 od 30.08.1996. te da posluje pod MB 1220306

(3)Da je temeljni kapital S. O. d.d. Z. 33.000.000,00 kuna koji je podijeljen na 330.000 dionica, od kojih su 200.000 redovnih a 130.000 povlaštenih dionica. Pojedinačna nominalna vrijednost i redovnih i povlaštenih dionica je 100,00 kn. (4)Da sve dionice glase na ime te da je njihova prodaja, ustupanje i prijenos dozvoljen u skladu sa zakonom i po postupku utvrđenom u Statutu S. O. d.d. Z..

Članak 2.

(1) Ugovorne stranke su suglasne da je predmet ovog ugovora prodaja i prijenos PRENOSITELJEVIH 800 (osamsto) redovne dionice S. O. d.d. Z. nominalne vrijednosti od 80.000,00 kn (osamdesettisuća) kuna.

Članak 3.

(1) ugovorne stranke suglasno utvrđuju da ukupna prodajnu cijena svih 800 (osamsto) redovnih dionica S. O. d.d. Z.koje su predmet prodaje i prijenosa iz ovog ugovora, iznosi 448.072,00 (četiristotine-četrdesetosamtisućasedamdesetdvije) kune, a koji iznos će STJECATELJ platiti PRENOSITELJU odmah po potpisu ovog Ugovora doznakom na njegov račun otvoren kod poslovne banke.

Članak 4.

(1) PRENOSITELJ ovlašćuje STJECATELJA da temeljem ovog ugovora i dokaza o uplati ugovorene prodajne cijene utvrđene u članku 3. ovog Ugovora može, bez njegovog bilo kakvog daljnjeg pristanka i sudjelovanja, zatražiti i ishoditi upis u registar dionica S. O. d.d. Z.koja se vodi u Središnjoj depozitarnoj agenciji s imena PRENOSITELJA na svoje ime, te da s dionicama koje su predmet prodaje i prijenosa može dalje neograničeno raspolagati.

Članak 5.

(1) PRENOSITELJ jamči da zakonito drži sve dionice koje su predmet prodaje i prijenosa, da ih nije prenio trećim osobama te da na njima nema nikakvih zaloga ili bilo kojih drugih tereta u korist trećih osoba.

Članak 6.

(1) Za slučaj spora u provedbi prava i obveza iz ovog Ugovora ugovorne stranke su suglasne da će nastali spor prvenstveno riješiti sporazumom. Za slučaj da se spor ne riješi sporazumom u roku osam dana od dana nastanka, za rješidbu spora ugovora se nadležnost stvarno nadležnog suda u Zagrebu.

Članak 7.

(1) Ovaj Ugovor sastavljen je u 4 (četiri) istovjetna primjerka od kojih he jedan primjerak za potrebe PRENOSITELJA, dva primjerka za potrebe STJECATELJA a jedan primjerak služi za ovjeru potpisa PRENOSITELJA kod javnog bilježnika.

U Zagrebu, 07. srpnja 2005.

PRENOSITELJ:

Za STJECATELJA

I. K.

B. H., pred. uprave

N. E., član uprave

U protivnom, taj će ugovor zamijeniti ova presuda.“

2. Odbija se tužiteljičin zahtjev za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 5.371,22 kn kao neosnovan.

III. Nalaže se tužiteljici I. K. iz V., tuženiku A. Ž. O. d.d., Z., naknaditi trošak žalbenog postupka u iznosu od 1.642,20 kn u roku od osam dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika A. Ž. O. d.d., Zagreb, za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 1.387,80 kn kao neosnovan.

Obrazloženje

Pobijanom presudom je točkom I. izreke tuženiku naloženo sklopiti s tužiteljicom ugovor o prodaji i prijenosu dionica S. o. d.d. iz Z., i to 800 redovnih dionica za iznos o 448.000,72 kn te je određen sadržaj toga ugovora kao u točki I. pobijane presude. Ujedno je određeno da će u protivnom ugovor zamijeniti presuda. Točkom II. izreke je tuženiku naloženo tužiteljici na ime preostale prodajne cijene za 800 redovnih dionica S. o. d.d. iz Z. platiti iznos od 208.072,00 kn sa zateznim kamatama od 7. srpnja 2005. po propisanim stopama, a točkom III. izreke je tuženiku naloženo tužiteljici naknaditi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 13.850,00 kn sa zateznim kamatama po propisanoj stopi od dana donošenja presude, odnosno 17. ožujka 2009. Prema obrazloženju, sud je ocijenio osnovanim istaknuti tužbeni zahtjev radi činjenja i isplate jer je utvrdio da je rješenjem Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga od 10. kolovoza 2006. utvrđeno kako je za tuženika 2. listopada 2004. nastupila obveza za objavljivanje ponude za preuzimanje javnog dioničkog društva S.o. d.d.. te da je tim rješenjem tužiteljica upućena zahtijevati kod nadležnog trgovačkog suda obvezno sklapanje ugovora o prodaji dionica Sunca osiguranja d.d. po onoj cijeni po kojoj je bila utvrđena obveza objaviti ponudu za preuzimanje društva. Pritom se prvostupanjski sud pozvao na odredbe Zakona o preuzimanju dioničkih društava („Narodne novine“ broj 84/02, 87/02 i 120/02) i to odredbe čl. 32. st. 7. i 33. st. 1. toga Zakona. Iznos koji je dosuđen točkom II. izreke sud je ocijenio nespornim, a odnosi se na razliku u cijeni koju je tuženik bio dužan platiti za tužiteljičine dionice, odnosno razliku koju je premalo platio na temelju ugovora kojeg je s tužiteljicom u svezi s prijenosom spornih dionica sklopio 7. srpnja 2005. po cijeni manjoj od obvezne. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. i 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11; dalje: ZPP).

