Revr-377/2014-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 377/14-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Z. V. iz Z., zastupane po punomoćnici O. M., odvjetnici iz Z., protiv tuženika Hrvatske radiotelevizije iz Z., zastupanog po punomoćnici S. T., odvjetnici u Odvjetničkom društvu T., G. & p. j.t.d. iz Z., radi utvrđenja da je tužiteljica u stalnom radnom odnosu i nedopuštenom usmene odluke o otkazu te vraćanja na rad i isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gžr-1146/13-2 od 10. prosinca 2013., kojom je preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu posl. br. Pr-7732/10- 30 od 28. veljače 2013., u sjednici održanoj 12. svibnja 2015.,

p r e s u d i o j e :

I. Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

II. Tuženiku se ne dosuđuje naknada troška odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda i odbijeni su zahtjevi tužiteljice:

1./ na utvrđenje da je od 25. siječnja 1994. u stalnom radnom odnosu kod tuženika na neodređeno vrijeme i da je tuženik dužan priznati joj sva prava iz radnog odnosa,

2./ na utvrđenje ništetnom usmene odluke tuženika od 19. studenoga 2010. o otkazu te da njezin radni odnos kod tuženika nije prestao,

3./ na obvezivanje tuženika vratiti je na radno mjesto realizatora u roku od 15 dana,

4./ na obvezivanje tuženika isplatiti joj 3.125,00 kn na ime naknade troškova postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama,

dok je u stavku II. izreke tužiteljici naloženo na ime naknade parničnog troška isplatiti tuženiku 4.050,00 kn, a u stavku III. izreke odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troška odgovora na žalbu.

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Prijedlog tužiteljice je da se drugostupanjska presuda preinači i tužbeni zahtjevi usvoje, podredno da se predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tuženik je odgovorio na reviziju i predložio da se revizija odbije kao neosnovana.

Revizija nije osnovana.

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392. a. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Suprotno tvrdnji revidentice, pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), s jasnim razlozima - iz kojih se može provjeriti, a kako je njome drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

Navodom kojim dovodi u pitanje ocjenu drugostupanjskog suda o stvarnom sadržaju ugovora koje je sklopila s tuženikom i tvrdi da je volja stranaka tih ugovora bila sklopiti i ispunjavati ugovor o radu - a ne ugovore o djelu ili o obavljanju privremenih i povremenih poslova i ugovore o narudžbi autorskog djela (pa u tome smislu ističe činjenice za koje drži da dokazuju njezino shvaćanje volje stranaka ugovora i njihov stvarni sadržaj), tužiteljica u biti (jer pitanje stvarnog sadržaja određenih ugovora i volje stranaka ugovora za njihovo sklapanje predstavlja činjenično pitanje) prigovara (s izrazom nezadovoljstva ocjenom provedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem) utvrđenim činjenicama i iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana i primjenu koje sugerira prihvatiti, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (u smislu odredbe čl. 385. st. 3. ZPP-a), te navode ovaj sud ne može razmatrati u okvirima revizijskog razloga ostvarene bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

Uostalom, sudovi imaju pravo na ocjenu provedenih dokaza (prema odredbi čl. 8. ZPP-a) i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa postupanjem prema tim ovlastima, odnosno time što revidentica ocjenom dokaza nije zadovoljna i smatra da sudovi na temelju provedenih dokaza nisu imali razloga odbiti njezine zahtjeve, nižestupanjski sudovi nisu počinili niti jednu postupovnu povredu.

Konačno, izražavanjem shvaćanja da je trebalo prihvatiti njezino tumačenje sadržaja odnosa s tuženikom, tužiteljica ističe i prigovore na primjenu materijalnog prava, a povodom takvih prigovora ne može se suditi o postupovnim povredama.

