II Kž-103/2009-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: II Kž 103/09-3

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. sc. Marijana Svedrovića, kao predsjednika vijeća, te mr. sc. Branka Brkića i Miroslava Šovanja, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Ivana Protkovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. J. M. i dr. zbog kaznenog djela iz čl. 347. st. 1. Kaznenog zakona i dr., odlučujući o žalbi opt. J. M. i opt. I. P., podnesenim protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu od 5. veljače 2009. broj Kv-us-40/09 (K-US-5/08) o produljenju pritvora u tijeku postupka nakon podignute optužnice, u sjednici održanoj 23. veljače 2009. godine

r i j e š i o j e :

Odbijaju se žalbe opt. J. M. i opt. I. P. kao neosnovane.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Zagrebu, na temelju čl. 107. st. 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02 i 115/06, u nastavku: ZKP) produljen je pritvor protiv opt. J. M. i opt. I. P. iz osnove propisane u čl. 102. st. 1. toč. 4. ZKP, u tijeku postupka nakon podignute optužnice zbog kaznenog djela iz čl. 347. st. 1. i dr. KZ.

Protiv tog rješenja žali se opt. J. M. po branitelju B. Š., odvjetniku iz Z., i opt. I. P. po branitelju K. K., odvjetniku iz Z., s prijedlogom da se prvostupanjsko rješenje preinači na način da se pritvor protiv optuženika ukine.

Žalbe nisu osnovane.

Suprotno žalbenim navodima, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, ocjenjuje da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio postojanje razloga za daljnju primjenu mjere pritvora protiv opt. J. M. i opt. I. P. iz osnove propisane u čl. 102. st. 1. toč. 4. ZKP.

Prije svega, valja istaknuti da, razmatrajući razloge navedene u pobijanom rješenju i navode žalitelja, ovaj drugostupanjski sud smatra da se nisu, u bitnom, izmijenile okolnosti u odnosu na primjenu mjere pritvora od posljednjeg pravomoćnog rješenja, a niti se u navodima žalbi iznosi nešto bitno novo, što bi upućivalo na drugačiju odluku.

II Kž 103/09-3

Tako je ovaj sud vodio računa o činjenici da pritvor, kao zakonska mjera oduzimanja temeljnog ljudskog prava na osobnu slobodu, u vremenu prije donošenja pravomoćne sudske odluke o krivnji, nije kazna, i da je isti dopušteno produljiti samo u slučaju u kojem postoji visoki stupanj vjerojatnosti utvrđenja krivnje i izricanja kazne, dakle, kada postoji relevantan "stupanj osnovane sumnje" da su optuženici počinili kazneno djelo.

U konkretnom slučaju, prema pravomoćnoj optužnici, upravo proizlazi taj stupanj osnovane sumnje da je opt. J. M. počinio kaznena djela iz čl. 347. st. 1., čl. 348. st. 1., čl. 337. st. 4. KZ, a opt. I. P. kazneno djelo iz čl. 347. st. 1., čl. 333. st. 3., čl. 337. st. 1., čl. 295. st. 1., te čl. 337. st. 4. KZ, pa je time ispunjen opći zakonski uvjet iz čl. 102. st. 1. ZKP da se pritvor protiv navedenih optuženika mogao produljiti.

Prema odredbama Zakona o fondu, djelatnost Fonda, između ostalog, je i transformacija društvenih poduzeća u trgovačka društva, privatizacija udjela imovine i prava, te transfer udjela bez naplate, kada za to postoje odluke nadležnih tjela upravljanja društvima, u kojima državne institucije imaju udjele, te u ostalim aktivnostima koje su određene zakonom i Statutom Fonda i upravljanja imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske, kada je to određeno zakonom ili odlukom Vlade.

Fond je imao zadaću provesti privatizaciju preostale strateške imovine u turizmu, poljoprivredi i industrijskim sektorima, za što on traži investitore, koji bi omogućili priljev svježeg kapitala, pristup tržištu, novu tehnologiju i operativnu efikasnost privatiziranim društvima. Fond je to trebao ostvariti uz pružanje mogućim i potencijalnim investitorima jasnih garancija, za ravnopravan i transparentan proces sklapanja poslova.

