Revr-272/2017-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 272/2017-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja I. R. iz K., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik M. R., odvjetnik u Odvjetničkom društvu R. i partneri j.t.d. Z., protiv tuženika E. d.d. K., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik mr. sc. D. T., odvjetnik u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Karlovcu, Stalne službe u Gospiću poslovni broj Gž R-29/2016-2 od 19. listopada 2016., kojom su potvrđene presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-51/15-72 od 15. rujna 2015. i dopunska presuda istog suda poslovni broj: Pr-51/15-76 od 17. lipnja 2016., u sjednici održanoj 9. srpnja 2019.

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Karlovcu, Stalne službe u Gospiću poslovni broj Gž R-29/2016-2 od 19. listopada 2016. odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Općinski sud u Karlovcu presudom poslovni broj Pr-51/15-72 od 15. rujna 2015. pod točkom I. izreke odbio je tužbeni zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati iznos od 1.335.443,67 kuna sa zateznim kamatama na svaki pojedinačni mjesečni iznos kako je to pobliže navedeno u točki I. izreke prvostupanjske presude (točka I. izreke), dok je pod točkom II. izreke naložio tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 51.203,62 kuna u roku od 8 dana (točka II. izreke).

Općinski sud u Karlovcu dopunskom presudom poslovni broj Pr-51/15-76 od 17. lipnja 2016. odbio je tužbeni zahtjev za utvrđenje da otkaz tuženika tužitelju od 27. prosinca 2001. temeljem Odluke br. 161-1708/2001 nije dopušten te da je ništava odluka tuženika od 15. siječnja 2002. kojom je odbijen zahtjev za zaštitu prava tužitelja, da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao te da se naloži tuženiku da tužitelja vrati na rad na radno mjesto direktora društva, kao i da isplati tužitelju bruto plaće za razdoblje trajanja otkaznog roka odnosno od 27. prosinca 2001. do donošenja prvostupanjske presude i to u visini određenoj čl. 12. Ugovora o radu od 30. studenog 2000. s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

Županijski sud u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću presudom poslovni broj: Gž R- 29/2016-2 od 19. listopada 2016. odbio je žalbe tužitelja kao neosnovane i potvrdio presudu Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-51/15-72 od 15. rujna 2015. i dopunsku presudu poslovni broj: Pr-51/15-76 od 17. lipnja 2016.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske reviziju prihvatiti i preinačiti pobijanu presudu tako da u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev.

Tuženik je u odgovoru na reviziju osporio navode tužitelja iz revizije te je predložio odbiti reviziju kao neosnovanu.

Revizija je neosnovana.

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Suprotno tvrdnji revidenta u postupku koji je prethodio reviziji nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na čije počinjenje ukazuje revident. Drugostupanjska presuda ne proturječi samoj sebi i stanju spisa, a u obrazloženju presude su navedeni jasni, razumljivi i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju te presuda ne sadrži proturječnosti zbog kojih se njezina pravilnost i zakonitost ne bi mogla ispitati. U odnosu na revizijski navod da su sudovi u odlukama naveli da tužitelj nije zatražio sudsku zaštitu određenih prava valja reći da tužitelj nije osporavao odluku o opozivu s mjesta direktora tuženika pa stoga nema proturječnosti u odlukama.

U dijelu revizijskih navoda kojima tužitelj u okviru bitne povrede odredaba parničnog postupka zapravo osporava utvrđeno činjenično stanje te se upušta u preocjenjivanje utvrđenog činjeničnog stanja kada navodi da je tuženik saznao o financijskim nepravilnostima već 26. lipnja 2001. te da nije bio upoznat s povredama koje mu se stavljaju na teret, valja reći da to prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP nije dopušteno iznositi u reviziji jer reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pa ovaj sud ovakve revizijske navode tužitelja nije mogao ispitivati niti uzeti u razmatranje njegove činjenične navode iznesene u reviziji.

Slijedom navedenog, nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje revident upire u reviziji.

Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi nedopuštenim izvanredni otkaz ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužitelju odlukom od 22. prosinca 2001., da radni odnos tužitelja nije prestao kao i da se tužitelj vrati na rad kod tuženika. Nadalje, tužitelj je tužbom zahtijevao i isplatu razlike bruto plaća za vrijeme trajanja otkaznog roka odnosno otpremnine prema čl. 22. i 23. ugovora o radu.

Među strankama je sporno je li tuženik kao poslodavac imao opravdan razlog za donošenje odluke o otkazu ugovora o radu, je li postupak savjetovanja s radničkim vijećem proveden u skladu s odredbom čl. 117. Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01 i 82/01, dalje: ZR), je li tužitelju omogućeno da iznese svoju obranu u skladu s odredbom čl. 110. st. 2. ZR, je li izvanredni otkaz dan u roku koji je propisan odredbom čl. 107. st. 2. ZR, kao i ima li tužitelj pravo na isplatu plaće odnosno otpremnine prema odredbama čl. 22. i 23. ugovora o radu.