Tuženik je protiv presude podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga. Predlaže presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, odnosno istu preinačiti i odbiti tužiteljicu s tužbenim zahtjevom u cijelosti uz naknadu parničnog troška. Žalitelj smatra pogrešnim utvrđenje prvostupanjskog suda kako je za tuženika 2. listopada 2004. nastala obveza za objavljivanje ponude za preuzimanje S. o. d.d., s obzirom na činjenicu da o toj spornoj okolnosti još uvijek nije donijeta pravomoćna sudska odluka jer je tuženik pokrenuo upravni spor. Smatra da je odluka o toj odlučnoj činjenici koju treba donijeti Upravni sud Republike Hrvatske prethodno pitanje u ovoj pravnoj stvari. Ukazuje na neosnovanost tužbenog zahtjeva kojim se zahtijeva nalaganje tuženiku s tužiteljicom sklopiti ugovor o prodaji i prijenosu dionica jer takav ugovor već egzistira i nije pobijan zakonom propisanim sredstvima, a uz to tuženiku se nalaže sklapanje ugovora kojim se obvezuje na isplatu iznosa od 448.000,72 kn za sporne dionice, te se istodobno točkom II. izreke nalaže tuženiku plaćanje daljnjeg iznosa razlike u iznosu od 208.000,72 kn po istoj osnovi. Tako bi tužiteljičin zahtjev za isplatu cijene po jednoj dionici iznosio 820,12 kn, pa je prema shvaćanju žalitelja sud prekoračio tužbeni zahtjev. Pogrešno je primijenjeno materijalno pravo kada je sud odbio tuženikov prigovor zastare, a smatra da je pogrešno ocijenjen i prigovor prekluzije prava na zahtijevanje sudske zaštite, s obzirom na odredbu čl. 139. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01; dalje: ZOO). Stoga predlaže kako je uvodno navedeno.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba je djelomično osnovana, a djelomično nije osnovana.

Pobijana presuda je ispitana na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a pri čemu je sud pazio na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava po službenoj dužnosti. Prema ocjeni ovoga suda presuda je pravilna i zakonita u točki II. izreke, dok je pravilnom primjenom materijalnog prava presudu valjalo preinačiti u točki I. i dijelom u točki III. izreke presude.

Predmet spora su tuženikove obveze u svezi preuzimanja javnog dioničkog društva S. o. d.d. iz Z., dionice kojeg društva je tužiteljica ugovorom s trgovačkim društvom E. ž. o. d.d. od 7. srpnja 2005. prodala i prenijela tome društvu. Između stranaka nije sporno da je tuženik s tužiteljicom sklopio ugovor o prodaji i prijenosu dionica Sunce osiguranja d.d. i to 800 dionica za ukupnu cijenu od 240.000,00 kn, koja je cijena isplaćena, i da je taj ugovor sklopljen u vrijeme dok je tuženikova tvrtka glasila E.ž.o.d.d. iz Z., koja je kasnije promijenjena u A. ž. o. d.d., a taj podatak proizlazi i iz sudskog registra trgovačkih društava Trgovačkog suda u Zagrebu.

Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio odlučnu činjenicu da je na temelju rješenja Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga Klasa UP/1-450-08/06-10/38 Ur. broj 326-101/06 od 10. kolovoza 2006. utvrđeno da je za tuženika nastupila obveza za objavljivanje ponude za preuzimanje javnog dioničkog društva S.o. d.d.. i to još 2. listopada 2004., da je rješenjem iste agencije od 21. srpnja 2006. odobreno objavljivanje ponude za preuzimanje navedenog dioničkog društva po cijeni od 560,09 kn po jednoj dionici, da je tuženik s dioničarima društva S.o. d.d.. sklopio ugovore o prodaji i prijenosu tih dionica nakon što je nastupila obveza objavljivanja ponude za preuzimanje toga društva po cijeni od 300,00 kn za jednu dionicu i da su dioničari upućeni putem mjesno nadležnog trgovačkog suda zahtijevati sklapanja ugovora o prodaji dionica društva S.o. d.d.. po cijeni koja je utvrđena kao obvezna pri preuzimanju toga javnog dioničkog društva.