Tvrdnji revidentice da u postupku nije odlučeno o svim postavljenim zahtjevima (konkretno: o "podredno postavljenom tužbenom zahtjevu" da se, a sve ukoliko sud utvrdi da nije u stalnom radnom odnosu od 25. siječnja 1994., presudom utvrdi da je od 1. listopada 2010. u stalnom radnom odnosu kod tuženika - jer "je nakon zadnje potpisanog ugovora o djelu za razdoblje od 1. rujna do 30. rujna 2010. nastavila raditi kod tuženika bez ikakvog ugovora"), ne može se pridati značaj kojeg sugerira prihvatiti - kao navod o počinjenoj bitnoj povredi na koju ukazuje: okolnost što nije odlučeno o svim zahtjevima u nekome postupku može predstavljati samo razlog na temelju kojeg se s uspjehom može zahtijevati donošenje dopunske odluke - a ne i razlog za pobijanje već donesene odluke.

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

Predmet spora je zahtjev na utvrđenje da je tužiteljica od 25. siječnja 1994. u stalnom radnom odnosu kod tuženika na neodređeno vrijeme i da joj je tuženik dužan priznati sva prava iz radnog odnosa, kumuliran s zahtjevom na utvrđenje ništetnom usmene odluke tuženika od 19. studenoga 2010. "o otkazu tužiteljice" i da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao - te zahtjevom na obvezivanje tuženika vratiti tužiteljicu na radno mjesto realizatora. Tužiteljica drži da je njezin rad kod tuženika u utuženom periodu imao karakter radnog odnosa u smislu Zakona o radu - i da bi se stoga imalo smatrati da je s tuženikom sklopila Ugovor o radu.

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

- da je tužiteljica od 25. siječnja 1994. do 2002. radila kod tuženika na poslovima "sekretarice režije, pomoćnika režije, sekretarice redatelja, tajnice redatelja, asistenta redatelja, pomoćnika redatelja, tajnice režije, asistenta režije, administrativnih poslova režije" (uz ostalo i za emisije "…", "…", "…", "…", "…", "…", "…"), a od 1. siječnja 2003. na poslovima "realizatora" za emisije (uz ostalo) "…", "…", "…", "…a", "…", "…", "..", "…", popodnevnih dnevnika, izbori...,

- da je u svom tom razdoblju tužiteljica ugovorene poslove obavljala na temelju s tuženikom sklopljenih ugovora o obavljanju privremenih i povremenih poslova, ugovora o narudžbi autorskog djela i (od 1. siječnja 2003.) ugovora o djelu, sastavljanih za svaki mjesec zasebno,

- da je u svakome od sklopljenih ugovora o dijelu naznačeno da ga tužiteljica sklapa radi realizacije određenog projekta ("za potrebe" u svakome ugovoru određeno naznačene emisije) te s "osnova samostalne profesije (samostalnog zanimanja)" i klauzulom da se na temelju sklopljenog ugovora „ne stječu prava iz radnog odnosa“ i da se „na sve što nije uređeno ugovorom ima primijeniti Zakon o obveznim odnosima“,

- da je u sklopljenim ugovorima o djelu naznačeno i da se tužiteljici zabranjuje da za vrijeme trajanja tih ugovora obavlja iste ili slične poslove u drugoj tvrtki, odnosno za drugu osobu čija je djelatnost radio difuzija, tisak ili marketing, bez izričite pisane suglasnosti tuženika,

- da je sadržaj svakog od tih ugovora pojedinačno odgovarao i stvarnoj volji stranaka da takvog sklopi i ostvaruje,

- da je na temelju tih ugovora tužiteljica radila kod tuženika „po nalogu nadređenih“ ("imala je nadređenog i dobivala upute od strane urednika ") u radnom vremenu i ovisno o potrebama posla te na osnovu tjednog rasporeda posla (dolazila je svakodnevno na posao, radila je 8 sati dnevno odnosno 40 sati tjedno) - za ugovorenu naknadu "za obavljeni rad" u bruto iznosu određenu posebno u svakom sklopljenom ugovoru u različitom iznosu (ali nije dobivala obračunske liste plaća), sve uz (korištenjem kartice za ulazak i izlazak iz službenih prostorija tuženika) dozvolu ulaska u prostor tuženika te izlaska iz njega - i pritom koristila sredstva za rad u vlasništvu tuženika (imala je svoj radni stol i koristila je kompjuter - kojeg nije ona zadužila),

