Rev-366/1993-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 366/1993-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Vesne Milošević, Jakoba Miletića i Stanka Hautza kao članova vijeća u pravnoj stvari tužitelja dr R.T. iz Z., ul. . . ., kojeg zastupa punomoćnik B.R., odvjetnik iz Z., protiv tužene J.T. iz Z., .. br. ., koju zastupa punomoćnik S.T., odvjetnica iz Z., radi utvrđenja prava vlasništva, rješavajući reviziju tužitelja i tužene protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 2. lipnja 1992. br. Gž 4049/92-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 31. siječnja 1992. br. P 5624/89, u sjednici održanoj dana 17. veljače 1993.g.,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se revizije stranaka kao neosnovane.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda drugog stupnja odbijene su žalbe stranaka kao neosnovane i potvrđena presuda suda prvog stupnja, kojom je presuđeno:

"Utvrđuje se da su tužitelj dr R.T. i tužena J.T., suvlasnici stana u Z., .... . br. ., II kat desno, trosobnog, površine 64,82 m5, s pripadajućom prostorijom u podrumu i to tužitelja u 3/4 dijela, a tužena u 1/4 dijela, što je tužena dužna priznati i predati tužitelju stan u suposjed u 3/4 dijela u roku od 15 dana, pod prijetnjom izvršenja.

Odbija se dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži utvrđenje prava vlasništva stana i predaje u posjed u 1/4 dijela.

Tužena T.J. dužna je platiti tužitelju dr R.T. parnični trošak u iznosu od 10.100 dinara u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja."

Rev 366/93

Protiv presude suda drugog stupnja stranke su izjavile reviziju i to tužitelj protiv dijela kojim je odbijen s dijelom tužbenog zahtjeva, a tužena protiv dijela, kojim je udovoljeno tužbenom zahtjevu (preko 1/2 dijela) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelj predlaže da se presuda drugog stupnja u pobijanom dijelu preinači u smislu navoda revizije ili ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak i odlučivanje. Tužena predlaže da se presude nižeg stupnja ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

Odgovori na revizije nisu podneseni, a Javno tužiteljstvo Hrvatske (sada Državno odvjetništvo) nije se izjasnilo o reviziji.

Revizije stranaka nisu osnovane.

Nesporno je između stranaka, da su stranke tijekom bračne zajednice, koja je trajala od početka 1982.g. do kraja 1988.g., zaključile ugovor o prodaji od 7.II.1986.g. kojim su kupile sporni stan, te da su stranke u ugovoru navedene kao kupci svaka u 1/2 dijela.

Sudovi nižeg stupnja nisu učinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku, koji je preuzet temeljem odredbe čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91) kao zakon Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: ZPP), jer presude sudova nižeg stupnja sadrže razloge o odlučnim činjenicama za donošenje zakonite presude o ovom sporu i razlozi navedeni u obrazloženju istih presuda nisu u protuslovlju sa sadržajem zapisnika o izvedenim dokazima.

Sud drugog stupnja prihvatio je činjenično stanje utvrđeno u presudi suda prvog stupnja time da je prethodno otklonio kao neosnovane prigovore iz žalbi u odnosu na pobijanje ocjene izvedenih dokaza i pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja.

Navodi revizije u kojima se ponovno ocjenjuje činjenično utvrđeno u presudu suda prvog stupnja ne mogu se uzeti u razmatranje, jer se revizija zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ne može izjaviti (čl. 385. st. 3. ZPP).

Utvrđeno je, da su stranke za vrijeme trajanja bračne zajednice bile zaposlene i to tužena kroz kraći period od tužitelja (od 1984.g.), da je zarada tužitelja bila veća od zarade tužene u prosjeku za 2-3 puta, da stranke imaju dvoje mlt. djece oko kojih se pretežno brinula tužena kao i da je tužena pretežno radila u domaćinstvu, te da su strankama prilikom nabave namještaja, stanovanja i kupovanja stana pomagali njihovi roditelji.

Nadalje je utvrđeno, da je tužitelj prije kupovanja spornog stana (površine od 64 m5) prodao manji stan (površine oko 38 m5) zajedno sa namještajem koji je bio zajednički i da je kredit za taj stan otplaćivan i za vrijeme trajanja bračne zajednice, te da su u nabavi novog stana uložena sredstva od kredita i djelomično od novca naslijeđenog od oca tužitelja i djelomično od novca darovanog od majke tužene.

S obzirom na izloženo, sudovi nižeg stupnja su pravilno zaključili, da je sporni stan u smislu odredbe čl. 276., 277. i 278. Zakona o braku i porodičnim odnosima ("Narodne

novine" br. 51/89 i 59/90) zajednička imovina stranaka.

Odredbom čl. 287. st. 1. Zakona o braku i porodičnim odnosima je propisano, da se kod utvrđivanja suvlasničkih dijelova udio bračnog druga u zajedničkoj imovini određuje prema njegovom doprinosu u stjecanju te imovine, a prema stavci drugoj istog članka se propisuje, da sud određuje koliki je bio doprinos bračnih drugova u stjecanju zajedničke imovine, pri čemu vodi računa ne samo o osobnom dohotku i zaradi svakog od bračnih drugova, nego i o pomoći jednog bračnog druga drugome, o radu u domaćinstvu i porodici, brizi oko odgoja i podizanja djece, kao i svakom drugom obliku rada i suradnje u upravljanju, održavanju i povećavanju zajedničke imovine.

Sudovi nižeg stupnja pravilno su primjenili navedeni propis na utvrđeno činjenično stanje kada su ocijenili, da tužitelju pripada s obzirom na njegov doprinos u sticanju zajedničke imovine suvlasnički udio od 3/4 dijela, a tuženoj s obzirom na njezin doprinos u sticanju iste imovine, suvlasnički udio od 1/4 dijela.

Primjenom odredbe čl. 14. st. 1. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima, koji je također preuzet kao zakon Republike Hrvatske, sudovi nižeg stupnja su pravilno udovoljili i zahtjevu tužitelja za suposjed suvlasničke stvari.

Iz navedenih razloga, a kako nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju ovaj revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP), valjalo je revizije stranaka odbiti kao neosnovane (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 17. veljače 1993.g.

Predsjednik vijeća:

dr Ivo Grbin, v.r.