Pogrešno žalitelj smatra da su ta utvrđenja netočna jer da u vrijeme donošenja prvostupanjske presude još nije donijeta presuda Upravnog suda Republike Hrvatske povodom tužbe koja u činjeničnoj osnovi ima tvrdnju da za tuženika ponuda za preuzimanje dioničkog društva S.o. d.d.. nije nastupila 2. listopada 2004., već kasnije, kada je tuženik na temelju sporazuma s ostalim dioničkim društvima odlučio usklađeno djelovati u svezi stjecanja dionica Sunce osiguranja d.d. Naime, nije sporno da je upravni akt nadležne agencije, uvodno citiran, konačan. U upravnom postupku konačni su upravni akti izvršni i po njima se ima postupati. Stoga nije odlučna činjenica što je u vrijeme donošenja prvostupanjske presude u tijeku upravni spor.

Prema ocjeni ovoga suda, nije bilo osnove prihvatiti tužbeni zahtjev za sklapanje ugovora o prijenosu i prodaji dionica Sunce osiguranja d.d. u sadržaju, kako je predloženo u tužbenom zahtjevu. Prije svega valja reći da nije osnovan tužbeni zahtjev kojim se zahtijeva da se presudom tuženiku naloži sklapanje ugovora sa strankom koja, kako je označena, E.ž.o.d.d. iz Zagreba, više ne djeluje pod tom tvrtkom, već pod tvrtkom A.ž.o. d.d.Nadalje, nije moguće u vrijeme donošenja presude, 18. veljače 2009., tuženiku naložiti sklapanje ugovora s datumom 7. srpnja 2005. Nadalje, nije moguće tuženiku naložiti sklapanje ugovora sa sadržajem kako je naveden u točki III. ugovora u kojoj se tuženiku nalaže obvezna isplata ukupne cijene od 448.000,72 kn za 800 dionica koje su bile predmet ranije sklopljenog ugovora između stranaka i za koje je po ranijem ugovoru od 7. srpnja 2005. isplaćena cijena u iznosu od 240.000,00 kn, što između stranaka nije sporno. U tom smislu su i osnovani tuženikovi žalbeni navodi da je neosnovan zahtjev za nalaganje tuženiku sklapanja ugovora u kojem je tuženikova ugovorna obveza platiti ukupnu cijenu za sporne dionice, a potom u točki II. prihvatiti tužbeni zahtjev kojim se tuženiku nalaže platiti razliku između plaćene cijene za sporne dionice i one cijene koju bi tuženik na temelju citiranog rješenja HANFE bio dužan za sporne dionice platiti.

Osim ovih nelogičnosti zbog kojih tužbeni zahtjev iz točke I. presude nije bilo moguće prihvatiti, ovaj sud smatra da, izreka točke V. rješenja HANFE od 10. kolovoza 2006., kojom je utvrđeno da, između ostalih, tužiteljica može putem mjesno nadležnog trgovačkog suda zahtijevati obvezno sklapanja ugovora o prodaji dionica društva Sunce osiguranje po cijeni po kojoj je tuženik bio u obvezi objaviti ponudu za preuzimanje toga društva, u biti predstavlja utvrđenje da je tužiteljica od tuženika mogla zahtijevati određeni sadržaj sporne odredbe o cijeni, bez potrebe sklapanja novog ugovora o prodaji dionica u onim odredbama koje nisu sporne niti nezakonite. Suštinski se radi o zahtjevu sukladno odredbi čl. 32. st. 8. Zakona o preuzimanju dioničkih društava u svezi s odredbom čl. 27. st. 2. Zakona o obveznim odnosima. Smisao navedenih propisa je da tužiteljica u konkretnom slučaju može zahtijevati isplatu one cijene za dionice koja je utvrđena upravnim aktima, po kojoj je tuženik bio dužan objaviti ponudu za preuzimanje spornog dioničkog društva. Upravo je stoga osnovan tužbeni zahtjev kako je istaknut pod točkom II. izreke pobijane presude, kojim je tuženiku naloženo platiti razliku cijene, u kojem dijelu je presudu valjalo potvrditi.

