P-57/2017-13 · Općinski sud u Splitu

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

ex. Vojarna Sveti Križ

Dračevac, Split

P 57/17

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

O. sud u S. po sucu ovog suda Sandi Petričić u pravnoj stvari tužitelja L. I. B. D. A. d.o.o. S., OIB:…, iz S.,, zastupanog po likvidatoru imovine brisanog društva M. M., OIB: …, iz S., a, a on po pun. J. M., odvj. u društvu L. i Č. u S. protiv tuženika M. N., OIB: …, iz P. S. D., zastupanog po pun. B. A., odvj. u Splitu, radi predaje i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 24. svibnja 2018. g. u prisutnosti likvidatora imovine tužitelja sa zamjenikom pun. tužitelja i pun. tuženika, dana 9. srpnja 2018. g.,

p r e s u d i o j e

I.Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

1.Dužan je tuženik u roku od 15 dana predati tužitelju u posjed nekretninu koja se nalazi na T.-u i to baš skladište označeno kao kat. čest. zem. 135/96 z.u. 1000, k.o. K., etaža I. i I.. ukupne površine 976 m2.

2.Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 1.764.000,00 kn s pripadajućim kamatama."

II.Svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

Obrazloženje

U tužbi podnesenoj ovom sudu dana 4. prosinca 1998. g., koja je evidentirana pod poslovnim brojem II P 1926/98, tužitelj A. d.o.o. S. naveo je da su stranke zaključile U. o zajmu i prijenosu vlasništva radi osiguranja dana 24. travnja 1997. g. prema kojem je tuženik dana 19. travnja 1996. g. posudio tužitelju iznos od 500.000 D., a dana 19. kolovoza 1996. g. daljnji iznos od 50.000 D.. Unatoč utvrđenjima iz čl. I. U. u točki I.. U. ugovoreno je dugovanje tužitelja prema tuženiku u iznosu od 637.500 D., a u točki I.. U. navedeno je da je riječ o beskamatnoj posudbi zaključno s 1. srpnjem 1997. g., koji datum je ugovoren kao rok vraćanja uz dodatak da je tužitelj u slučaju zakašnjenja po proteku tog roka dužan tuženiku platiti zateznu kamatu.

U U. je navedeno i da je tužitelj vlasnik skladišta na dvije etaže na T.-u u S. u površini od 976 m2 koja nekretnina je trebala predstavljati osiguranje potraživanja tuženika s pravom upisa zaloga, a što je utvrđeno u postupku ovog suda broj I 578/96. Tužitelj je potvrdio da je zaista od tuženika posudio iznos od 550.000 D., s tim da je u međuvremenu, do potpisivanja predmetnog U. vratio tuženiku iznos od 81.400 D. o čemu ima isplatnice, za koji iznos se ima stoga umanjiti dug tužitelja prema tuženiku. Prilikom potpisivanja U. tuženik da je iskoristio poteškoće na strani tužitelja te u glavnicu duga iz točke I..

U. uračunao nerazmjerne kamate te od tužitelja tražio potpisivanje dugovanja u iznosu od 637.500 D. te je i zanemario činjenicu da je u međuvremenu tužitelj iznos od 81.400 D. vratio. Iz izloženog da slijedi da je u razdoblju od 19. travnja 1996. g. do 1. srpnja 1997. g. tuženik zaračunao kamatu u iznosu od 150.000 D. koji iznos da predstavlja razliku između posuđenog iznosa od 550.000 D. umanjenog za vraćeni iznos od 81.400 D. i iznosa iz U. (637.500 D.). U nastavku je navedeno da je riječ zapravo o iznosu od 168.900 D. od kojeg treba odbiti dio zakonske kamate.

Tuženik je nakon dospijeća potraživanja i to sredinom 1998. g. zatražio od tužitelja da mu nakon prodaje skladišta ili na drugi način isplati iznos od oko 780.000 D., tvrdeći da mu i nakon 1. srpnja 1997. g. pripada godišnja kamata od 24% tu mu je na taj način zaračunao dodatni iznos od 142.500 D.. Opisano ponašanje tuženika da dovodi tužitelja u poziciju nemogućnosti prodaje poslovnog prostora i time vraćanja stvarnog duga. Kako se radi o posudbi deviznog iznosa da je na taj iznos moguće zaračunati samo deviznu kamatu koju banka u mjestu ispunjenja plaća na devizne štedne uloge položene po viđenju.

