Kž-eun-37/2019-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Kž-eun 37/2019-4

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Zdenka Konjića, predsjednika vijeća te Perice Rosandića i Miroslava Šovanja, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Setnik, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv tražene osobe A. Č. zbog kaznenog djela iz članka 110., članka 628. stavka 3. broj 1., 2. i 3. c.p. Kaznenog zakona Talijanske Republike, odlučujući o žalbi tražene osobe podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Velikoj Gorici od 1. listopada 2019. broj Kv- eun-16/2019-7, u sjednici vijeća održanoj 29. listopada 2019.,

r i j e š i o j e :

Odbija se žalba tražene osobe A. Č. kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Velikoj Gorici od 1. listopada 2019. broj Kv-eun-16/2019-7 pod točkom I., na temelju članka 29. stavaka 4. i 5. Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije („Narodne novine“, broj 91/10., 81/13., 124/13., 26/15., 102/17., 68/18. i 70/19. - dalje: ZPSKS-EU), na temelju europskog uhidbenog naloga Državnog odvjetništva pri Apelacijskom sudu u Napulju broj RIF 60/19 od 3. rujna 2019., koji je izdan na temelju naloga za izvršenje broj 1278/2019 SIEP od 17. srpnja 2019., odobrena je predaja Talijanskoj Republici tražene osobe A. Č., s osobnim podacima kao u izreci tog rješenja, radi izvršenja kazne zatvora od 4 godine i 6 mjeseci iz presude Apelacijskog suda u Napulju-VII vijeće od 30. ožujka 2012. izrečene zbog kaznenog djela iz članka 110. c.p. Talijanskog kaznenog zakona, članka 628. stavka 3. broj 1., 2. i 3. c.p. Talijanskog kaznenog zakona.

Pod točkom II. izreke, na temelju članka 29. stavka 5. točke 4. ZPSKS-EU, odlučeno je da bez dopuštenja Republike Hrvatske za počinjena kaznena djela prije predaje tražena osoba ne smije biti kazneno gonjena niti protiv nje smije biti izvršena kazna zatvora u državi izdavanja, biti predana drugoj državi članici radi kaznenog progona ili izvršenja kazne zatvora te izručena trećoj državi radi kaznenog progona ili izvršenja kazne zatvora.

Pod točkom III. izreke, na temelju članka 35. ZPSKS-EU, odlučeno je da će rješenje o predaji izvršiti Odjel S.I.Re.N.E. Ministarstva.

Protiv tog rješenja žalbu je pravovremeno podnijela tražena osoba osobno i po braniteljici A. V. F., odvjetnici u V. G., zbog „bitne povrede odredaba Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije i kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije“, iako sadržajno zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači pobijano rješenje te traženu osobu odmah pusti na slobodu. S obzirom da su tražena osoba i braniteljica podnijeli žalbe sadržajno iz iste žalbene osnove, iste će biti razmatrane kao jedna žalba.

Postupajući u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. u svezi s člankom 495. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje: ZKP/08.) spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba nije osnovana.

Iako žalitelj u žalbi uvodno ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, u nastavku žalbe tu žalbenu osnovu ne obrazlaže, a Vrhovni sud Republike Hrvatske nije utvrdio da bi bila počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 494. stavka 4. ZKP/08.

U odnosu na žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, ocjena je Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, da žalbenim prigovorima nije dovedena u pitanje pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u konkretnom slučaju jer je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve odlučne činjenice i na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno zaključio da su u konkretnom slučaju ostvarene sve zakonske pretpostavke za predaju tražene osobe Talijanskoj Republici radi izvršenja kazne zatvora u trajanju 4 godine i 6 mjeseci iz presude Apelacijskog suda u Napulju-VII vijeće od 30. ožujka 2012. izrečene zbog kaznenog djela iz članka 110. c.p., članka 628. stavka 3. broj 1., 2. i 3. c.p. Talijanskog kaznenog zakona.

