Pž-4537/2007-3 · Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

28. Pž-4537/07-3

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u ime Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Raoula Dubravca, predsjednika vijeća, te Vesne Buljan i Ivice Omazića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. R. iz O., kojeg zastupa punomoćnica J. Č. D., odvjetnica u O., protiv tuženika B. T. d.d. iz B., kojeg zastupa punomoćnica A. Š., odvjetnica u V., radi poništenja odluke nadzornog odbora o opozivu člana uprave, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-250/07 od 15. lipnja 2007. godine, nakon vijećanja u sjednici vijeća održanoj 28. prosinca 2010. godine

p r e s u d i o j e

I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje se točka I. izreke presude Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-250/07 od 15. lipnja 2007. godine te točka IV. izreke navedene presude u dijelu u kojem je odbijen tužiteljev zahtjev za naknadu troška u iznosu od 1.464,00 kn.

II. Preinačuju se točke II. i III. izreke presude Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-250/07 od 15. lipnja 2007. godine te točka IV. izreke u dijelu u kojem je odbijen tuženikov zahtjev za naknadu troška u iznosu od 5.594,75 kn i sudi:

Odbija se kao neosnovan eventualni tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„Utvrđuje se da je Odluka Nadzornog odbora B. T. d.d. B., o opozivu jedinog člana uprave - direktora društva M. R., iz O. od 23. svibnja 2003. godine ništetna.”

Nalaže se tužitelju da u roku od osam dana tuženiku naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.960,25 kn (tisućudevetstošezdesetkuna i dvadesetpet lipa).

Obrazloženje

Pobijanom presudom označenom u izreci ove presude prvostupanjski je sud odbio (kao neosnovan) konstitutivni tužbeni zahtjev tužitelja za poništenjem odluke nadzornog odbora tuženika o opozivu jedinog člana uprave-tužitelja (točka I. izreke presude), te je utvrdio da je odluka nadzornog odbora tuženika o opozivu jedinog člana uprave – direktora M. R. od 23. svibnja 2003. godine ništetna (točka II. izreke presude). Istom presudom sud je naložio tuženiku da tužitelju naknadi trošak u iznosu od 4.993,75 kn (točka III. izreke presude), te je odbio tužitelja s preostalim dijelom (zahtjeva za naknadom) troškova u iznosu od 1.464,00 kn i tuženika sa dijelom (zahtjeva za naknadom) troškova u iznosu od 5.594,75 kn (točka IV. izreke presude). Prvostupanjski sud je odbio tužiteljev konstitutivni tužbeni zahtjev za poništenje odluke tuženikova nadzornog odbora o opozivu jedinog člana uprave jer je tužitelj taj zahtjev podnio 10. svibnja 2007. godine dok je prema navodima iz tužbe za odluku saznao još 4. prosinca 2003. godine pa je stoga zahtjev podnesen nakon proteka prekluzivnih rokova iz članka 117. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01). Deklaratornu odluku o utvrđenju ništetnosti odluke tuženikova nadzornog odbora o opozivu tužitelja kao jedinog člana uprave sud je donio jer je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da u samoj odluci iz zapisnika sa sjednice nadzornog odbora nisu navedeni važni razlozi za opoziv člana uprave kako to propisuje odredba članka 244. stavak 2. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj 111/93, 34/99, 52/00, 118/03, 107/07, 148/08 i 137/09). Odluku o troškovima postupka sud je donio primjenom odredbe članka 154. stavak 2. i članka 158. Zakona o parničnom postupku.

Protiv te presude žalbu su izjavile obje stranke. Tužitelj žalbom pobija presudu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Žalitelj napominje da je već u tužbi postavio zahtjev za poništenje odluke nadzornog odbora tuženika o opozivu jedinog člana uprave–direktora društva od 23. svibnja 2003. godine tako da ne stoji tvrdnja prvostupanjskog suda kako je tužitelj tek na raspravi 10. svibnja 2007. godine postavio takav tužbeni zahtjev. Tužitelj ne čini prijepornim da je tužbeni zahtjev u tužbi bio neuredan i proturječan pa ga je stoga i uredio sukladno uputi iz ukidbenog rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj XXVIII Pž-3104/04 od 13. veljače 2007. godine. Dakle, kada se stanje stvari postavi u gore iznesenom kontekstu jasno je da nema prekluzije u smislu odredbe članka 117. Zakona o obveznim odnosima. Žalitelj smatra da s obzirom na to da u odredbi članka 244. stavak 2. Zakona o trgovačkim društvima nisu propisani rokovi za podizanje takve tužbe, odredbe o pobojnosti iz Zakona o obveznim odnosima ne mogu se primijeniti. Po mišljenju žalitelja, u konkretnom slučaju ne radi se o razlozima ništetnosti već o razlozima pobojnosti. Zato je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio činjenicu vremena podnošenja tužbe s tužbenim zahtjevom za poništenje odluke nadzornog odbora pa žalitelj predlaže Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske da usvoji žalbu na način da preinači presudu poništenjem odluke nadzornog odbora o opozivu tužitelja, a ne utvrđenjem ništetnom (koji zahtjev je tužitelj postavio kao eventualni zahtjev) odnosno da ukine prvostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovni postupak.

Tuženik žalbom pobija presudu zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Obrazlažući žalbene razloge, žalitelj u bitnom navodi da pobijana presuda nije razumljiva i ne može se ispitati jer je proturječna sama sebi i sadržaju provedenih dokaza. Sud je odlučio o zahtjevu koji tijekom postupka nije ni stavljen jer je na ročištu održanom 29. svibnja 2007. godine izričito navedena izjava punomoćnika tužitelja sljedećeg sadržaja: „Opunomoćenik tužitelja ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti i svih navoda danih tijekom postupka, te opreza radi ističe i podredni zahtjev radi utvrđenja ništetnim odluke o opozivu člana uprave tuženika od 23. svibnja 2003. godine”.