Iako je tuženik upoznat s činjenicom da je tužitelju ''ispušteno'' rješenje o zabrani otuđenja 500 m2 predmetnog skladišta, da je tuženik pokušao prodati skladište u čemu nije uspio pa je nakon toga zatražio ulaženje u posjed sporne nekretnine na koji je način u potpunosti onemogućio tužitelja da prodajom makar dijela sporne nekretnine isplatu tuženiku potraživanje u nespornom dijelu, jer je skladište tužitelja procijenjene vrijednosti 2.000.000 D.. Tuženik da je ishodio ulazak u posjed nekretnine tužitelja pa je time blokirao svaku mogućnost prodaje skladišta i vraćanja duga te postupio i suprotno U. u kojem je navedeno da će tužitelj koristiti skladište sve do trenutka eventualne prodaje i namirenja potraživanja tuženika.

Takvim postupanjem tužitelj da trpi daljnju štetu u iznosu od najmanje 10.000 D. mjesečno, što da predstavlja uobičajenu najamninu za predmetno skladište. Kako se tužitelj mimo pokretanja sudskog postupka ne može na drugi način suprotstaviti tuženiku u pogledu njegovog postupka zaračunavanja zelenaških kamata i neuračunavanja vraćenog dijela duga, a sve kako bi se konačno utvrdilo stvarno dugovanje prema tuženiku, predloženo je donošenje presude kojom će se poništiti U. o zajmu i prijenosu vlasništva radi osiguranja u dijelu točke I.. u odnosu na navedeni iznos protuvrijednosti 637.500 D. i dijelu točke I.. koji se odnosi na plaćanje zateznih kamata čime se uspostavlja ranije stanje stvarnog dugovanja uzimajući u obzir stvarno posuđeni iznos od 550.000 D. umanjen za 81.400 D., slijedom čega je tužitelj dužan vratiti tuženiku iznos od 480.000 D. s pripadajućim kamatama.

Zatraženo je i utvrđenje da U. o zajmu i prijenosu vlasništva radi osiguranja ne može predstavljati osnov za prijenos prava vlasništva nekretnine tužitelja locirane na T.-u S., pobliže opisane u točki I.. U. u smislu odgovarajućih odredbi O. zakona, već samo osnov za osiguranje potraživanja tuženika, slijedom čega tuženik nije ovlašten raspolagati i posjedovati nekretninu tužitelja pa je istu slobodnu od osoba i stvari dužan predati tužitelju. Predloženo je i donošenje privremene mjere kojom će se tuženiku zabraniti zahtijevanje, a Z.-knjižnom odjelu ovog suda provedba prijenosa prava vlasništva nekretnine- skladišta na dvije etaže ukupne površine 976 m2 sagrađenog na čest. zem. 135/3 k.o.

K., lociranog na T.-u.

U odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu navodeći da su U. čije poništenje tužitelj traži svi raniji U., od kojih je jedan sklopljen u postupku ovog suda broj I 578/96 konzumirani, kao i obveze nastale do tada, tako da je novo stanje obaveza tužitelja utvrđeno na dan 24. srpnja 1997. g. Tužitelj da zaboravlja da je između stranaka sklopljen S. u kojem je utvrđena visina do tada nastale obveze s kamatama, te su stranke u točki I.. U. na dan 14. listopada 1998. g. utvrdile obvezu tužitelja prema tuženiku u protuvrijednosti 715.000 D.. U odnosu na vraćanje iznosa od 81.400 D. naveo je da se tužitelj ne izjašnjava o tome kad je vratio taj iznos. U spornom U. da se uopće ne spominju kamate od 2% mjesečno. Tužbeni zahtjev konačno je uređen na ročištu od 13. srpnja 2001. g. te je tužitelj promijenio navode u točki I. zahtjeva te umjesto iznosa od 81.400 D. koji je vraćen naveo da se radi o iznosu od 81.500 D., slijedom čega je tužitelj na dan 24. travnja 1997. g. dužan tuženiku iznos od 495.261,71 D. s pripadajućim kamatama. Na ročištu od 17. prosinca 2001. g. tužitelj je iznos od 495.261,71 D. promijenio na iznos od 468.500 D. te zatražio isplatu ovog iznosa s pripadajućim kamatama.