- da je tužiteljici "usmeno otkazana suradnja 19. studenoga 2010. po nalogu uprave tuženika",

- da je tužiteljica protiv te "usmeno otkazane suradnje" 1. prosinca 2010. podnijela zahtjev za zaštitu prava i "u roku predviđenom u čl. 129. st. 2. ZR-a tužbu nadležnom sudu radi zaštite povrijeđenih prava".

Sporno je u revizijskom stupnju je li tužiteljica s tuženikom sklopila (kako to ona tvrdi) ugovor o radu na neodređeno vrijeme (i takvog i izvršavala) - ili (kako ugovori glase) ugovore o obavljanju privremenih i povremenih poslova, ugovore o narudžbi autorskog djela te ugovore o djelu, odnosno, a zavisno od toga, je li tužiteljica od 25. siječnja 1994. u stalnom radnom odnosu kod tuženika na neodređeno vrijeme i je li tuženik otkazao tužiteljici Ugovor o radu dopuštenim otkazom.

Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja drugostupanjski sud je zahtjeve tužiteljice ocijenio neosnovanim i (preinačenjem prvostupanjske presude) odbio uz osnovno i odlučno shvaćanje da se iz utvrđenog sadržaja odnosa stranaka te njihove stvarno izražene volje i sklopljenih ugovora ne može prihvatiti ono što tužiteljica tvrdi i na čemu zahtjeve temelji: da je s tuženikom sklopila ugovor o radu i da je takvog htjela (obzirom da drži da odgovara volji stranaka) - ali i izvršavala.

Pravno shvaćanje drugostupanjskog suda je pravilno. Prema odredbi čl. 13. st. 2. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04, 137/04 - pročišćeni tekst i 68/05 - dalje: ZR-a pročišćeni tekst) "ako poslodavac s radnikom sklopi ugovor za obavljanje posla koji s obzirom na narav i vrstu rada te ovlasti poslodavca ima obilježja posla za koji se zasniva radni odnos, smatra se da je s radnikom sklopio ugovor o radu, osim ako poslodavac ne dokaže suprotno". Isto je preuzeo svojom odredbom čl. 8. st. 2. sada važeći Zakon o radu ("Narodne novine", br. 149/09 - dalje: ZR-a/09).

U konkretnom slučaju pravilno je pravno shvaćanje drugostupanjskog suda da se sklopljeni ugovori (o djelu...) uza svu njihovu brojnost i činjenicu što su sklapani kroz više godina i „svakomjesečno“ ne mogu u smislu odredbe čl. 13. st. 2. ZR-a pročišćeni tekst (i čl. 8. st. 2. ZR-a/09) smatrati kao ugovori „za obavljanje posla, koji s obzirom na narav i vrstu rada, te ovlasti poslodavca imaju obilježja posla za koji se zasniva radni odnos“, odnosno kao „ugovori o radu na neodređeno vrijeme“.

Da bi se određeni ugovori za obavljanje posla (ovdje ugovori o obavljanju privremenih i povremenih poslova, ugovori o narudžbi autorskog djela te ugovori o djelu) mogli smatrati ugovorom o radu morale bi se ispuniti sve pretpostavke iz navedene odredbe čl. 13. st. 2. pročišćenog teksta ZR-a (i čl. 8. st. 2. ZR-a/09): moralo bi biti riječ o određenoj naravi i vrsti ugovorenog rada s (što je ovdje odlučno) ovlastima radnika i poslodavca u svezi takvog rada zbog kojeg se inače sklapaju ugovori o radu.

