Rev-1112/2001-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1112/01-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vlatke Potočnjak Radej, kao predsjednice vijeća, te Ivana Mikšića, Marijana Ramušćaka, Petra Milasa i Vjere Delić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. P. iz S., zastupanog po J. J., odvjetniku u S., protiv tuženika P. T. d. o. o., S., zastupanog po D. T.-K., odvjetnici u S., radi isplate, te u pravnoj stvari protutužbe radi raskida ugovora, odlučujući o reviziji tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu od 11. prosinca 2000. godine broj Gž- 1985/00, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sinju od 22. ožujka 2000. broj P- 405/99, u sjednici održanoj dana 05. studenog 2003. godine

p r e s u d i o j e :

U odnosu na dio pobijane presude kojim je odlučeno o protutužbenom zahtjevu revizija se odbija kao neosnovana.

U odnosu na dio pobijane presude kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu revizija se djelomično prihvaća, te se djelomično preinačuju nižestupanjske presude – presuda Županijskog suda u Splitu od 11. prosinca 2000. broj Gž-1985/00 i presuda Općinskog suda u Sinju od 22. ožujka 2000. broj P-405/99, u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju na ime zakupnine iznos od 269.100,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama, tako da u tom dijelu presuda glasi:

Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 23.008,13 EURA (ranije 45.000 DEM) u domaćoj valuti prema prodajnom tečaju ovlaštene banke na dan isplate u mjestu ispunjenja te obveze sa zateznom kamatom po stopi koja se plaća na devizne štedne uloge po viđenju u odnosnoj valuti kako slijedi:

- na iznos od 3.000 DEM od 11. svibnja 1998. do 28. veljače 2002. g., a potom na iznos od 1.533,87 EURA od 01. ožujka 2002. g. do isplate,

- na iznos od 3.000 DEM od 11. lipnja 1998. do 28. veljače 2002. g., a potom na iznos od 1.533,87 EURA od 01. ožujka 2002. g. do isplate

- na iznos od 3.000 DEM od 11. srpnja 1998. do 28. veljače 2002. g., a potom na iznos od 1.533,87 EURA od 01. ožujka 2002. g. do isplate

- na iznos od 3.000 DEM od 11. kolovoza 1998. do 28. veljače 2002. g., a potom na iznos od 1.533,87 EURA od 01. ožujka 2002. g. do isplate

- na iznos od 3.000 DEM od 11. rujna 1998. do 28. veljače 2002. g., a potom na iznos od 1.533,87 EURA od 01. ožujka 2002. g. do isplate

- na iznos od 3.000 DEM od 11. listopada 1998. do 28. veljače 2002. g., a potom na iznos od 1.533,87 EURA od 01. ožujka 2002. g. do isplate

- na iznos od 3.000 DEM od 11. studenog 1998. do 28. veljače 2002. g., a potom na iznos od 1.533,87 EURA od 01. ožujka 2002. g. do isplate

- na iznos od 3.000 DEM od 11. prosinca 1998. do 28. veljače 2002. g., a potom na iznos od 1.533,87 EURA od 01. ožujka 2002. g. do isplate

- na iznos od 3.000 DEM od 11. siječnja 1999. do 28. veljače 2002. g., a potom na iznos od 1.533,87 EURA od 01. ožujka 2002. g. do isplate

- na iznos od 3.000 DEM od 11. veljače 1999. do 28. veljače 2002. g., a potom na iznos od 1.533,87 EURA od 01. ožujka 2002. g. do isplate

- na iznos od 3.000 DEM od 11. ožujka 1999. do 28. veljače 2002. g., a potom na iznos od 1.533,87 EURA od 01. ožujka 2002. g. do isplate

- na iznos od 3.000 DEM od 11. travnja 1999. do 28. veljače 2002. g., a potom na iznos od 1.533,87 EURA od 01. ožujka 2002. g. do isplate

- na iznos od 3.000 DEM od 11. svibnja 1999. do 28. veljače 2002. g., a potom na iznos od 1.533,87 EURA od 01. ožujka 2002. g. do isplate