U postupku su izvedeni dokazi pregledom U. o zajmu i prijenosu vlasništva radi osiguranja ''S., 24. travnja 1997. g.'', uplatnih listića od 3. lipnja, 3. srpnja, 6. kolovoza, 10. rujna, 15. listopada i 20. studenog 1996. g. i 31. siječnja 1997. g., isplatnice od 17. siječnja 1997. g., P. za osiguranje osnivanjem založnog prava na nekretnini zalogodavatelja koja nije upisana u zemljišne knjige na temelju sporazuma stranaka ''U S., 19. travnja 1996. g.'', procjene sudskog vještaka I. S. izrađenoj prema narudžbi tužitelja 6. kolovoza 1998. g., S. S. 14. listopada 1998. g.", dopisa t. d. C. banka d.d. Z. od 8. svibnja 2000. g., isprave-P. predanog u spis na ročištu od 5. srpnja 2000. g. i zaključka ovog suda broj I 1129/97 od 23. veljače 1998. g. U postupku je izveden dokaz saslušanjem z.z. tužitelja i tuženika u svojstvu parničnih stranaka te svjedoka M. L. te vještačenjem po vještakinji za knjigovodstvo i financije M. T. koja je izradila pisani nalaz i mišljenje od 16. ožujka 2001. g. i usmenu dopunu na ročištu od 13. srpnja 2001. g. Nakon ovako provedenog postupka sud je donio presudu pod brojem II P 1926/98 od 16. siječnja 2002. g. kojom je djelomično prihvaćen tužbeni zahtjev te dio tužbe odbačen. Odlučujući o žalbama stranaka drugostupanjski sud je rješenjem broj Gž-2475/02 od 21. svibnja 2004. g. potvrdio pobijano rješenje ovog suda u dijelu kojim je odbačena tužba za utvrđenje da Ugovor od 24. travnja 1997. g. ne može predstavljati osnov za prijenos prava vlasništva nekretnine tužitelja već samo osnov za osiguranje potraživanja tuženika, slijedom čega da tuženik nije ovlašten posjedovati tu nekretninu te u dijelu kojim je odbijen prijedlog za određivanje privremene mjere dok je u preostalom dijelu presuda ovog suda ukinuta. Radi se o dijelu kojim je prihvaćen zahtjev pod točkom I. izreke i u dijelu kojim je tužba odbačena: a odnosi se na zahtjev tužitelja na predaju poslovnog prostora na T.-u te je predmet u ovom dijelu vraćen ovom sudu na ponovno suđenje. Predmet je dobio novi poslovni broj II P 1171/04.

Tužbeni zahtjev konačno je uređen u podnescima tužitelja od 17. studenog 2004. g. i 28. rujna 2005. g. te je tužitelj zatražio utvrđenje da su ništave odredbe U. o zajmu i prijenosu vlasništva radi osiguranja pod točkama I.., I.. i V. te utvrđenje da je po istom U. tužitelj dužan tuženiku protuvrijednost od 253.223,33 E. s pripadajućim kamatama, obvezivanje tuženika predati tužitelju u posjed nekretnine koje se nalaze na T.-u: skladišta na tri etaže ukupne površine 976 m2, a koja su sagrađena na čest. zem. 135/3 k. o. K. te isplatiti tužitelju iznos od 1.764.000,00 kn s pripadajućim kamatama.

U nastavku postupka sud je, osim već provedenih dokaza, izveo dokaz pregledom temeljnice broj 6 od 1. travnja 1998. g., računa broj 1/97, dopisa P. uprave, P. ureda S., I. S. od 3. veljače 2005. g. i 26. travnja 2005. g., dopisa t.d. S. d.o.o. O. od 23. kolovoza i 20. rujna 2005. g., P. o prodaji S. 20. studenog 2002. g.", U. o zakupu U. O. 12. veljače 2003. g.", U. o zakupu poslovnog prostora U. S. 1. veljače 2005. g." i S. 24. veljače 2003. g.".