U prilikama konkretnog slučaja - prema navedenom činjeničnom utvrđenju o okolnostima u kojima su sklapani ugovori (radi realizacije precizno određenih emisija, s jasno definiranim poslovima koje se tužiteljica obvezala u ugovorenom roku obaviti - i to za naknadu koja je u različitim iznosima ugovorena po svakome ugovoru), a obzirom da je svim sklopljenim ugovorima tužiteljica ugovorila obavljati za tuženika određene poslove koji nisu bili izravno vezani za obavljanje trajne djelatnosti tuženika - ti ugovori (koji su po sadržaju odgovarali i volji stranaka: na koje je tužiteljica pristala - znajući njihov smisao i njihove učinke te pravnu osnovu njihova sklapanja) u odnosu na okolnosti na koje upućuje odredba čl. 13. st. 2. ZR-a pročišćeni tekst (i čl. 8. st. 2. ZR-a/09) nemaju obilježja ugovora o radu.

To što je tužiteljica, kako je isticala u postupku pred nižestupanjskim sudovima i ističe nastavno i u reviziji, za razdoblja rada po sklopljenim ugovorima dolazila kod tuženika svakodnevno obavljati ugovoreni posao - osam sati dnevno, imala svoje mjesto rada (svoj stol), osobe tuženika koje su joj bile nadređene - i koristila imovinu tuženika, pa i to što je tuženik kao poslodavac na istim poslovima s istim obvezama imao i radnike s kojima je sklopio ugovor o radu i koji su imali sva prava zajamčena ugovorom o radu, ne dokazuje nešto suprotno izloženom: te okolnosti (glede ovlasti tužiteljice i tuženika) isto tako mogu biti i obilježja rada po ugovorima o djelu u raznim modalitetima njihova ispunjenja i nisu vezane samo

za

ugovore

o

radu.

Revizijski sud pritom ukazuje i da je odredbom čl. 247. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05) propisano: "Ugovor je sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.", pa da se i u svezi toga ovdje ne može prihvatiti (ili smatrati), a obzirom da je i radni odnos ugovorni odnos (zasniva se na ugovoru o radu kojim se suglasnošću volja stranaka uređuju prava i obveze zaposlenika i poslodavca) i da se tužiteljica i tuženik nisu suglasili o bitnim sastojcima ugovora koji bi prijepornom ugovoru u smislu odredbe čl. 13. st. 2. ZR-a pročišćeni tekst (i čl. 8. st. 2. ZR-a/09) davali značaj ugovora o radu, da je između stranaka sklopljen ugovor na kojeg tužiteljica upućuje - odnosno da su takvog tužiteljica i tuženik htjeli i postigli.

Sukladno navedenom, budući da tužiteljica nije s tuženikom sklopila ugovor o radu na neodređeno vrijeme ili ugovor koji bi se imao smatrati takvim, neosnovani su zahtjevi tužiteljice temeljeni na tome suprotnom shvaćanju - na utvrđenje da je od 25. siječnja 1994. u stalnom radnom odnosu kod tuženika na neodređeno vrijeme (i da joj je tuženik dužan priznati sva prava iz radnog odnosa), odnosno (polazeći od toga shvaćanja) na utvrđenje ništetnom usmene odluke tuženika od 19. studenoga 2010. o otkazu s njome sklopljenog ugovora o radu i da joj radni odnos kod tuženika nije prestao - pa i da se tuženik obveže vratiti je na rad i zaposliti na radno mjesto realizatora.

Stoga, a kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, to je valjalo reviziju tužiteljice odbiti kao neosnovanu (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

Tuženiku nije dosuđena naknada troška odgovora na reviziju jer taj odgovor nije bio potreban za vođenje ovoga postupka (prema odredbi čl. 155. st. 1. ZPP-a).

Zagreb, 12. svibnja 2015.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.