Kž-197/2014-4 · Županijski sud u Varaždinu

19 Kž-197/14-4

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu kao sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Zdravka Pintarića, predsjednika vijeća, te Rajka Kipkea i Vlaste Patrčević, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Hajdarović, u kaznenom predmetu protiv optuženika D. B., zbog kaznenog djela iz čl. 293. st. 2. u svezi sa st. 1. i u svezi s čl. 33. i čl. 38. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11, u daljnjem tekstu KZ/97), odlučujući o žalbi Općinskog državnog odvjetništva u Varaždinu protiv rješenja Općinskog suda u Varaždinu broj 5 K-7/14-84 od 14. ožujka 2014., u sjednici vijeća održanoj 27. svibnja 2014.,

r i j e š i o j e :

Prihvaća se žalba Općinskog državnog odvjetništva u Varaždinu te se preinačuje pobijano rješenje na način da se iz kaznenog spisa neće izdvojiti:.

-zapisnici o prepoznavanju P. uprave .. broj 511-14-03/2-1-2-K.-607/04 od 11. siječnja 2005. (listovi 3-6 spisa Županijskog suda u Varaždinu broj Kio-65/05),

-dio iskaza svjedoka Z. P. sa zapisnika sastavljenog kod Županijskog suda u Varaždinu u spisu Kio-65/05 dana 23. lipnja 2005. i to posljednji odlomak na četvrtoj stranici tog zapisnika koji započinje riječima „Kod izvođenja radnje prepoznavanja …“, a završava riječima „… obliku nosa i lica.“,

-dio iskaza svjedokinje A. V. sa zapisnika sastavljenog kod Županijskog suda u Varaždinu dana 30. lipnja 2005. i to u trinaesto redu na trećoj stranici zapisnika koji započinje riječima „… prilikom prepoznavanja na policiji…“, a završava riječima „… ne sto posto.“,

-dijelovi iskaza svjedokinje A. V. sa zapisnika s glavne rasprave održane dana 16. siječnja 2007. i to dio drugog odlomka koji započinje riječima „Na pitanje okrivljenikovog branitelja …“, a završava riječima „… A. iskod d.o.o. Varaždin“, te iz trećeg odlomka dio koji započinje riječima „Prilikom prepoznavanja na policiji…“, a završava riječima „… prostorije firme.“,

-dio iskaza svjedoka Z. P. sa zapisnika s glavne rasprave održane dana 16. siječnja 2007. u drugom odlomku dio koji započinje riječima „prilikom prepoznavanja …“, a završava riječima „… stupnjem vjerojatnosti.“,

-iskaz svjedoka M. Ž. sa zapisnika s glavne rasprave održane dana 21. listopada 2010. koji započinje riječima „Nakon što mi je predočen…“, a završava riječima „… mislio sam na sebe.“,

-dio iskaza svjedokinje A. V. sa zapisnika s glavne rasprave od 21. listopada 2010. i to treći odlomak na strani četiri koji započinje riječima „Na posebno pitanje zbog čega sam…“, a završava riječima „… L. B..“, te peti, šesti i sedmi odlomak iskaza imenovane svjedokinje koji započinje riječima „Na daljnje pitanje izjavljujem…“, a završava riječima „… je tom čovjeku slična.“, deveti odlomak iskaza svjedokinje A. V. koji započinje riječima „Na pitanje zast. javne optužbe …“, a završava riječima „… okrivljenik dolazio u prostorije firme.“, jedanaesti odlomak iz iskaza imenovane svjedokinje A. V. koji započinje riječima „Na pitanje okrivljenika da li su mi bile prikazivane fotografije…“, a završava riječima „… ovog kaznenog djela.“,

-iskaz svjedoka D. K. sa zapisnika s glavne rasprave od 7. srpnja 2011. koji započinje riječima „Vezano uz prepoznavanje…“, a završava riječima „… uz put izrečene konstatacije.“.

Obrazloženje

Pobijanim rješenjem suda prvoga stupnja su na temelju čl. 331. st. 2. u svezi s čl. 9. st. 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 62/03 – pročišćeni tekst i 115/06, u daljnjem tekstu ZKP/97) iz spisa predmeta izdvojeni kao nezakoniti dokazi zapisnici o prepoznavanju i dijelovi iskaza svjedoka Z. P., A. V., M. Ž. i D. K. koji su precizirani u izreci.