Pri tome treba reći da je prvostupanjski sud odluku pravilno temeljio na podacima sadržanim u europskom uhidbenom nalogu iz kojeg je razvidno da je isti izdan radi izvršenja kazne zatvora izrečene traženoj osobi kojoj je suđeno u odsutnosti zbog kaznenog djela označenog kao kazneno djelo organizirane ili oružane pljačke sadržano u članku 2. stavku 2. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje (2002/584/PUP), odnosno u članku 10. ZPSKS-EU, dakle, za kazneno djelo za koje sud ne provjerava dvostruku kažnjivost prilikom izvršavanja europskog uhidbenog naloga.

Prema podacima sadržanim u europskom uhidbenom nalogu, u postupku u kojem joj je suđeno u odsutnosti traženu osobu je zastupao odvjetnik koji je podnosio i pravne lijekove predviđene talijanskim zakonom o kaznenom postupku, pri čemu, nasuprot žalbenom prigovoru, za zakonitost pobijane odluke nije od utjecaja činjenica što u nalogu nije naznačeno ime odvjetnika koji je traženu osobu zastupao, niti činjenica što je u nalogu u hrvatskom prijevodu (list 60 u spisu broj Kir-eun- 6/2019.) naznačeno da je tražena osoba bila zastupana od odvjetnika po svom izboru, na koju okolnost upire žalitelj, jer je evidentno da je tražena osoba bila zastupana od strane odvjetnika, kao stručne osobe, čime su njena prava kao osobe kojoj je suđeno u odsutnosti bila osigurana i zaštićena, kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud.

Stoga i prema mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u konkretnom slučaju, nisu bile ostvarene zakonske pretpostavke za odbijanje izvršenja europskog uhidbenog naloga iz članka 21. stavka 2. ZPSKS-EU, kako to pogrešno smatra žalitelj, jer je tom zakonskom odredbom, između ostalog, u točki 2. propisano da sud može odbiti izvršenje europskog uhidbenog naloga izdanog u svrhu izvršavanja zatvorske kazne izrečene presudom donesenom u odsutnosti, osim ako je traženu osobu na raspravi zastupao opunomoćeni branitelj ili branitelj kojeg je postavio sud po službenoj dužnosti, a koja pretpostavka je u konkretnom slučaju ostvarena.

Pri tome treba reći da je odbijanje izvršenja europskog uhidbenog naloga citiranom zakonskom odredbom propisano kao mogućnost, dakle fakultativne je prirode, a za predaju tražene osobe ne moraju biti ostvarene sve zakonske pretpostavke iz članka 21. stavka 2. točaka 1. do 4. ZPSKS-EU pa je prvostupanjski sud pravilno zaključio da, uz činjenicu da je ostvarena zakonska pretpostavka za predaju tražene osobe iz članka 21. stavka 2. točke 2. ZPSKS-EU, sve ostale okolnosti iz članka 21. stavaka 1., 3. i 4. ZPSKS-EU, nasuprot mišljenju žalitelja, nisu odlučne za predaju tražene osobe u konkretnom slučaju, niti je sud u postupku izvršenja europskog uhidbenog naloga bio ovlašten ocjenjivati zakonitost kaznenog postupka u kojem je traženoj osobi suđeno u odsutnosti, kako to pogrešno smatra žalitelj. Stoga žalba tražene osobe nije osnovana.

Ispitujući pobijano rješenje povodom žalbe tražene osobe, a po službenoj dužnosti, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, nije utvrdio da bi bila počinjena povreda zakona na koju je dužan paziti po službenoj dužnosti, sukladno odredbi članka 494. stavka 4. ZKP/08.

Slijedom iznijetoga, odlučeno je kao u izreci, na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08.

Zagreb, 29. listopada 2019.

Zapisničarka:

Predsjednik vijeća:

Martina Setnik, v.r.

dr. sc. Zdenko Konjić, v.r.