Naime, iako je odredbom čl. 32. st. 8. Zakona o preuzimanju dioničkih društava pa tako i točkom V. citiranog rješenja HANFE od 10. kolovoza 2006. predviđena mogućnost da svaki dioničar putem mjesnog nadležnog trgovačkog suda zahtijeva obvezno sklapanje ugovora o prodaji dionica pod uvjetima pod kojima je morala biti objavljena ponuda za preuzimanje, u konkretnom slučaju, kada je nesporno ugovor između stranaka o prodaji dionica sklopljen nakon što je nastupila obveza, što također među strankama nije sporno i ugovor je izvršen, to u konkretnom slučaju smisao navedene zakonske odredbe opravdava postavljanje zahtjeva za plaćanje razlike cijene u odnosu na onu koja je ugovorena, a do visine one po kojoj je ponuda za preuzimanje morala biti objavljena. U tome dijelu ugovora je, dakle, na temelju samoga zakona i upravnog akta donijetog na temelju zakona, sadržaj ugovora glede cijene bio već određen i nije bilo mjesta ugovaranju cijene slobodnom voljom ugovornih stranaka. Odredbom čl. 27. st. 2. ZOO-a je propisano da su odredbe propisa kojima se djelomično ili u cijelosti određuje sadržaj ugovora sastavni dijelovi ugovora te ih upotpunjuju ili stupaju na mjesto ugovornih odredaba koje nisu u skladu s njima. Dakle, po samom zakonu, cijena za sporne dionice koja je utvrđena konačnim upravnim aktima u postupku preuzimanja dionica dioničkog društva S.o. d.d.stupa na mjesto ugovorne odredbe ugovora koji je sklopljen nakon što je nastupila ta obveza, a po cijeni manjoj od obvezne.

Nisu osnovani žalbeni razlozi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava glede ocjene prigovora zastare potraživanja, odnosno ocjene prigovora prekluzije prava na zahtijevanje sudske zaštite zbog pobojnosti ugovora. U konkretnom slučaju se ne radi o pobojnom ugovoru, već se radi o obveznom sadržaju ugovora kojeg je ugovor o prijenosu dionica morao imati na temelju citiranih zakonskih odredaba, a kako je tužba podnijeta sudu u srpnju 2008., dok je obveza utvrđena 2006. godine, proizlazi da je tužba podnijeta unutar općeg zastarnog roka iz čl. 371. ZOO-a, što je prvostupanjski sud pravilno utvrdio.

Stoga je na temelju odredbe čl. 373. t. 3. i čl. 368. st. 1. presuđeno kao u točkama I. i II. izreke presude.

Odluku o trošku je valjalo preinačiti, s obzirom na činjenicu da je od dva istaknuta tužbena zahtjeva tužitelj uspio samo s jednim i to onim za isplatu. Iz tužbe proizlazi da je kao vrijednost predmeta spora tužitelj u tužbi označio samo iznos čiju isplatu zahtijeva, pa proizlazi da do zaključenja glavne rasprave nije određena vrijednost predmeta spora za tužbeni zahtjev koji se odnosi na činidbu. Stoga je na temelju odredbe čl. 40. st. 6. ZPP-a valjalo utvrditi vrijednost predmeta spora u iznosu od 50.000,00 kn, s obzirom na činjenicu da je spor započeo prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2008. godine, kojom je propisano da se u postupku pred trgovačkim sudovima u takvom slučaju vrijednost predmeta spora uzima u iznosu od 100.000,00 kn. Ta se odredba čl. 45.a ZPP-a primjenjuje na postupke započete nakon 1. listopada 2008. Dakle, kako je tužbeni zahtjev na činidbu s vrijednosti predmeta spora od 50.000,00 kn prema ukupnoj vrijednosti predmeta spora, koju valja odrediti zbrajanjem na temelju odredbe čl. 37. st. 1. ZPP-a, sudjelovao u razmjeru od 24%, u tom je razmjeru valjalo dosuditi tužitelju troškove, pa je prvostupanjska presuda potvrđena u razmjeru troška od 76%, dok je u preostalom dijelu presudu valjalo preinačiti i tužiteljičin zahtjev za naknadu troška odbiti. Stoga je presuđeno kao u točki II. izreke presude. U razmjeru s kojim je žalitelj uspio u žalbenom postupku, dakle u odnosu na tužbeni zahtjev za činjenje, koji prema ukupnoj vrijednosti predmeta spora predstavlja razmjer od 24%, žalitelju je valjalo dosuditi trošak žalbenog postupka slijedom čega je presuđeno kao u točki III. izreke presude. Dosuđeni trošak odnosi se na trošak sastavljanja žalbe po Tar. br. 11. u ukupnom iznosu od 3.812,50 kn te na trošak pristojbe u iznosu od 3.030,00 kn, što u razmjeru od 24% daje iznos od 1.642,20 kn.

U Zagrebu 16. siječnja 2013.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

MARINA VELJAK, v.r.