- na iznos od 3.000 DEM od 11. lipnja 1999. do 28. veljače 2002. g., a potom na iznos od 1.533,87 EURA od 01. ožujka 2002. g. do isplate

- na iznos od 3.000 DEM od 11. srpnja 1999. do 28. veljače 2002. g., a potom na iznos od 1.533,87 EURA od 01. ožujka 2002. g. do isplate

- na iznos od 3.000 DEM od 11. kolovoza 1999. do 28. veljače 2002. g., a potom na iznos od 1.533,87 EURA od 01. ožujka 2002. g. do isplate

- na iznos od 3.000 DEM od 11. rujna 1999. do 28. veljače 2002. g., a potom na iznos od 1.533,87 EURA od 01. ožujka 2002. g. do isplate

- na iznos od 3.000 DEM od 11. listopada 1999. do 28. veljače 2002. g., a potom na iznos od 1.533,87 EURA od 01. ožujka 2002. g. do isplate

- na iznos od 3.000 DEM od 11. studenog 1999. do 28. veljače 2002. g., a potom na iznos od 1.533,87 EURA od 01. ožujka 2002. g. do isplate

- na iznos od 3.000 DEM od 11. prosinca 1999. do 28. veljače 2002. g., a potom na iznos od 1.533,87 EURA od 01. ožujka 2002. g. do isplate

- na iznos od 3.000 DEM od 11. siječnja 2000. do 28. veljače 2002. g., a potom na iznos od 1.533,87 EURA od 01. ožujka 2002. g. do isplate

- na iznos od 3.000 DEM od 11. veljače 2000. do 28. veljače 2002. g., a potom na iznos od 1.533,87 EURA od 01. ožujka 2002. g. do isplate

- na iznos od 3.000 DEM od 11. ožujka 2000. do 28. veljače 2002. g., a potom na iznos od 1.533,87 EURA od 01. ožujka 2002. g. do isplate

U preostalom dijelu revizija se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"1. Dužan je tuženik P. T. d.o.o. S. u roku od 15 dana i pod prijetnom ovrhe isplatiti tužitelju M. P. iz S. na ime zakupnine ukupan iznos od 269.100,00 kn (dvijestotinešezdesetdevettisućastokuna) sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kako slijedi:

- na iznos od 11.700,00 kn od 11. svibnja 1998. godine, na iznos od 11.700,00 kn od 11. lipnja 1998. godine, na iznos od 11.700,00 kn od 11. srpnja 1998. godine, na iznos od 11.700,00 kn od 11. kolovoza 1998. godine, na iznos od 11.700,00 kn od 11. rujna 1998. godine, na iznos od 11.700,00 kn od 11. listopada 1998. godine, na iznos od 11.700,00 kn od 11. studenog 1998. godine, na iznos od 11.700,00 kn od 11. prosinca 1998. godine, na iznos od 11.700,00 kn od 11. siječnja 1999. godine, na iznos od 11.700,00 kn od 11. veljače 1999. godine, na iznos od 11.700,00 kn od 11. ožujka 1999. godine, na iznos od 11.700,00 kn od 11. travnja 1999. godine, na iznos od 11.700,00 kn od 11. svibnja 1999. godine, na iznos od 11.700,00 kn od 11. lipnja 1999. godine, na iznos od 11.700,00 kn od 11. srpnja 1999. godine, na iznos od 11.700,00 kn od 11. kolovoza 1999. godine, na iznos od 11.700,00 kn od 11. rujna 1999. godine, na iznos od 11.700,00 kn od 11. listopada 1999. godine, na iznos od 11.700,00 kn od 11. studenog 1999. godine, na iznos od 11.700,00 kn od 11. prosinca 1999. godine, na iznos od 11.700,00 kn od 11. siječnja 2000. godine, na iznos od 11.700,00 kn od 11. veljače 2000. godine i na iznos od 11.700,00 kn od 11. ožujka 2000. godine pa do konačne isplate.