Nakon ovako provedenog postupka sud je donio presudu pod brojem II P 1171/04 od 30. studenog 2005. g. kojom je djelomično prihvaćen tužbeni zahtjev na način da su u cijelosti prihvaćene točke 1. i 2. petita tužbe, dok je točka 3. djelomično prihvaćena na način da je tuženik obvezan na isplatu iznosa od 1.645.145,60 kn s pripadajućim kamatama. Odlučujući o žalbi tuženika drugostupanjski je sud rješenjem broj Gž-3405/06 od 29. lipnja 2007. g. potvrdio pobijanu presudu u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za utvrđenje da su ništave odredbe Ugovora o zajmu i prijenosu vlasništva radi osiguranja pod točkama I.., I.. i V. U. te u dijelu kojim je utvrđeno dugovanje tužitelja prema tuženiku u protuvrijednosti iznosa od 253.223.33 E. te je pobijana prvostupanjska presuda djelomično preinačena u dijelu kojim je utvrđena tužiteljeva obveza na plaćanje kamata na način pobliže određen u izreci drugostupanjske odluke. Pobijana presuda ukinuta je u dijelu kojim je tuženiku naloženo predati u posjed nekretnine koje se nalaze na T.-u te u dijelu kojim je tuženiku naloženo isplatiti iznos od 1.645.145,60 kn s pripadajućim kamatama. Predmet je dobio novi poslovni broj II P 1537/07.

Na ročištu od 23. studenog 2009. g. doneseno je rješenje o prekidu postupka do pravomoćnog okončanja predmeta koji se pred ovim sudom vodi pod poslovnim brojem I P 791/07. Rješenje o nastavku postupka doneseno je pod brojem II P 1537/07 od 17. veljače 2011. g. Nakon pravomoćnosti rješenja o nastavku postupka predmet je dobio novi poslovni broj Po 60/11.

U nastavku postupka sud je, osim već provedenih dokaza, izveo dokaz pregledom izvatka iz zemljišne knjige za z.u. 1000 k.o. K. od 6. travnja 2007. g. i 20. rujna 2009. g. i pregledom predmeta ovog suda I P 791/07, o čemu je sastavljena službena bilješka. U postupku je proveden dokaz vještačenjem po vještakinji za knjigovodstvo i financije M. T. koja je izradila pisani nalaz i mišljenje od 22. travnja 2008. g. i usmenu dopunu na ročištu od 3. prosinca 2008. g. Nakon ovako provedenog postupka sud je donio presudu pod brojem Po 60/11 od 7. svibnja 2012. g. kojom je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev. Odlučujući o žalbi tužitelja drugostupanjski sud je rješenjem broj Gžp-633/13 od 10. travnja 2014. g. ukinuo pobijanu presudu u cijelosti i predmet vratio ovom sudu na ponovno suđenje. Predmet je dobio novi poslovni broj Rješenjem broj Px 51/14 od 10. veljače 2015. g. obustavljen je postupak u ovoj pravnoj stvari, a nakon što je sud utvrdio da je tužitelj brisan iz S. registra. Protiv ovog rješenja žalbu je izjavio pun. tužitelja, a drugostupanjski sud je rješenjem broj Gž-83/15 od 5. lipnja 2015. g. tu žalbu odbacio kao nedopuštenu.

U spis je uz podnesak od 7. rujna 2015. g. od strane likvidatora t.d. A. d.o.o. u likvidaciji dostavljeno rješenje T. suda u S. broj R1 19/15 od 7. srpnja 2015. g. kojim je nad tužiteljem pokrenut likvidacijski postupak i imenovan likvidator te je predložen nastavak postupka u ovoj pravnoj stvari. Podneskom od 4. studenog 2015. g. pun. likvidatora imovine brisanog društva zatražio je da mu sud dostavi rješenje broj Px 51/14 od 10. veljače 2015. g. te je podneskom od 17. studenog 2015. g. navedeno da je pravni slijednik tužitelja likvidacijska masa (imovina) brisanog društva koja ime ius standi in iudicio. U podnesku od 11. prosinca 2015. g. predloženo je da sud ponovi postupak.

Smatrajući da podnesak tužitelja od 11. prosinca 2015. g. sadržajno predstavlja prijedlog za ponavljanje postupka prvostupanjski sud je rješenjem broj Px 51/14 od 29. siječnja 2016. g. taj podnesak vratio tužitelju na uređenje. Nakon što je tužitelj na ovakvo rješenje suda reagirao podnošenjem podneska od 15. veljače 2016. g. sud je rješenjem broj Px 51/14 od 26. veljače 2016. g. odbacio prijedlog za ponavljanje postupka od 11. prosinca 2015. g. Odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja broj Px 51/14 od 26. veljače 2016. g. o odbacivanju prijedloga za ponavljanje postupka drugostupanjski je sud dopisom od 12. svibnja 2016. g. uputio ovaj sud da je umjesto rješenja o obustavi postupka trebao donijeti rješenje o prekidu postupka koji da je prekinut po sili zakona, a budući da je utvrđeno da je tužitelj brisan iz Sudskog registra.