Upravo zbog toga institucija Fonda, u uvjetima promjene društveno-ekonomske transformacije, te posljedično u gospodarskom životu Republike Hrvatske, promjene koncepta vlasništva napuštanjem društvenog vlasništva, s utvrđivanjem jasnih novih titulara vlasništva je bila od izuzetne važnosti i značaja. U toj izuzetno važnoj ulozi provođenja procesa privatizacije, opt. J. M., kao potpredsjednik Fonda i po položaju član Kolegija, a opt. I. P., kao voditelj Službe prodaje nekretnina i poduzetničkog upravljanja nekretninama Fonda, nadležnom za pripremanje ponudbene dokumentacije, kao i davanje prijedloga za prodaju nekretnina Kolegiju Fonda, su bili dužni štititi imovinske interese Fonda, odnosno Republike Hrvatske, kao nositelja vlasničkih prava na nekretninama, koje su predmet inkriminacije. U uvjetima tržišnog gospodarstva bili su dužni ostvariti preduvjete poštene tržišne utakmice, omogućiti svim podnositeljima sudjelovanje i ravnopravan položaj u javnom nadmetanju i predložiti Vladi Republike Hrvatske odabir najpovoljnije ponude isključivo u interesu prodavatelja, Fonda, odnosno Republike Hrvatske i samih društava, koje su bile predmet prodaja, a sve radi postizanja cilja određenog u Zakonu o privatizaciju.

Suprotno izuzetnom značenju funkcija koje su obavljali u Fondu u procesu privatizacije, optuženici su bili motivirani osobnom korišću, postupajući kroz koruptivnu aktivnost, a time suprotno svrsi postojanja Fonda.

Takvim svojim postupanjem u inkriminiranoj djelatnosti, osim što su sebi pribavili značajnu imovinsku korist, oni su u javnosti, kako zainteresiranoj za djelatnost Fonda, tako i općoj javnosti, oživljavali sliku devijantnog načina pretvorbe vlasništva, a time su ugrozili i ugled temeljnih institucija države. Sve to je imalo za posljedicu sumnje šire javnosti u zakonitost i pravilnost rada Fonda.

II Kž 103/09-3

Stoga, navedena posljedica u užoj i široj javnosti, u svojoj ukupnosti, u znatnoj mjeri nadilazi okolnosti i posljedice koje se nalaze kod izvršenja takvih kaznenih djela, te predstavljaju posebno teške okolnosti djela, radi kojih je u odnosu na optuženike i nadalje neophodna primjena mjere pritvora po osnovi čl. 102. st. 1. toč. 4. ZKP, kako je to pravilno utvrdio i valjano obrazložio i sud prvog stupnja u pobijanom rješenju, suprotno navodima žalitelja.

Što se tiče žalbenih prigovora opt. J. M. i opt. I. P. u pogledu dokazanosti počinjenja kaznenog djela, valja istaknuti da to nije od odlučujućeg utjecaja kod odlučivanja o daljnjoj primjeni mjere pritvora, budući je kod te ocjene dovoljan relevantni stupanj osnovane sumnje, a koja proizlazi iz pravomoćne optužnice, kako je već i navedeno.

Imajući u vidu dosadašnje vrijeme koje su optuženici proveli u pritvoru, u odnosu na brojnost i težinu kaznenih djela koja im se stavljaju na teret, zatim kazne koje se prema podacima kojima raspolaže sud mogu očekivati u postupku i potrebe trajanja pritvora, nije ugroženo načelo razmjernosti propisano u čl. 101. st. 3. ZKP.

Suprotno istaknutom prigovoru u žalbi opt. J. M., odredba Zakona o kaznenom postupku, u pogledu primjene pritvorske mjere, u konkretnom slučaju, nije u protivnosti s čl. 5. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Naime, u toj odredbi propisane su samo pretpostavke u kojima se određena osoba može lišiti slobode i navedene su samo primjera radi, a ne kao ograničeni broj razloga, prema stanovištu Europskog suda za ljudska prava.

Odlukom o daljnjoj primjeni mjere pritvora tom optuženiku nisu povrijeđene niti odredbe čl. 22. Ustava Republike Hrvatske.

Slijedom svega izloženog, a kako navodima žalbi optuženika nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonska utemeljenost odluke suda prvog stupnja, a ovaj drugostupanjski sud, ispitujući žalbe u smislu odredbe čl. 398. st. 4. ZKP, nije utvrdio povrede navedene u toj odredbi, na koje pazi po službenoj dužnosti, to je primjenom odredbe čl. 398. st. 3. ZKP riješeno je kao u izreci ovog rješenja.

U Zagrebu, 23. veljače 2009. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ivan Protković, v.r.

mr. sc. Marijan Svedrović, v.r.