2. S preostalim dijelom tužbenog zahtjeva tužitelj M. P. se odbija.

3. Odbija se protutužbeni zahtjev tuženika P. T. d.o.o. S. koji glasi:

"Utvrđuje se da se s danom 18. svibnja 1999. godine raskida Ugovor o zakupu poslovnog prostora zaključen između tužitelja i tuženika dana 19. i 21. travnja 1997. godine, te se nalaže tuženiku da nadoknadi tužitelju trošak ovog postupka, a sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."

4. Dužan je tuženik P. T. d.o.o. S. u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju M. P. parnični trošak u iznosu od 48.577,00 kn (četrdesetosamtisućapetstosedamdesetsedam kuna)."

Presudom suda drugog stupnja odbijena je kao neosnovana žalba tuženika protiv navedene prvostupanjske presude, te je ista presuda potvrđena.

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tuženik, pobijajući presudu u dijelu kojim je odbijen protutužbeni zahtjev, te u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev, a zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da pobijana presuda bude ukinuta te da predmet bude vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, odnosno da pobijana presuda bude preinačena u skladu s revizijskim navodima.

Odgovor na reviziju nije podnesen, a Državni odvjetnik Republike Hrvatske o reviziji se nije izjasnio.

U odnosu na dio presude kojim je odlučeno o protutužbenom zahtjevu revizija nije osnovana, a u odnosu na dio presude kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu revizija je djelomično osnovana.

U ovoj parnici radi se o sporu iz ugovora o zakupu poslovnih prostorija sklopljenog dana 19.04.1997. između tužitelja kao zakupodavca i tuženika kao zakupca, izmijenjenog Aneksom od 21. travnja 1997. godine.

Ugovor je sklopljen na određeno vrijeme od pet godina, računajući od dana njegova sklapanja pa do 01.05.2002. godine, s predmetom zakupa – uređeni ugostiteljski objekt u naravi restoran D. u S. i ugovorenom zakupninom u iznosu od 3.000,00 DEM.

Predmet revizijskog ispitivanja predstavlja dio pobijane presude kojim je prihvaćen dio tužbenog zahtjeva za isplatu dospjele zakupnine u iznosu od 269.100,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose kako je to navedeno u naprijed citiranoj izreci prvostupanjske presude, te dio presude kojim je odbijen protutužbeni zahtjev za raskid predmetnog ugovora.

Zahtjev za raskid Ugovora tuženik temelji na odredbi iz čl. 133. st. 1. Zakona o obveznim odnosima – ZOO (“Narodne novine” broj 53/91 i dr.), kojom je određeno da ako nakon sklapanja ugovora nastupe okolnosti koje otežavaju ispunjenje obveze jedne strane, ili ako se zbog njih ne može ostvariti svrha ugovora, a u jednom i u drugom slučaju u toj mjeri da je očito da ugovor više ne odgovara očekivanjima ugovornih strana i da bi po općem mišljenju bilo nepravično držati ga na snazi takav kakav je, strana kojoj je otežano ispunjenje obveze, odnosno strana koja zbog promijenjenih okolnosti ne može ostvariti svrhu ugovora, može zahtijevati da se ugovor raskine.

Stvarnu osnovu protutužbenog zahtjeva predstavlja tuženikova tvrdnja da su se nakon sklapanja ugovora promijenile okolnosti, jer da je na tržištu ugostiteljskih usluga povećana konkurencija i da je došlo do pada kupovne moći stanovništva, a što da je uzrokovalo loše poslovanje zakupljenog restorana, zbog čega da je tuženik isti restoran zatvorio. Suprotno revizijskim navodima, sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su protutužbeni zahtjev ocijenili neosnovanim, pravilno zaključivši da promijenjene okolnosti na koje se tuženik poziva ne predstavljaju okolnosti koje u vrijeme sklapanja ugovora on nije mogao predvidjeti.

U reviziji se, suprotno sadržaju obrazloženja pobijane drugostupanjske presude, ističe da je drugostupanjski sud zaključio da se od sklapanja ugovora nisu promijenile okolnosti, jer da "protivno proizlazi iz pregleda poslovanja tuženika za restoran D. za polovicu 1997., 1998. i za polovicu 1999. godine", budući se u obrazloženju drugostupanjske presude navodi da je "prvostupanjski sud pravilno utvrdio da se u konkretnom slučaju ne radi o okolnostima koje se nisu mogle predvidjeti, a niti se radi o izvanrednom događaju koji otežava ispunjenje, pa protutužbeni zahtjev ne može biti utemeljen ni na odredbama čl. 133. ZOO."

