Gžri-296/2013-1 · Županijski sud u Splitu

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gžri-296/2013

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Miha Mratovića, predsjednika vijeća, Ivice Botice (suca izvjestitelja) i Nediljke Radić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. O., iz V., zastupanog po punomoćniku A. P., odvjetniku u Z., protiv tuženika Republike Hrvatske, Ministarstvo obrane, Zagreb, zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj IVP-311/09 od 6. rujna 2013., u sjednici vijeća održanoj 19. prosinca 2013.,

p r e s u d i o j e

I. Odbija se žalba tužene kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj IVP-311/09 od 6. rujna 2013.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na žalbu.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom je naloženo tuženoj da tužitelju na ime neisplaćenih dodataka na plaću isplati bruto iznos od 27.725,74 kuna, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Pored toga, odlučeno je o istoj odluci o parničnom trošku kojom je naloženo da na ime naknade troškova parničnog postupka isplati tužitelju iznos od 17.812,50 kuna.

Protiv navedene presude žali se tužena zbog svih žalbenih razloga iz članka 3534. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13 – dalje: ZPP), te predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu i odbije tužbeni zahtjev, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak,s ve uz naknadu troškova žalbe.

U odgovoru na žalbu tužitelj je osporio u cijelosti žalbene navode, uz isticanje zahtjeva za naknadu troška odgovora na žalbu.

Žalba nije osnovana.

Pobijana presuda, suprotno tvrdnji žaliteljice sadrži razloge o svim pravno odlučnim činjenicama pa nije počinjena niti jedna bitna povreda odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 13. ZPP-a. Na druge bitne povrede odredaba parničnog postupka žaliteljica ne ukazuje, a ovaj drugostupanjski sud ne nalazi ostvarenje onih procesnih povreda na koje, u okviru odredbe iz članka 365. stavka 2. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu naknade za obavljeni prekovremeni rad, rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanom, te u smjenama u razdoblju od 1. travnja 2006. do 31. siječnja 2008. Nije sporno da je tužitelj pripadnik oružanih snaga Republike Hrvatske sa činom pozornika te da je bio raspoređen u ustrojstvenu cjelinu zapovjedništvo HRM-a s pristroženim postrojbama, flota HRM, divizion za površinsko djelovanje, ophodni brod OB- 62 na dužnosti topnika, a od 28. prosinca 2007. sa činom desetnika raspoređen je u ustrojbenu jedinicu HRM bojna OSNIO, prva satnija OSNIO-S., treća postaja obalnog motrenja V., prva desetina obalnog motrenja na dužnost OB obalni motritelj.

Kao sporno se među strankama ukazuje pitanje da li je tužena u obvezi isplatiti tužitelju dodatke na plaću s naslova prekovremenog rada, rada noću, subotama, nedjeljama, blagdanima i u smjenama, kroz utuženo razdoblje.

Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev, nakon što je na temelju rezultata provedenog dokaznog postupka utvrdio da je tužitelj u utuženom razdoblju obavljao prekovremeni rad, rad noću, subotom, nedjeljom, blagdanima i u smjenama, zbog čega mu pripada pravo na dodatke za obavljeni rad, a sukladno Kolektivnom ugovoru za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 92/94 – dalje: KU) i Pravilniku o dodatku na plaću i načinu isplate plaće pripadnika oružanih snaga RH („Narodne novine“ broj 6/03).

Utvrđenja prvostupanjskog suda o obavljenom prekovremenom radu, radu noću, subotom, nedjeljom, blagdanima i u smjenama, imaju uporište u sadržaju provedenih dokaza na koje se taj sud poziva, koje dokaze je prvostupanjski sud valjano ocijenio i za svoju ocjenu u presudi naveo valjane razloge pa tako utvrđene činjenice kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Kod tako utvrđenih činjenica pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je prihvatio ovaj tužbeni zahtjev, što žaliteljica ne dovodi u sumnju svojim drugačijim tumačenjem od mjerodavnih propisa.

Odredbom članka 3. Zakona o službi u oružanim snagama RH („Narodne novine“, broj 33/02, 58/02, 153/03, 136/04, 76/07 – dalje: ZSOS), koji je stupio na snagu 6. ožujak 2002., propisano je da su pripadnici oružanih snaga u smislu odredbe ovog Zakona vojne osobe, te državni službenici i namještenici.

Odredbom članka 97. stavka 5. ZSOS-a propisano je da djelatnoj vojnoj osobi, službeniku i namješteniku pripada povećana plaća za prekovremeni rad, to je rad dulji od punog radnog vremena, pod uvjetima i u iznosima koji su uređeni općim propisima.