Nakon toga ovaj sud donio je rješenje broj Px 51/14 od 29. srpnja 2016. g. kojim se prekida postupak u ovoj pravnoj stvari te likvidator imovine brisanog društva poziva na preuzimanje postupka. Postupak je nastavljen rješenjem broj Px 51/14 od 14. rujna 2016. g. te je nakon pravomoćnosti rješenja predmet dobio novi poslovni broj P 57/17.

Odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja broj Px 51/14 od 10. veljače 2015. g. o obustavljanju postupka u ovoj pravnoj stvari i protiv rješenja broj Px 51/14 od 26. veljače 2016. g. o odbacivanju prijedloga za ponavljanje postupka drugostupanjski je sud rješenjima broj Gž- 3522/16 od 15. prosinca 2016. g. ukinuo oba pobijana rješenja i predmet je vraćen ovom sudu na daljnji postupak.

Na ročištu od 28. veljače 2018. g. tužitelj je označio nekretninu čiju predaju traži kao čest. zem. 135/96 z.u. 1000 k.o. K., etaža I. i etaža II.

U nastavku postupka sud je, osim već provedenih dokaza, pregledao povijesni izvadak iz sudskog registra za tužitelja, rješenje Trgovačkog suda u Splitu broj R1 19/2015 od 7. srpnja 2015. g. te su pregledani predmeti ovog suda I 1129/97 i Po 119/12. Još jednom je pribavljen i pregledan predmet ovog suda broj I P 791/07.

Stranke su popisale parnični trošak.

Tužbeni zahtjev nije osnovan.

Predmet ovog postupka, a nakon što je pravomoćno presuđeno:

-da su ništave odredbe čl. III., IV. i V. U. o zajmu i prijenosu vlasništva radi osiguranja ''S., 24. travnja 1997. g.'' te

-da je po tom U. tužitelj dužan tuženiku protuvrijednost iznosa od 253.223,33 E. s pripadajućim kamatama,

ostao je zahtjev tužitelja za predaju u posjed nekretnine koja se nalazi na T.-u S.: skladište koje je tužitelj na ročištu od 28. veljače 2018. g. opisao kao čest. zem. 135/96 z.u. 1000 k.o. K., etaža I. i etaža II. te isplatu iznosa od 1.764.000,00 kn s pripadajućim kamatama koji je tužitelj zatražio radi korištenja njegove stvari bez pravne osnove, a kako je to naveo na ročištu od 17. listopada 2017. g.

Da bi odlučio o zahtjevu tužitelja za predaju nekretnine koja je bila predmet U. o zajmu i prijenosu vlasništva radi osiguranja od 24. travnja 1997. g., sud je smatrao potrebnim utvrditi slijedeće:

-da su stranke U. o zajmu i prijenosu vlasništva radi osiguranja zaključile radi osiguranja potraživanja tuženika koje je u ovom postupku utvrđeno u visini od 253.223,33 E. s pripadajućim kamatama, da su u točki V.. ugovorile da radi osiguranja potraživanja po tom U. zajmoprimac- tužitelj na zajmodavca-tuženika prenosi vlasništvo na nekretnini iz točke V.. U., a koja u naravi predstavlja skladišni prostor na dvije etaže u S.-T., te da su u točki X. tog U. predvidjele da tuženik može na temelju U. zatražiti i provesti prisilnu ovrhu radi predaje nekretnine, a nakon dospijeća osiguranog potraživanja, ukoliko isto ne bude podmireno,

-da je temeljem ovog U. u izvršnom postupku, koji se pred ovim sudom vodio pod brojem I 1129/97, tuženik uveden u posjed sporne nekretnine i to 18. ožujka 1998. g. U prijedlogu za dozvolu izvršenja radi uvođenja u posjed tuženik je naveo da tužitelj kao ovršenik nije podmirio svoje obveze odnosno osigurano potraživanje radi čega je javna bilježnica utvrdila da je javnobilježnički akt izvršan 2. srpnja 1997. g. Iz zapisnika broj I 1129/97 od 18. ožujka 1998. g. proizlazi da je tužitelj na ročištu određenom radi provedbe rješenja o ovrsi prisilnim uvođenjem u posjed objekta na T.-u površine 976 m2 na dvije etaže mirno udovoljio ovrsi i predao objekt ispražnjen od osoba i stvari tuženiku.