Dakle, sudovi prihvaćaju tvrdnju tuženika da su se od sklapanja ugovora promijenile okolnosti u smislu odredbe čl. 133. st. 1. ZOO. Međutim, i u slučaju postojanja navedenog razloga za raskid ugovora, raskid se ne može zahtijevati ako je ugovorna strana koja se poziva na promijenjene okolnosti bila dužna u vrijeme sklapanja ugovora uzeti u obzir te okolnosti ili ih je mogla izbjeći ili svladati (čl. 133. st. 2. ZOO).

Kako je i po ocjeni ovog suda naprijed navedene promijenjene okolnosti na koje se poziva, tuženik bio dužan u vrijeme sklapanja ugovora uzeti u obzir, jer se ne radi o okolnostima koje on kao pravna osoba koja se bavi ugostiteljskom djelatnošću ne bi mogao predvidjeti, ostvarene su pretpostavke zbog kojih on ne može zahtijevati raskid ugovora pozivom na odredbe iz čl. 133. st. 1. ZOO.

Prema tome, u dijelu pobijane presude kojim je odlučeno o protutužbenom zahtjevu, nije ostvaren u reviziji istaknuti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, pa kako nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku – ZPP (“Narodne novine” broj 53/91 i dr.) na koju, sukladno odredbi iz čl. 386. ZPP revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, protiv tog dijela presude revizija je odbijena kao neosnovana, temeljem odredbe iz čl. 393. ZPP.

U odnosu na dio presude kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za plaćanje zakupnine, u reviziji se osnovano ističe da, s obzirom na nespornu činjenicu da je zakupnina ugovorena u devizama (3.000 DEM mjesečno), tužitelj može zahtijevati ispunjenje obveze plaćanja zakupnine u domaćoj valuti u skladu s odredbama ZOO-a sa zateznom kamatom koja se obračunava po stopi koju banka u mjestu ispunjenja plaća na devizne štedne uloge po viđenju u odnosnoj valuti.

Prema odredbi čl. 395. st. 3. ZOO, u slučaju ako novčana obveza protivno zakonu glasi na plaćanje u zlatu ili nekoj stranoj valuti, a što je ovdje slučaj, njeno se ispunjenje može zahtijevati samo u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju ovlaštene banke u mjestu ispunjenja obveze koji vrijedi tog dana.

Sukladno tome, kod nesporne činjenice da tuženik nije platio 15 mjesečnih obroka zakupnine od po 3.000 DEM, što iznosi 45.000 DEM, tuženik je dužan ispuniti tu obvezu plaćanjem kunske protuvrijednosti te svote izračunate prema prodajnom tečaju ovlaštene banke u mjestu ispunjenja obveze koji vrijedi tog dana, a ne u njezinoj protuvrijednosti koju je izračunao tužitelj. Međutim, navedena valuta od 01. ožujka 2002. više ne postoji i zamijenjena je EUROM po tečaju 1 EUR=1,95583 DEM, tako da tuženik sada duguje tužitelju glavnicu u iznosu od 23.008,13 EURA, a mjesečni iznos zakupnine iznosi 1.533,87 EURA.

Za vrijeme tuženikovog zakašnjenja u ispunjenju obveze plaćanja zakupnine tužitelju pripada pravo na zatezne kamate po stopi koja se plaća na devizne štedne uloge po viđenju u odnosnoj valuti, a prema nespornom vremenu dospijeća mjesečnih obroka zakupnine.

Slijedom navedenog, na temelju odredbe iz čl. 395. st. 1. ZPP, uz djelomično prihvaćanje revizije nižestupanjske presude je valjalo preinačiti u dijelu kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 05. studenog 2003. godine

Predsjednik vijeća:

Vlatka Potočnjak-Radej, v. r.