Odredbom članka 97. stavka 2. ZSOS-a je propisano da se na prekovremeni rad ne primjenjuju vremenska ograničenja propisana općim propisima.

Nadalje, odredbom članka 168. stavka 1. ZSOS-a, propisano je da se plaće djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika sastoje od osnovne plaće i dodataka na plaću, pa slijedom navedenog, članak 169. stavka 1. istog Zakona, određuje da se plaće djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika sastoje od osnovne plaće i dodataka na plaću, a stavak 2. istog članka određuje da osnovnu plaću djelatne vojne osobe čine umnožak koeficijenta osobnog čina i osnovice za obračun plaće uvećan za 0,5 % za svaku godinu navršenog radnog staža, pri čemu stavak 3. istog članka propisuje da se osnovica za obračun osnovne plaće djelatne vojne osobe, službenika i namještenika određuje na način propisan za državne službenike i namještenike.

Prema odredbi članka 97. stavka 6. ZSOS-a u tekstu koji je bio na snazi do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o službi u oružanim snagama RH („Narodne novine“ broj 76/07 – dalje: ZID ZSOS) bilo je propisano da se pravo na povećanu naknadu za prekovremeni rad ne ostvaruje ako je moguće organizirati preraspodjelu radnog vremena, te ako je dežurstvo kao poseban uvjet rada vezano za kontinuirano obavljanje poslova i zadaća.

Odredbom članka 40. ZID ZSOS-a je izmijenjen stavak 6. članak 97. ZSOS-a, tako da su riječi „… te ako je dežurstvo kao poseban uvjet rada vezan uz kontinuirano obavljanje poslova i zadaća….“ brisane, a dodan je novi stavak 7., kojim je propisano da će se dežurstvo, kao rad dulji od punog radnog vremena, koji se ne smatra prekovremenim radom, urediti rasporedom tjednog i dnevnog radnog vremena, a dodaci za dežurstvo uredit će se posebnim propisom kojim se uređuju dodaci na plaću.

Tuženica, u konkretnom slučaju, nije dokazala tvrdnju o preraspodjeli radnog vremena, odnosno postojanje okolnosti u smislu citirane odredbe članka 97. stavka 6. i 7. ZOS-a, a iz evidencije rada, koju je upravo tuženica i dostavila u spis, nedvojbeno proizlazi da je tužitelj radio prekovremeno, subotom, nedjeljom, blagdanima te noću.

Člankom 14. ZSOS-a propisano je da se o svim pitanjima koja nisu određena tim Zakonom ili propisima donesena na temelju tog Zakona, primjenjuju propisi o državnim službenicima i namještenicima, opći propisi u radu, odnosno Kolektivni ugovor, sklopljen u skladu s njima. Obveza poslodavca o plaćanju prekovremenog rada, pa bio to i Ministarstvo obrane, unutar RH, regulirana je nizom općih pravnih propisa Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 30/04, 173/04 – pročišćeni tekst i 68/05 – dalje: ZR) i međunarodnim normama. Odlukom o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika „Narodne novine“ broj 9/03) određene djelatne vojne osobe, službenici i namještenici raspoređeni u glavni stožer oružanih snaga RH, zapovjedništva, postrojbi ili ustanove oružanih snaga RH, imaju tjedno radno vrijeme u trajanju od 40 sati, te se isto pravilo raspoređuje od ponedjeljka do petka, time da dnevno radno vrijeme osobe iz točke 1. ove odluke traje 8 sati, te se u pravilu raspoređuju od 8,00 sati do 16,00 sati istog dana.

Pravilno prvostupanjski sud otklanja prigovor tužene da je tužitelju osigurano pravo na slobodne dane za vrijeme obnašanja dežurstva, jer u tom pravcu tužena tijekom postupka nije dokazala korištenje slobodnih dana od strane tužitelja, pri čemu dostavljene isprave ne upućuju na osnovanost iznesenih tvrdnji tužene. Slijedom navedenog, pravilno se prvostupanjski sud poziva na primjenu KU-a, koji odredbom članka 39. uređuje, između ostalog, da će se osnovna plaća službenika i namještenika uvećati za rad noću 40%, prekovremeni rad 50%, za rad subotom 25%, za rad nedjeljom 35%, za rad u drugoj smjeni ukoliko službenik i namještenik rade naizmjenično ili najmanje dva radna dana u tjednu, u prvoj i drugoj smjeni 10%. Ukoliko službenik i namještenik radi, pak, na blagdane, odnosno neradne dane, utvrđeno je zakonom i na Uskrs ima prao na uvećanu plaću za 15%, pri čemu se prekovremeni rad kad se rad službenika i namještenika organizira u smjenama (dvije prve – dvije druge – dvije treće, dva dana slobodna ili u turnusu), smatra svaki sat rada duže od redovnog mjesečnog fonda radnih sati, kao i svaki sat rada duži od predviđenog rada utvrđen dnevnim rasporedom rada, a ako je rad službenika i namještenika organiziran na drugačiji način, prekovremeni rad je duže od 40 sati tjedno. Umjesto uvećanja osnovne plaće po osnovu prekovremenog rada, službenik i namještenik može koristiti jedan ili više slobodnih radnih dana prema ostvarenim satima prekovremenog rada u omjeru 1 : 1,5, te mu se u tom slučaju izdaje rješenje u kojemu se navodi broj i vrijeme korištenja slobodnih dana kao i vrijeme kada je prekovremeni rad ostvaren, što tužena u konkretnom slučaju nije dokazala.