Na ovom mjestu treba navesti da je u vrijeme sastavljanja U. o zajmu i prijenosu vlasništva radi osiguranja na snazi bio O. zakon (N. novine broj 57/96, dalje OZ) koji je u odredbi čl. 274. st. 7. predviđao da se u zapisnik iz st. 1. tog čl. može unijeti i izjava protivnika osiguranja da je suglasan da predlagatelj osiguranja može neposredno na temelju tog zapisnika protiv njega zatražiti prisilnu ovrhu radi predaje nekretnine odnosno pokretnina u posjed nakon dospijeća osigurane tražbine te da je zapisnik koji sadrži takvu izjavu ovršna isprava. Zapisnik o kojem govori ova odredba sastavlja sud jer je u ovoj odredbi riječ o sudskom osiguranju prijenosom vlasništva na stvari i prijenosom prava, s tim da odredba čl. 279. OZ-a propisuje da se odredbe čl. 274. do 278. tog Z. na odgovarajući način primjenjuju i na javnobilježničko osiguranje tražbine prijenosom vlasništva na stvari, prijenosom prava odnosno prijenosom dionice, udjela ili poslovnoga udjela u trgovačkom društvu, o čemu je riječ u ovom postupku.

Već je u prvom ukidnom rješenju broj Gž-2475/02 od 21. svibnja 2004. g. drugostupanjski sud izrazio mišljenje kako je utanačenje stranaka iz točke X. U. bilo moguće jer zabrana takvog ugovaranja postoji tek od stupanja na snagu Z. o izmjenama i dopunama O. zakona iz N. novina broj 173/03 odnosno od 8. studenog 2003. g. jer je u odredbi čl. 274. st. 6. noveliranog OZ-a izričito zabranjeno da se za fiducijara ugovori pravo da po dospijeću osigurane tražbine od fiducijanta, kod kojeg je stvar ostala u posjedu, zahtjeva da mu stvar preda u neposredni posjed. Stoga je već tada ocjenjeno da je ugovaranje iz točke X. U. bilo dopušteno. Nadalje, u drugom ukidnom rješenju broj Gž-3405/06 od 29. lipnja 2007. g. drugostupanjski sud je naveo da je odredbe OZ-a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja U. potrebno primijeniti i vezano za predaju u posjed spornog skladišta u ožujku 1998. g., ukoliko je do predaje tada zaista i došlo, odnosno da se radi o postupku koji je završen pa da je sadržaj kasnijih odredbi iz novele OZ-a broj 173/03 potpuno irelevantan.

To, nadalje, znači da je u primjeni i odredba čl. 277. OZ-a koja govori o pravima predlagatelja osiguranja u slučaju zakašnjenja protivnika osiguranja. Prema ovoj odredbi i to u st. 1. predviđeno je ovlaštenje predlagatelja osiguranja, ako protivnik osiguranja zakasni s ispunjenjem osigurane tražbine, zatražiti od protivnika osiguranja, preko javnoga bilježnika, da ga u roku od petnaest dana obavijesti, također preko javnoga bilježnika, zahtijeva li da se stvar na kojoj je vlasništvo preneseno proda ili da se preneseno pravo unovči putem javnoga bilježnika. Prema st. 5. ako protivnik osiguranja ne postupi prema odredbama st. 1. i 2. ovog čl., odnosno ako javni bilježnik ne uspije stvar prodati ili pravo unovčiti u skladu s odredbom st. 4. ovog čl., smatrat će se da je predlagatelj osiguranja postao punopravni vlasnik stvari odnosno punopravni imatelj prava koji su na njega preneseni, za cijenu koja odgovara iznosu osigurane tražbine s kamatama i troškovima te poreza na promet, osim ako predlagatelj osiguranja u roku od petnaest dana po isteku roka iz st. 1. ne obavijesti putem javnoga bilježnika protivnika osiguranja da ne želi zadržati stvar odnosno pravo umjesto isplate osigurane tražbine. Prema st. 10. ovog čl. ako predlagatelj osiguranja svoju tražbinu ostvari drukčije, a ne na način predviđen u odredbama st. 3., 5. i 8. ovog čl., dužan je protivniku osiguranja vratiti stvar, odnosno pravo bez odgode. U slučaju djelomičnoga ispunjenja tražbine predlagatelj osiguranja dužan je neke od stvari ili dio prava na stvari, odnosno pravo ili dio prava vratiti protivniku osiguranja, ako je to moguće.