U postupku koji je prethodio reviziji je utvrđeno:

- da je tužitelj na temelju ugovora o radu od 30. studenog 2000. radio kod tuženika na radnom mjestu direktora, a ujedno je bio i predsjednik uprave tuženika,

- da je tužitelju odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 27. prosinca 2001. tuženik otkazao ugovor o radu zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa,

- da se tužitelj pri prikazivanju stanja i imovine i obveza nije pridržavao temeljnih načela procjenjivanja pozicija bilance i računa dobiti i gubitka prema čl. 26. Zakona o računovodstvu te da se nije pridržavao temeljenih načela međunarodnih računovodstvenih standarda pa je takvim postupanjem iskazao dobit od 101.421,20 kuna, a stvarno je trebao iskazati gubitak od 3.775.427,60 kuna,

- da je tuženik 17. prosinca 2001. zaprimio nalaz i mišljenje ovlaštenog revizora R. d.o.o. na 9 stranica u kojem je utvrđen stvarni gubitak tuženika u iznosu od 3.775.427,60 kuna,

- da je 19. prosinca 2001. tužitelj dobio poziv da se javi tuženiku te mu je uručen nalaz i mišljenje vještaka, a 24. prosinca 2001. pozvan je na sastanak radi očitovanja na nalaz vještaka čemu se tužitelj nije odazvao,

- da je radničko vijeće kojemu je dostavljen nalaz i mišljenje vještaka od 17. prosinca 2001. dalo suglasnost na otkaz ugovora o radu,

- da je na glavnoj skupštini tuženika održanoj 26. lipnja 2001. utvrđena dobit u poslovanju za 2000. u iznosu od 101.421,20 kuna, dok financijska izvješća o poslovanju tuženika nisu prihvaćena te se tada još nije znalo za gubitak tvrtke,

- da je na konstituirajućoj sjednici nadzornog odbora od 26. lipnja 2001. tužitelj opozvan s mjesta direktora tuženika zbog financijskih propusta u vođenju društva. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, sudovi su odbili zahtjev za utvrđenje nedopuštenim otkaz ugovora o radu jer su ocijenili da je tuženik imao opravdan razlog za otkaz iz čl. 107. st. 1. ZR s obzirom da je nepridržavanjem odredbi Zakona o računovodstvu i međunarodnih računovodstvenih standarda prikazavši dobit društva za 2000. umjesto gubitka počinio osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa. Sudovi su ocijenili da je otkaz dan u roku propisanom čl. 107. st. 2. ZR jer je tuženik za točan gubitak u poslovanju saznao 17. prosinca 2001., a tužitelju je ugovor o radu otkazan 27. prosinca 2001. Nadalje, sudovi su odbili zahtjev tužitelja za isplatu plaća jer mu je radni odnos prestao izvanrednim otkazom ugovora o radu zbog čega nema pravo na otkazni rok, a time niti na naknadu plaće niti na otpremninu.

Revizijom je osporeno pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje pobijane presude. Pogrešnu primjenu materijalnog prava revident vidi u tome što tužitelju nije omogućena obrana kao i da savjetovanje s radničkim vijećem nije bilo provedeno na pravilan način. Nadalje, smatra da je otkaz tužitelju dan izvan prekluzivnog roka od 15 dana jer su tuženiku već na sjednici glavne skupštine bili poznati svi elementi važni za ocjenu financijskog izvješća za 2000. jer je vještak u nalazu ocjenjivao samo one elemente koji su navedeni u izvješću. Osim toga, smatra da je sud u svojoj odluci utvrdio da je tužitelj svojim odlukama u vođenju i poslovanju društva doveo do gubitka, a ne dobiti društva čime su sudovi utvrdili nešto što se niti ne tvrdi u odluci o otkazu. Nadalje, tužitelj smatra da sudovi nisu na valjani način ocijenili odredbe čl. 22. i 23. ugovora o radu tužitelja jer da je odluka o izvanrednom otkazu donesena u vrijeme kada je tužitelj već opozvan s radnog mjesta direktora te je u tijeku bio otkazni rok od 6 mjeseci.

Suprotno navodima tužitelja, pravilno su ocijenili nižestupanjski sudovi da je tužitelju omogućeno da u skladu s odredbom čl. 110. st. 2. ZR iznese svoju obranu jer je dostavom nalaza i mišljenja vještaka od 17. prosinca 2001. tužitelj bio upoznat s povredama koje mu se stavljaju na teret pri čemu je imao rok od 4 dana da se očituje na te navode.