Kako, dakle, tuženica nije dokazala da je prema ZSOS-u organizirala preraspodjelu radnog vremena, niti da je dežurstvo kao poseban uvjet rada vezan uz kontinuirano obavljanje poslova i zadaća, pravilno je sud prvog stupnja, na temelju naprijed iznesenog, utvrdio osnovanim zahtjev tužitelja za potraživanja s osnove neisplaćenih dodataka na plaću na temelju provedenog vještačenja po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke V. K., a prema dostavljenim podacima od strane tužene – izvoda iz brodskih dnevnika, iz kojih je razvidna prisutnost tužitelja na radu, te evidenciji obračunskih lista, kojima je vršen obračun primanja tužitelja, ali je činjenica da tužitelj nije koristio slobodne dane. Naime, vještak je na osnovu dostavljenih podataka od strane tužene o prisustvu tužitelja na radu utvrdio broj ostvarenih prekovremenih sati te rad tužitelja noću, subotom, nedjeljom i blagdanima te matematičkim izračunom utvrdio veći broj odrađenih sati od mjesečnog redovnog fonda sati. Vještvo je iscrpno obrazloženo pa je prvostupanjski sud s pravom prihvatio nalaz i mišljenje navedenog vještaka kao objektivan i stručan. Pravilno je stajalište prvostupanjskog suda da se tužitelju u dežurstvo treba obračunati upravo ona 24 sata (8 sati redovan rad, a preostalih 16 sati kao prekovremeni rad), jer i sama tužena prikazuje rad tijekom dežurstva kao cjelodnevni – 24-satni rad, od čega 16 sati kao prekovremeni rad. Pri tome službovnik oružanih snaga nije donesen na temelju članka97 stavak 2. ZSOS-a, nego na temelju članka 47. stavak 1. točke 8. Zakona o obrani („Narodne novine“, broj 74/93 – pročišćeni tekst, 7/96, 31/98, 78/99, 16/01) i istim su regulirana temeljna načela i ustrojstvo oružanih snaga, koji propisi su cijelosti stavljeni izvan snage tek donošenjem pravilnika o službeni u oružanim snagama RH („Narodne novine“, broj 91/09). Upravo njime je propisano da dežurstvo traje 24 sata te da za rad u dežurstvu pripada novčana naknada, za koje je nesporno prema priloženom obračunu plaće tužitelja da mu nije plaćeno.

Slijedom izloženog, pravilno je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja usklađen prema nalazu i mišljenju vještaka knjigovodstvene struke, dosuđujući tužitelju na ime neisplaćenih dodataka na plaću bruto iznos od ukupno 27.725,74 kuna u mjesečnim iznosima kako je to navedeno u izreci pobijane prvostupanjske presudu, uz pripadajuću kamatu koja na svaki pojedini mjesečni iznos teče od 15.-og u mjesecu za prethodni mjesec pa do isplate.

Odluka o troškovima postupka je pravilno utemeljena na temelju odredbe članka 154. stavka 1. i članka 155. stavka 1. ZPP-a, jer je prvostupanjski sud u obrazloženju presude određeno naveo za koje parnične radnje priznaje tužitelj zatražene troškove zastupanja po odvjetniku, izračunato u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 91/04, 37/05, 59/07, 148/09 i 142/12), te koji iznos je priznao tužitelju na ime troškova vještačenja.

Budući da nisu ostvareni žalbeni razlozi koje ističe tužena, ni oni na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju odredbe članka 68. stavka 1. ZPP- a, valjalo je odbiti žalbu tužene kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

Zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu je odbijen, jer ta postupovna radnja, u konkretnom slučaju, nije bila potrebna zavođenje ove parnice (članak 166. stavak 1. u svezi članka 155. stavka 1. ZPP).

U Splitu 19. prosinca 2013.

Predsjednik vijeća:

Miho Mratović, v. r.