Tuženik je postupio upravo u skladu s citiranom odredbom čl. 277. OZ-a, a kako proizlazi iz potvrde javne bilježnice B. K. od 30. listopada 2006. g., koja se nalazi u pribavljenom i pregledanom predmetu ovog suda broj I P 791/07. Dakle, iz ove potvrde broj OU-91-4/1997 proizlazi da je na zahtjev tuženika od 18. srpnja 1997. g. tužitelju, kao fiducijarnom dužniku i protivniku osiguranja, upućen poziv u skladu sa sadržajem odredbe čl. 277. st. 1. i 2. OZ-a te je upozoren, ukoliko ne postupi po pozivu, da će se temeljem odredbe čl. 277. st. 5. OZ-a, smatrati da je predlagatelj osiguranja postao punopravni vlasnik nekretnine koja je bila predmet osiguranja, te će predlagatelj osiguranja, ukoliko ne bude htio zadržati nekretninu, biti ovlašten prodati nekretninu sam i to preko javnog bilježnika ili osoba ovlaštenih za prodaju stvari. Nadalje, u potvrdi je utvrđeno da je poziv tužitelju uručen 22. srpnja 1997. g. te da u roku od 15 dana od dana uručenja poziva tužitelj nije dostavio zatraženu obavijest, iako je upozoren na posljedice iz odredbe čl. 277. OZ-a, pa je javna bilježnica navela kako se stoga smatra da tužitelj, kao fiducijarni dužnik i protivnik osiguranja, nije udovoljio pozivu iz odredbe čl. 277. OZ-a te da su se 7. kolovoza 1997. g. stekli uvjeti za punopravno stjecanje vlasništva tuženika u smislu odredbe čl. 277. OZ-a. Ova potvrda izdana je 30. listopada 2006. g., a na zahtjev pun. tuženika.

Na ovom mjestu treba navesti da je postupak u ovoj pravnoj stvari bio prekinut do pravomoćnog okončanja postupka koji se pred ovim sudom vodio pod brojem I P 791/07 jer je sud smatrao da odluka u predmetu I P 791/07 predstavlja prethodno pitanje za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari.

U predmetu I P 791/07, naime, tužitelj M. N., ovdje tuženik, ustao je tužbom protiv t. d. A. d.o.o. S., ovdje tužitelja, a radi utvrđenja da je vlasnik nekretnine označene kao čest. zem. 135/96 z. u. 1000 k. o. K., I. i I.. etaža te je zatražio izdavanje isprave podobne za uknjižbu tog prava s tim da će u protivnom biti ovlašten zatražiti i postići uknjižbu prava vlasništva temeljem presude. U ovom je postupku doneseno rješenje broj I P 791/07 od 12. svibnja 2008. g. kojim je tužba odbačena s obrazloženjem da je temeljem odredbe čl. 277. OZ-a tužitelj postao punopravni vlasnik nekretnine koja je predmet tog postupka pa da nema pravni interes na podnošenje tužbe na utvrđenje. Drugostupanjski je sud u odluci broj Gž-4637/08 od 28. studenog 2008. g., odlučujući o žalbi tužitelja M. N., preinačio pobijano rješenje kojim je odbačena tužba u dijelu kojim je zatraženo izdavanje tabularne isprave odnosno ovlaštenje zatražiti i postići uknjižbu prava vlasništva temeljem presude, te je u tom dijelu tužbeni zahtjev prihvaćen s obrazloženjem da je točno da je tužitelj prema odredbi čl. 277. OZ-a pokrenuo postupak radi stjecanja punopravnog vlasništva na spornoj nekretnini putem javnog bilježnika te da je javni bilježnik temeljem stava 5. ovog čl. utvrdio da je tužitelj postao punopravni vlasnik nekretnine, s kojim se utvrđenjima složio drugostupanjski sud, ali da u trenutku zaključenja U. tuženik nije bio upisan u zemljišne knjige kao vlasnik nekretnine radi čega tužitelj kao predlagatelj osiguranja ne bio mogao u odnosu na tuženika u ovršnom postupku tražiti uknjižbu prava vlasništva u zemljišne knjige, čime da je dokazao postojanje pravnog interesa.