Protiv tog rješenja je Općinsko državno odvjetništvo u Varaždinu (u daljnjem tekstu ODO u Varaždinu) pravodobno podnijelo žalbu bez posebnog navođenja žalbene osnove, predlažući da Županijski sud u Varaždinu pobijano rješenje ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

Spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje, nakon čega je državni odvjetnik uz podnesak broj KŽ-DO-199/14 od 21. svibnja 2014. isti vratio ovom drugostupanjskom sudu.

Žalba je osnovana.

Nepobitna je činjenica da iz spornih zapisnika o prepoznavanju proizlazi da su Z. P. i A. V. prije poduzimanja radnje prepoznavanja upozoreni da su kao svjedoci dužni govoriti istinu, da ne smiju ništa prešutjeti i da je davanje lažnog iskaza kazneno djelo, te da nisu obvezni odgovarati na pojedina pitanja ako je vjerojatno da bi time izložili sebe ili svog bliskog rođaka teškoj sramoti, znatnoj materijalnoj šteti ili kaznenom progonu, ali istovremeno i da kao okrivljenici nisu dužni iznijeti svoju obranu niti odgovarati na pitanja, s time da je za A. V. u zapisniku o prepoznavanju označeno da ima svojstvo okrivljenika, dok za Z. P. nije naznačeno u kom je svojstvu (okrivljenika, oštećenika ili svjedoka) izvršio radnju prepoznavanja.

Na temelju ovih neprijepornih činjenica prvostupanjski sud je ocijenio da su predmetni zapisnici o prepoznavanju, kao i dijelovi iskaza naprijed spomenutih osoba po načelu tzv. plodova otrovne voćke, nezakoniti dokazi jer da određeni pojedinac može obaviti prepoznavanje ili u svojstvu okrivljenika ili u svojstvu svjedoka, odnosno da ne može istodobno imati dvojaki procesno-pravni status, budući da se za svaki od njih veže određeni skup međusobno različitih prava i obveza.

Ovaj žalbeni sud se u potpunosti slaže s naprijed iznijetim pravnim mišljenjem, međutim problem je u tome što je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da su Z. P. i A. V. u konkretnom kaznenom postupku istovremeno imali dvostruku poziciju okrivljenika i svjedoka. Naime, radi se o tome da iz stanja kaznenog spisa nedvosmisleno proizlazi da su obje spomenute osobe u predmetnom kaznenom postupku koji se vodi protiv optuženika D. B. imale isključivo svojstvo svjedoka. To što su Z. P. i A. V. okrivljenici u jednom drugom kaznenom postupku koji se protiv njih vodi zbog istog kaznenog djela pred istim sudom pod poslovnim brojem K-489/04 posve je irelevantna činjenica u naprijed iznijetom kontekstu, budući da je riječ o zasebnom postupku koji nije u smislu čl. 30. ZKP/97 proizašao iz kaznenog postupka protiv optuženika D. B..

Isto tako, prema ocjeni ovog žalbenog suda, nije od odlučnog značaja da je sastavljač spornih zapisnika o prepoznavanju (redarstvene vlasti) pogrešno držao da Z. P. i A. V. u konkretnom slučaju imaju dvojaku ulogu okrivljenika i svjedoka. Ono što je, naime, ovdje isključivo bitno jest njihov u ovom kaznenom postupku, a on je, kao što je već rečeno, nedvojbeno jedan jedini – stvarni status

status svjedoka. Budući pak da su oni prije poduzimanja radnje prepoznavanja bili upozoreni u skladu s odredbom čl. 238. st. 3. ZKP/97 kao svjedoci, predmetni se zapisnici stoga ukazuju zakonitim dokazima.