Pravilan je zaključak sudova i da je savjetovanje s radničkim vijećem provedeno u skladu s odredbom čl. 117. ZR jer je radničko vijeće raspolagalo nalazom i mišljenjem vještaka od 17. prosinca 2001. iz kojeg je vidljivo postupanje tužitelja (prikazivanje dobitka umjesto gubitka društva).

Odredbom čl. 107. st. 1. ZR propisano je da poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili zbog neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

Iskazivanje dobiti u iznosu od 101.421,20 kuna umjesto gubitka od 3.775.427,60 kuna zbog nepridržavanja odredbi Zakona o računovodstvu i međunarodnih računovodstvenih standarda prilikom iskazivanja dobiti i gubitka društva od strane tužitelja kao direktora i predsjednika uprave društva i prema ocjeni ovog suda predstavlja osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa koja opravdava otkazivanje ugovora o radu prema odredbi čl. 107. st. 1. ZR.

U pravu je tužitelj kada navodi da su sudovi u svojim odlukama naveli i da je tužitelj kao tadašnji direktor svojim odlukama u vođenju poslovanja Društva doveo do gubitka, a ne dobiti Društva, čime je zloupotrijebio svoj položaj i prekoračio dana ovlaštenja čime da je počinio osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa, a što odlukom o otkazu ugovora o radu nije stavljeno na teret tužitelju.

Međutim, navedeno nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost odluke kada su sudovi utvrdili u svojim odlukama i da je tužitelj kao predsjednik Uprave, u skladu s odredbama čl. 6. i 9. Ugovora o radu, te čl. 71. Pravilnika o radu te čl. 4 Zakona o računovodstvu, odgovoran za pravilan sastav knjigovodstvenih isprava te da je postupajući protivno odredbama Pravilnika o radu i Zakonu o računovodstvu te sprečavanjem ispravka vrijednosti po međunarodnim računovodstvenim standardima i Zakonu o računovodstvu, počinio osobito tešku povredu radne obveze pri čemu je sud vrlo detaljno opisao koje je propuste počinio tužitelj u primjeni odredbi Zakona o računovodstvu i međunarodnih računovodstvenih standarda. Upravo ovakvi propusti stavljaju se na teret tužitelju u odluci o otkazu te je sud utvrdio da ih je tužitelj počinio neistinitim iskazivanjem dobiti društva.

Pravilna je ocjena nižestupanjskih sudova da je otkaz tužitelju dan unutar prekluzivnog roka od 15 dana iz čl. 107. st. 2. ZR jer je tuženik tek izradom nalaza i mišljenja sudskog vještaka i ovlaštenog revizora od 17. prosinca 2001. imao pravilna i potpuna saznanja o iskazivanju dobiti odnosno gubitku društva neovisno o činjenici što glavna skupština društva 26. lipnja 2001. nije prihvatila financijsko izvješće za 2000.

U konkretnom slučaju tužitelju je radni odnos prestao izvanrednim otkazom bez prava na otkazni rok i to zbog osobito teške povrede prava iz radnog odnosa (zbog nepravilnog prikazivanja dobiti i gubitka društva). Stoga tužitelj nema pravo na plaće za vrijeme trajanja otkaznog roka jer zbog izvanrednog otkaza, otkaznog roka nije niti bilo. Odredbe čl. 22. i 23. ugovora o radu tužitelja reguliraju pravo tužitelja na otkazni rok i otpremninu u slučaju opoziva direktora i jednostranog raskida ugovora o radu. Te odredbe došle bi do primjene u situaciji kada bi tužitelj kao direktor bez svoje krivnje bio opozvan s direktorskog radnog mjesta.

Međutim, u situaciji kada je tužitelju radni odnos prestao njegovom krivnjom, izvanrednim otkazom, zbog počinjenja osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa, tužitelj nema pravo na otpremninu prema odredbama čl. 22. i 23. ugovora o radu. Iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da je tužitelj opozvan s mjesta direktora zbog financijskih propusta u vođenju društva, dakle, krivnjom tužitelja, dok tužitelj nije tvrdio niti dokazao da je osporavao odluku o opozivu.

Nadalje, pozivanje tužitelja na odluku od 10. prosinca 2001. te je li sud izvršio uvid u tu odluku ili nije, predstavlja prigovor nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja koji prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP nije dopušteno isticati u reviziji.

Slijedom navedenog, nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava na koji revident ukazuje u reviziji niti u odnosu na utvrđenje nedopuštenosti otkaza niti u odnosu na isplatu.

Zbog navedenog, valjalo na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.

Zagreb, 9. srpnja 2019.

Predsjednica vijeća

Katarina Buljan, v. r.