Što znači status punopravnog ovlaštenika stvari protumačeno je u komentaru O. zakona autora M. D. te je navedeno da je pravna posljedica okolnosti da je predlagatelj osiguranja postao punopravni vlasnik stvari, između ostalog, prestanak obveze predlagatelja osiguranja protivniku osiguranja vratiti predmet osiguranja te stjecanje mogućnosti slobodnog raspolaganja predmetom osiguranja bez mogućnosti da zbog toga stjecatelj bude pozvan na odgovornost za naknadu štete ili za kaznenu odgovornost. Osim toga, predlagatelj osiguranja bio bi ovlašten, na temelju potvrde javnog bilježnika da je stekao svojstvo punopravnog vlasnika stvari, tražiti ovrhu radi predaje stvari u posjed, što je u ovom slučaju suvišno jer je predaju stvari u posjed tuženik, kao punopravni vlasnik, ostvario još 18. ožujka 1998. g.

U odnosu na sadržaj odredbe čl. 34. st. 5. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09) prema kojoj je vlasnik koji je dobio ili je pridržao pravo vlasništva određene stvari radi osiguranja ispunjenja neke tražbine, obvezan propustiti služiti se i raspolagati tom stvari osim za namirenje te tražbine, a ovlašten je, ne bude li mu tražbina o dospijeću ispunjena, namiriti je iz stvari u skladu s pravilima o namirenju zalogom osiguranih tražbina izvansudskim putem, treba navesti da, iako bi u pravilu vjerovnik svoju tražbinu trebao namirivati iz kupovnine koju bi se dobilo prodajom stvari, posebne odredbe o sudskom i javnobilježničkom osiguranju tražbine računaju, u prvom redu, s mogućnošću da dužnik želi dati tu stvar vjerovniku kao zamjenu za ispunjenje tražbine (datio in solutum), s tim da je i vjerovnik suglasan s tim sporazumom odnosno s takvom je situacijom izjednačena situacija u kojoj su ostvarene određene pretpostavke o presumiranoj volji dužnika odnosno vjerovnika. U tom slučaju, vjerovnikova tražbina prestaje ispunjenjem, vjerovnik ostaje vlasnik stvari ali oslobođen dotadašnjih ograničenja kao prethodni vlasnik. Posljedica ovih pretpostavki, koje su navedene u odredbi čl. 277. OZ-a jest da stvar, koju je vjerovnik dobio u vlasništvo samo radi osiguranja određene tražbine, ostaje sada u njegovom neograničenom vlasništvu, što se dogodilo u konkretnoj pravnoj stvari primjenom specijalnih odredbi OZ-a koje je sud citirao.

To, nadalje, znači da tužitelj nije ovlašten tražiti predaju stvari jer su se još 7. kolovoza 1997. g. ispunile pretpostavke za punopravno stjecanje vlasništva od strane tuženika. To, nadalje, znači, i da tuženik nije koristio stvar bez valjane pravne osnove nego kao vlasnik pa da u periodu od 1. travnja 1998. g. do 1. lipnja 2005. g. nije dužan vratiti tužitelju korist koju je imao kod nekretnine jer je istu koristio kao punopravni vlasnik. Stoga je sud u cijelosti odbio postavljeni tužbeni zahtjev na predaju stvari i isplatu stečenog bez osnove.

Što se tiče identifikacije stvari čiju je predaju zatražio tužitelj dilemu o kojoj se čest. zem. radi razriješio je pun. tužitelja na ročištu od 28. veljače 2018. g. navodeći kako traži predaju čest. zem. 135/96 z.u. 1000, k. o. K., etaža I. i I.. pa proizlazi da je nekretnina ove oznake bila predmet U. o zajmu i prijenosu vlasništva radi osiguranja, predmet predaje u posjed tuženiku u izvršnom postupku ovog suda broj I 1129/97 i, konačno, predmet zahtjeva tužitelja za vraćanje u posjed. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14, dalje ZPP), budući da je uspjeh obje stranke djelomičan i podjednak pa postoji osnov za donošenje odluke o tome da svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

U Splitu, 9. srpnja 2018. g.

S U D A C

SANDA PETRIČIĆ,v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u 3 primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu na koje nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka (čl. 335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a).

za točnost otpravka – ovlašteni službenik

Tajdi Najev