Valja primijetiti da je ovaj sud drugog stupnja u gore naznačenom kontekstu već bio donio odluku u rješenju broj Kž-158/09-4 od 13. svibnja 2009. (listovi 159 i 160), no ovom prilikom se iznijeta problematika nije tretirala kao res iudicata jer se u međuvremenu pojavilo još jedno pravno pitanje vezano uz nezakonitost predmetnih dokaza kojim se naprijed navedeno rješenje nije bavilo. Naime, iz obrazloženja pobijane odluke proizlazi da prvostupanjski sud smatra da su sporni zapisnici o prepoznavanju nevaljani i zbog toga što su Z. P. i A. V. prije poduzimanja radnje prepoznavanja dana dvojaka upozorenja, tj. što su istodobno upozoreni u smislu čl. 225. st. 2. ZKP/97 kao okrivljenici i u smislu čl. 238. st. 3. ZKP/97 kao svjedoci. Prema stajalištu prvostupanjskog suda priopćavanje upozorenja prije provođenja pojedine postupovne radnje ima smisla i postiže svrhu jedino ako je ono dano na razumljiv i nedvosmislen način jer da se istovremenim priopćavanjem dvaju sadržajno različitih upozorenja gubi svaki smisao njihova davanja, budući da nije jasno koja prava i obveze ima sudionik kojem su na taj način upućena upozorenja.

Valja, međutim reći da prema odredbi čl. 9. st. 2. ZKP/97 nezakoniti su samo oni dokazi koji su pribavljeni povredom odredaba Zakona o kaznenom postupku kada je to izričito predviđeno u tom Zakonu. Nigdje pak u ZKP/97 nije propisano da se zbog povrede čl. 243. a st. 1. ZKP/97, u kojem je određeno na koji se način provodi radnja prepoznavanja, ne može temeljiti sudska odluka. U naprijed spomenutoj zakonskoj odredbi propisano je koja upozorenja je tijelo, koje provodi ovu radnju, dužno dati svjedoku. Samo ako su učinjeni propusti radi kojih je iskaz svjedoka nezakonit dokaz, a koji su predviđeni u čl. 235. ZKP/97, zapisnik o prepoznavanju, koji u suštini predstavlja njegovo iskazivanje, ne može se koristiti kao dokaz u kaznenom postupku.

Čl. 235. ZKP/97 glasi: „Ako je kao svjedok ispitana osoba koja se ne može ispitati kao svjedok (članak 233.) ili osoba koja ne mora svjedočiti (članak 234.), a nije na to upozorena ili se nije izričito odrekla tog prava, ili ako upozorenje i odricanje nije ubilježeno u zapisnik, ili ako je ispitan maloljetnik koji ne može shvatiti značenje prava da ne mora svjedočiti, ili ako je iskaz svjedoka iznuđen silom, prijetnjom ili drugim sličnim zabranjenim sredstvom, na takvu iskazu svjedoka ne može se temeljiti sudska odluka.“ Budući da u konkretnom slučaju nije učinjen propust koji bi se mogao podvesti pod citiranu zakonsku odredbu, ne može se prihvatiti stajalište prvostupanjskog suda iz pobijanog rješenja da je ovdje riječ o nezakonitim dokazima. Propust koji je izvršen prilikom provođenja radnje prepoznavanja, a koji se sastoji u davanju dvojakog upozorenja osobi koja treba obaviti spomenutu procesnu radnju, može biti samo razlogom da se taj dokaz, kao i cjelokupni iskaz te osobe kao svjedoka, s posebnom pažnjom ocjenjuje tijekom kaznenog postupka, ali ne može biti i razlog da se sporni zapisnici izdvoje iz spisa kao nezakoniti dokazi, kako to opravdano u žalbi ističe ODO u Varaždinu.

S obzirom da je ovaj sud drugog stupnja našao da predmetni zapisnici o prepoznavanju nisu u smislu čl. 9. st. 2. ZKP/97 nezakoniti dokazi, to znači da niti ostali dokazi koji se spominju u izreci napadanog rješenja, a koji su proizašli iz tih zapisnika kao izvornih dokaza, također nisu nezakoniti.

Slijedom iznijetih razloga valjalo je prihvatiti žalbu državnog odvjetnika i na temelju čl. 398. st. 3. ZKP/97 preinačiti pobijano rješenje na način kako je precizirano u izreci ovoga rješenja.

U Varaždinu, 27. svibnja 2014.

ZAPISNIČARKA:

PREDSJEDNIK VIJEĆA:

Sanja Hajdarović,v.r.

Zdravko Pintarić,v.r.