Revr-299/2011-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 299/11-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Gordane Matasić-Špoljarić članice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. C. iz S. G., zastupanog po punomoćniku J. D., odvjetniku iz H., protiv tuženika „D. N. dj.“ iz S. B., zastupanog po punomoćnici L. Š., odvjetnici u Odvjetničkom društvu „Ž. R. i k.“ iz S. B., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, vraćanja na rad i isplate, te u pravnoj stvari po protutužbi protutužitelja „D. N. dj.“ iz S. B., zastupanog po punomoćnici L. Š., odvjetnici u Odvjetničkom društvu „Ž. R. i k.“ iz S. B., protiv protutuženika T. C. iz S. G., zastupanog po punomoćniku J. D., odvjetniku iz H., radi sudskog raskida ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužitelja ujedno i protutuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu posl. br. Gžp-487/10-2 od 8. srpnja 2010., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu posl. br. P-299/09 od 30. listopada 2009., u sjednici od 15. lipnja 2011.,

r i j e š i o j e :

I. Ukida se presuda Županijskog suda u Splitu posl. br. Gžp-487/10-2 od 8. srpnja 2010. i presuda Općinskog suda u Splitu posl. br. P-299/09 od 30. listopada 2009. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

II. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja ujedno i protutuženika i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev (stav I.) na utvrđenje da je nedopušten otkaz ugovora o radu zaključenog …., a kojeg je tuženik dao tužitelju Odlukom od 3. svibnja 2004., te (stav II.) na obvezivanje tuženika vratiti tužitelja na posao i isplatiti mu s osnova zaostalih plaća 263.412,50 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim kamatama, kao i (stav III.) naknaditi mu parnični trošak i na ime naknade štete zbog sudskog raskida ugovora o radu isplatiti mu 76.050,00 kn s pripadajućim kamatama, dok je (prema stavu IV.) tužitelju naloženo da tuženiku na ime naknade parničnog troška isplati 11.377,50 kn.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj ujedno i protutuženik je izjavio reviziju „iz svih razloga predviđenih u članku 385. ZPP-a, stavak I., točka 1., 2. i 3.“, odnosno zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 8. i čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP- a te pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se preinači tako da se usvoji tužbeni zahtjev, podredno da se ukinu obje nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija je osnovana.

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392. a. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP-a), a u svezi s odredbama čl. 52. st. 4. i 34. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“, broj 84/08), samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP-a.

U predmetu nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP-a.

Ostvaren je revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a zbog kojeg je, prema sadržaju revizije, tužitelj žalbom pobijao i prvostupanjsku presudu.

Predmet spora je tužbeni zahtjev na utvrđenje da je nedopušten otkaz ugovora o radu zaključenog između stranaka ..., a kojeg je tuženik dao tužitelju Odlukom od 3. svibnja 2004., te na obvezivanje tuženika vratiti tužitelja na posao i isplatiti mu 263.412,50 kn s pripadajućim kamatama, kao i na ime naknade štete zbog sudskog raskida ugovora o radu isplatiti mu 76.050,00 kn s pripadajućim kamatama.

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

- da je tužitelj 29. veljače 1996. zaključio s tuženikom Ugovor o radu na neodređeno vrijeme za rad na radnom mjestu domara, s time da je na tome radnom mjestu imao obavljati poslove čuvanja i održavanja objekta dječjeg odmarališta tuženika u S. G. na otoku H.,

- da je tuženik, a nalazeći da tužitelj nije stalno prisutan na radnome mjestu, upozorio tužitelja da će telefonom provjeravati je li u odmaralištu tri puta dnevno, i to u … sati te … sati i .. sati, a da će svaki put kad se u to vrijeme ne javi na telefon smatrati da je tužitelj izostao s posla,

