Rev-2329/1998-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-2329/1998-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Jakoba Miletića, kao predsjednika vijeća, te Vjere Delić, Katarine Buljan, Marijana Ramušćaka i Gordane Matasić-Špoljarić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice K. F. iz N., zastupane po S. S.-M. odvjetnici u I. G., protiv tuženog Doma zdravlja “Josip Adamić” Ivanić Grad, zastupanog po T. T. i I. U. odvjetnicima u Z., radi poništenja odluke, odlučujući o reviziji tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Sisku od 19. veljače 1998. br. Gž-491/97, kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Kutini od 11. ožujka 1997. br. P-474/95, u sjednici vijeća održanoj 21. studenog 2001. godine

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Kutini od 11. ožujka 1997. br. P-474/95 odbijena je tužiteljica sa zahtjevom za poništenjem rješenja o udaljenju i prestanku radnog odnosa, te s obvezom tuženika vratiti je na radno mjesto čistačice.

Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Sisku od 19. veljače 1998. br. Gž- 491/97 navedena presuda je preinačena na način da je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice poništenjem rješenja o udaljenju i prestanku radnog odnosa tužiteljice K.F. uz istovremenu obvezu tuženika vratiti tužiteljicu na poslove i radne zadatke čistačice u roku od 15 dana.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude tuženik je uložio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da revizijski sud ukine drugostupanjsku presudu i odbije tužiteljicu s tužbenim zahtjevom.

Revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava revident nalazi u pogrešnom tumačenju odredbe čl. 13. i 18. Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti radnika za povrede radnih obveza, kao i pogrešnoj primjeni odredbe čl. 58. st. 1. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa.

Primjerak pravovremene, potpune i dopuštene revizije prvostupanjski je sud primjenom odredbe čl. 390. st. 1. ZPP-a dostavio protivnoj stranci na odgovor i Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske ovlaštenom na podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti.

U odgovoru na reviziju tužiteljica ističe utemeljenost činjeničnih i pravnih utvrđenja drugostupanjskog suda s prijedlogom da revizija tužene bude odbijena kao neosnovana.

Državno odvjetništvo Republike Hrvatske nije se izjasnilo o podnijetoj reviziji.

Revizija tuženika nije osnovana.

Revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP-a (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92 i 112/99), na kojeg sud primjenom čl. 386. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti, nije ostvaren.

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Temeljno pitanje spora je da li je tužiteljica počinila teže povrede radnih obveza zbog kojih joj je Disciplinska komisija tuženika izrekla mjeru prestanka radnog odnosa.

U postupku je utvrđeno da je tužiteljica u svojstvu čistačice :

- 03. ožujka 1991. ostavila otključana ulazna vrata Zdravstvene stanice u K.,

- 21. ožujka 1991. ostavila otvoren prozor u hodniku iste Zdravstvene stanice,

- 26. ožujka 1991. nije očistila nužnik po nalogu glavne sestre.

Oba nižestupanjska suda utvrđuju da je tužiteljica time počinila povrede radnih obveza, koje su prema odredbi čl. 13. Pravilnika o disicplinskoj i materijalnoj odgovornosti radnika ocijenjene kao teže povrede radnih obveza, ali prvostupanjski i drugostupanjski sud s različitim ocjenama ostvarenja pretpostavki za izricanje mjere prestanka radnog odnosa. Potpuno pravilno drugostupanjski sud utvrđuje da navedenim Pravilnikom nije propisano da svaka teža povreda radnih obveza rezultira mjerom prestanka radnog odnosa, jer čl. 18. istog Pravilnika propisuje izricanje takve mjere samo za određene teže povrede radnih obveza.

Prema odredbi članka 18. alineja 3. navedenog Pravilnika, teže povrede radnih obveza moraju rezultirati onemogućenjem ili znatnim ometanjem procesa rada, odnosno znatnijom materijalnom štetom. Kako ni jedna od propisanih pretpostavki nije nastupila, niti je o njoj bilo raspravljano tijekom disciplinskog postupka, niti se stavljaju tužiteljici na teret, nisu se stekle pretpostavke propisane Pravilnikom o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti radnika za izricanje disciplinske mjere prestanka radnog odnosa.

Pravilnik o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti radnika tuženika donijet je 14. studenog 1979., te nije usklađen sa Zakonom o osnovnim pravima iz radnog odnosa (“Narodne novine” br. 34/91, 19/92 i 26/93), koji u čl. 58. st. 3. predviđa da će se općim aktom ili kolektivnim ugovorom pobliže propisati okolnosti i uvjeti za izricanje disciplinske mjere prestanka radnog odnosa. Kad je tuženi Dom zdravlja I. G. na konkretan slučaj primijenio odredbe vlastitog Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti, koji isto kao i čl. 58. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa poznaje razliku između težih povreda radnih obveza i okolnosti ili uvjeta za koje od težih povreda radnih odnosa se može izreći mjera prestanka radnog odnosa, onda takve odredbe navedenog Pravilnika ne samo da nisu u suprotnosti s čl. 58. navedenog Zakona, nego su upravo u skladu s njegovim

odredbama. Stoga se primjenom odredbi čl. 18. Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti nije mogla tužiteljici izreći disciplinska mjera prestanka radnog odnosa, kako to potpuno pravilno zaključuje drugostupanjski sud.

Budući da drugostupanjskom presudom nije pogrešno primijenjeno materijalno pravo, valjalo je primjenom odredbe čl. 393 ZPP-a odbiti reviziju tuženog kao neosnovanu.

U Zagrebu, 21. studenog 2001.

Predsjednik vijeća:

Jakob Miletić, v. r.