Revr-409/2002-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr-409/02-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te Miljenke Vraničar, Davorke Lukanović-Ivanišević, Ivke Zlokić i Nenada Perina, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice I. K. iz P., zastupane po punomoćnici N. K., odvjetnici iz S., protiv Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Sisku, Građansko-upravni odjel Sisak, Rimska 28, radi naknade štete, rješavajući reviziju tužiteljice izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Sisku od 7. veljače 2002. godine, br. Gž-189/02-3, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Kutini br. P-581/01. od 4. prosinca 2001. godine, u sjednici održanoj dana 19. studenoga 2002. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja odbijena je tužiteljica s tužbenim zahtjevom kojim je tražila da joj tuženica naknadi štetu u iznosu od 330.000,00 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koju određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate kao što je odbijena i sa zahtjevom za naknadu joj parničnog troška. Ujedno je tužiteljici naloženo da tuženici naknadi parnični trošak u iznosu od 3.600,00 kn u roku od 15 dana.

Presudom i rješenjem suda prvog stupnja odbijena je žalba tužiteljice, kao neosnovana, pa je gore navedena presuda suda prvog stupnja u odluci o glavnoj stvari i u odluci o parničnom trošku potvrđena.

Protiv pravomoćne presude i rješenja suda drugog stupnja reviziju je izjavila tužiteljica. Ne iznosi određeno revizijske razloge, ali smatra nižestupanjske odluke nezakonitima. Tužiteljica ne iznosi ni revizijski prijedlog, ali bi iz sadržaja revizije proizlazilo da predlaže da se nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje.

Protivna stranka na reviziju nije odgovorila, a nadležni se državni odvjetnik o reviziji nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu u granicama navoda revizije, a pazeći po službenoj dužnosti na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91, 91/92. i 112/99. – dalje ZPP) sukladno čl. 386. ZPP, ovaj je revizijski sud utvrdio da nije ostvaren revizijski razlog na kojega ovaj sud pazi po službenoj dužnosti kao i da je u postupku pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je tužiteljica s tužbenim zahtjevom odbijena.

Naime, tužiteljica u ovome postupku traži naknadu štete od tuženice zbog nezakonitog rada suda, s tvrdnjom da je zbog pokrenutog kaznenog postupka, a koji je obustavljen odlukom suda, dobila otkaz sa prestankom radnog odnosa u čemu vidi osnovu za svoje obeštećenje.

U postupku suda prvog stupnja je utvrđeno, a koja je utvrđenja prihvatio i sud drugog stupnja da je protiv tužiteljice bio podnesen optužni prijedlog radi izvršenja kaznenog djela iz čl. 213. i to dana 11. prosinca 1991. godine, koji je Općinski sud u Sisku svojim rješenjem od 27. siječnja 1999. godine, br. K-3/99 odbacio zbog zastare kaznenog postupka.

Utvrđeno je nadalje da je kod istoga suda vođen parnični postupak pod br. P-272/95. u kojem je tužiteljica pravomoćno odbijena s tužbenim zahtjevom kojim je tražila utvrđenje ništavosti rješenja škole P. od 20. ožujka 1995. godine, prema kojem je tužiteljici prestao radni odnos u toj školi.

Utvrđeno je da je tužiteljici radni odnos prestao prema gore navedenom rješenju zbog toga što nije postupila po nalogu ravnatelja koji ju je svojim rješenjem od 2. siječnja 1995. godine uputio na liječnički pregled za ocjenu fizičkog i psihičkog zdravlja, a u svezi obavljanja odgojno – obrazovnog rada sa učenicima.

Utvrđeno je nadalje da je tužiteljica pravomoćno odbijena i s tužbenim zahtjevom u predmetu istoga suda pod br. P-103/95., kojim je tražila poništenje rješenja škole P. od 2. siječnja 1995. godine, a kojim rješenjem je upućena na liječničke preglede.

Slijedom takvih utvrđenja pravilni su zaključci nižestupanjskih sudova u pravcu da tužiteljici radni odnos nije prestao zbog pokretanja kaznenog postupka nego iz sasvim drugih razloga, pa da stoga ne postoji uzročno-posljedična veza između navedenog kaznenog postupka pokrenutog protiv tužiteljice i eventualne štete koja je za tužiteljicu nastala zbog otkaza radnog odnosa.

Samim time ne postoji odgovornost tuženice za naknadu bilo kakve štete tužiteljici jer tužiteljici nije nastala šteta radom suda, a koje su pretpostavke za primjenu odštetne odgovornosti prema odredbi čl. 67. Zakona o sudovima (“Narodne novine”, broj 3/94, 100/96, 131/97 i 129/00 – dalje ZS).

Revizijskim navodima odluka suda nije dovedena u sumnju, ovo tim više što tužiteljica u svojim navodima iznosi kronologiju pokretanja kaznenog postupka, motiva za njegovo pokretanje, svoje obiteljske prilike, a što sve, kraj nađenih utvrđenja nižestupanjskih sudova, ne može imati utjecaja na drugačiju odluku u ovoj pravnoj stvari.

Valjalo je zato u svemu reviziju tužiteljice kao neosnovanu odbiti i tako odlučiti kao u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 19. studenoga 2002.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.