- da se tužitelj „nije javljao na telefon u unaprijed određeno vrijeme“,

- da je Odlukom od 3. svibnja 2004. tuženik otkazao s tužiteljem zaključeni ugovor o radu pozivom na odredbu čl. 106. st. 1. podstavak 3. Zakona o radu i „zbog skrivljenog ponašanja“ tužitelja, i to stoga što je (prema obrazloženju Odluke): tužitelj redovito dolazio na posao „samo tijekom ljeta u srpnju i kolovozu“; tijekom „najvećeg dijela godine obavljao svoje privatne poslove, iako je plaću primao za svakodnevni boravak i obavljanje poslova“; svojim ponašanjem „prekršio odredbe Zakona o radu i Ugovora o radu“; poslove obavljao površno, ne vodeći dnevnik rada i ne opravdavajući radno vrijeme; provjerom telefonom utvrđeno da nije bio u određeno vrijeme u odmaralištu; samovoljan u ponašanju i ne prihvaća opomene; koristio odmaralište u osobnom interesu, neovlašteno dajući nepoznatim osobama korištenje prostorija; nabavljao raznu robu u količini većoj od potreba; propustio obaviti sve ličilačke radove, a za obavljene utrošio prevelike količine materijala; nemarno a nadasve površno vodio dokumente primki i izdatnica; pokušao prevarom naplatiti neobavljene radove izmjene limarije.

Na temelju takvih utvrđenja drugostupanjski sud je tužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) odbio uz zaključak da je „tužitelju uvedena radna obveza javljanja na telefon tri puta dnevno“ (u … sati te … sati i … sati), pa da je, a obzirom tu obvezu nije poštivao - iako je čak bio upozoren da će se „svaki put kad se u to vrijeme ne javi na telefon smatrati da je izostao s posla“, zakonita osporena odluka o redovitom otkazu ugovora o radu koju je tuženik donio pozivom na odredbu čl. 106. st. 1. podstavak 3. Zakona o radu („zbog skrivljenog ponašanja“ tužitelja).

Za sada se takav zaključak nižestupanjskih sudova ne može prihvatiti.

Naime, ovaj sud pravilnim prihvaća pravno shvaćanje iz osporene presude da je u slučaju kad se otkaz ugovora o radu temelji na više povreda radnih obveza, za opravdanost takvog otkaza dovoljno da i samo jedna od tih povreda daje osnovu za donošenje odluke o otkazu ugovora o radu.

Međutim, ako se već prihvatilo da je u predmetnom slučaju riječ o redovnom otkazu ugovora o radu uvjetovanog skrivljenim ponašanjem tužitelja, i to otkazu danom tužitelju jer nije „redovno i svakodnevno„ dolazio na posao u odmaralište tuženika - uz zaključak da je to utvrđeno iz činjenice što se u određeno vrijeme nije javljao na telefon, nižestupanjski sudovi su trebali raspraviti i utvrditi te za to utvrđenje dati i razloge: kada (u koje dane) tužitelj za razdoblja rada kod tuženika nije dolazio na posao, te je su li se upravo zbog tih (tako utvrđenih, konkretiziranih) nedolazaka tužitelja na posao ispunile sve zakonske pretpostavke za redovni otkaz ugovora o radu iz odredbe čl. 113. (106.) st. 1. podstavak 3. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04, 137/04 - pročišćeni tekst i 68/05 - dalje: ZR-a) kojom je propisano da poslodavac može radniku otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz) ako za to ima opravdani razlog, između ostalog i u slučaju (podstavak 3. toga članka) ako radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika).

Konkretno, a obzirom da u žalbi a nastavno i u reviziji revident ističe i prigovor da je za razdoblja rada kod tuženika dugo bio i na „bolovanju“ - i to od 19. kolovoza 2002. pa do sezone 2003., ali i tijekom 2004., dakle i za razdoblja provjeravanja njegova prisustva na poslu, pa da već i zbog toga ali i zbog prirode posla nije konstantno niti mogao biti „kod telefona“, trebalo je raspraviti osnovanost i tog prigovora, a sve budući da se na samo paušalnoj konstataciji da se „tužitelj nije javljao u određeno vrijeme na telefon“ ne može temeljiti zaključak, a kojeg su nižestupanjski sudovi ocijenili osnovnim i odlučnim za odluku o predmetu spora: da je tužitelj neopravdano izostajao s posla te da već i samo to opravdava odluku poslodavca i čini je zakonitom.

Valja kod toga imati na umu da prema odredbi čl. 115. st. 1. ZR-a „Privremena nenazočnost na radu zbog bolesti ili ozljede nije opravdani razlog za otkaz.“, a da je utvrđenje drugostupanjskog suda iz pobijane presude „da tužitelj zaista u tijeku postupka nije dokazao da bi od 19. kolovoza 2002. pa do donošenja odluke o otkazu bio na bolovanju“ u proturječju s ispravama priloženim spisu prije zaključenja glavne rasprave, a koje prema razlozima nižestupanjskih presuda nisu ocijenjene: izvješćima o bolovanju (listovi 101. E, F i G spisa) i dopisu kojeg je tuženik uputio tužitelju (list 102. B spisa), ali i sadržaju iskaza svjedoka S. K., predsjednika Upravnog odbora tuženika (list 159. spisa), da je „po primitku pisane obveze javljanja na telefon u mjesecu kolovozu 2002. tužitelj otišao na bolovanje i bio do ljeta 2003.“, te navodu tuženika iz odgovora na tužbu od 31. rujna 2004. (list 11. spisa) da se tužitelj „skoro dvije godine, s prekidima, nalazio na bolovanju“.

Izloženo je napose bitno pored odredbe čl. 221. st. 1. ZPP-a prema kojoj „ne treba dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred sudom u tijeku parnice“.

Konačno, ocjenjujući pitanje dopuštenosti spornog otkaza nižestupanjski sudovi nisu utvrđivali niti je li tuženik postupio prema odredbi čl. 117. st. 1. ZR-a kojom je propisano: „Prije redovitog otkazivanja uvjetovanoga ponašanjem, poslodavac je dužan radnika pismeno upozoriti na obveze iz radnog odnosa i ukazati mu na mogućnost otkaza za slučaj nastavka kršenja tih obveza, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.“, pa osporena presuda ne sadrži ni razloge u svezi te, ovdje ipak relevantne okolnosti.

Slijedom toga revident opravdano ističe da u drugostupanjskoj presudi nisu izneseni razlozi o odlučnim činjenicama - a da su izneseni razlozi u proturječju s dokazima u spisu, odnosno da su nižestupanjski sudovi, a budući su presude o nezakonitosti odluke o redovnom otkazu ugovora o radu uvjetovanim njegovim skrivljenim ponašanjem temeljili isključivo na utvrđenju i zaključku „da se tužitelj nije javljao na telefon, što mu je bilo nametnuto kao radna obveza - koju se nije pridržavao“, propustili razmotriti, ocijeniti i za tu ocjenu dati razloge i o prethodno izloženom.

Sud čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a ako presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati i ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, tako da se ne vidi koje činjenice (ovdje o danima kada tužitelj za razdoblja rada kod tuženika nije dolazio na posao) je sud uopće utvrđivao i cijenio, odnosno koje je činjenice našao utvrđenim i kojim dokazima je stvorio takav zaključak.

Stoga je, a obzirom da ne sadrže određene razloge glede okolnosti odlučnih za odluku o predmetu spora - pa se ne mogu ni ispitati, uz prihvaćanje revizije valjalo na temelju odredbe čl. 394. st. 1. u svezi odredbe čl. 385. st. 2. ZPP- a ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U nastavku postupka, prvostupanjski sud će raspraviti predmet spora i utvrditi relevantne činjenice prema izloženom, te ovisno o tome i drugim činjenicama značajnim za ocjenu dopuštenosti otkaza ugovora o radu ponovno odlučiti o zahtjevu tužitelja, i to odlukom o predmetu spora s obrazloženjem prema odredbi čl. 338. st. 4. ZPP-a.

Prilikom ponovnog odlučivanja o osnovanosti tužbenog zahtjeva treba imati na umu da je tužitelju otkazan ugovor o radu s razlozima iz obrazloženja odluke o otkazu, te da se, a u smislu odredbe čl. 118. st. 2. ZR-a (budući se poslodavac ne može pozivati na ono što ne sadrži odluka o otkazu) i čl. 119. ZR-a (prema kojoj poslodavac mora dokazati opravdane razloge za otkaz), tužitelj ne može dovoditi u situaciju da sam istražuje za koje je propuste (povrede) u radu terećen (konkretno: kada, odnosno u kojim danima nije zatečen na poslu, te ima li za izostanak s posla u tim danima objektivno opravdanje) - a u svezi kojih mu je propusta otkazan ugovor o radu.

Pritom kod ocjene postoje li razlozi za redoviti otkaz ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika valja imati na umu ukupno ponašanje radnika za trajanja ugovorenog radnog odnosa, i to ponašanje u odnosu na obveze koje proizlaze iz naravi posla kojeg je morao obavljati.

Odluka o troškovima u povodu revizije temelji se na odredbi čl.166. st. 3. ZPP-a.

U Zagrebu, 15. lipnja 2011.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.