Tuženik smatra da tužbeni zahtjev stavljen „opreza radi” nije razumljiv i protivan je odredbi članka 186. Zakona o parničnom postupku. Žalitelj napominje da je u uputi iz rješidbe Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3104/04 jasno navedeno što tužitelj može tražiti deklaratornom, a što konstitutivnom tužbom. Žalitelj ukazuje na to da je drugostupanjski sud u navedenoj odluci, između ostalog, naveo da bi ništava odluka bila da je donesena od strane glavne skupštine, a ne nadzornog odbora, odluka koju je donio samo jedan član nadzornog odbora ili kada odluka uopće nije niti donesena, a u konkretnom slučaju ne radi se niti o jednom od tih razloga.

Prema tome, iz navedene drugostupanjske odluke jasno je da sud o postojanju pravnog odnosa između opozvanog člana uprave i dioničkog društva može odlučiti samo konstitutivnom odlukom pa je donošenjem deklaratorne odluke sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Tuženik smatra da je odluka nadzornog odbora zakonita jer su u njoj navedeni važni razlozi. Tuženik smatra da je sud bio obvezan utvrditi koje su bile obveze tužitelja kao predsjednika uprave tuženika po Ugovoru o obavljanju poslova predsjednika uprave i zatim jesu li točni navodi iz obrazloženja odluke da tužitelj obveze nije ispunjavao na način kako se je to od njega očekivalo i kako je bio obvezan.

Tuženik u žalbi također navodi da se iz zapisnika sa sjednice nadzornog odbora vidi da tužitelj ni nakon višekratnih opomena nije postupao po odlukama nadzornog odbora da prezentira realno financijsko stanje društva, te je zabranio rukovoditeljici financijske službe tuženika da to učini, a nakon što je otišao na bolovanje nikom se od članova nadzornog odbora nije javio niti se interesirao za stanje u društvu pa niti tko je za vrijeme njegova bolovanja obavljao njegove poslove. Umjesto toga, tužitelj je provocirao medijski rat ne vodeći pri tome računa da takvo postupanje samo može štetiti interesima društva.

Tuženik smatra neprihvatljivim zaključak suda da u odluci nadzornog odbora nisu navedeni razlozi iz kojih se odluka donosi. Protivno tome, odluka nadzornog odbora sadrži valjane razloge za svoje donošenje, a to su da glavna skupština nije dala razrješnicu direktoru društva, direktor je teže povrijedio svoju dužnost jer nije postupao sukladno uputama nadzornog odbora i jer je sam zahtijevao da ga se razriješi. Tuženik smatra da je tužitelj trebao pobijati odluku glavne skupštine o nedavanju razrješnice jer je to prethodno pitanje za ocjenu zakonitosti odluke nadzornog odbora.

Tuženik pobija i odluku o troškovima postupka te predlaže Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske da odluku ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Tužiteljeva žalba nije osnovana, dok je tuženikova žalba osnovana.

Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe članka 365. stavak 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08) u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći po službenoj dužnosti na apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je sud prvog stupnja donio pravilnu i zakonitu presudu u dijelu kojim je odlučio o osnovanosti konstitutivnog tužbenog zahtjeva tužitelja.

Iz spisa proizlazi da je tužitelj u tužbi podnesenoj prvostupanjskom sudu 5. siječnja 2004. godine postavio deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje da je odluka tuženikova nadzornog odbora od 23. svibnja 2003. godine nezakonita i da se ista poništi. Međutim, s obzirom na to da tako postavljen tužbeni zahtjev nije bio uredan jer je tužitelj deklaratornim tužbenim zahtjevom tražio od suda da poništi odluku nadzornog odbora u opozivu njegova imenovanja za člana uprave, na što je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske ukazao u ranijoj ukidnoj odluci poslovni broj Pž- 3104/04 od 13. veljače 2007. godine (list 154. – 158. spisa), tužitelj je na ročištu za glavnu raspravu održanom 10. svibnja 2007. godine specificirao tužbeni zahtjev (zapravo preinačio tužbu) tako da je njime zatražio da se poništi odluka nadzornog odbora tuženika o opozivu jedinog člana uprave, direktora društva od 23. svibnja 2003. godine (te da se naloži tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak – list 160. spisa). Nakon toga, tužitelj je na sljedećem ročištu za glavnu raspravu održanom 29. svibnja 2007. godine ponovno preinačio tužbu na način da je „opreza radi” podnio i eventualni zahtjev radi utvrđenja ništetnom odluke o opozivu člana uprave tuženika od 23. svibnja 2003. godine (list 187. spisa), a tuženik se takvoj preinaci tužbe nije protivio. Slijedom navedenog, sud prvog stupnja je o oba postavljena tužbena zahtjeva odlučio na način da je odbio prvi (konstitutivni) tužbeni zahtjev, a prihvatio eventualni (deklaratorni) tužbeni zahtjev.

Prema odredbi članka 244. stavak 2. Zakona o trgovačkim društvima nadzorni odbor može opozvati svoju odluku o imenovanju člana uprave ili njezina predsjednika kada za to postoji važan razlog, a važnim razlogom se naročito smatra gruba povreda dužnosti, nesposobnost za uredno obavljanje poslova društva ili izglasavanje nepovjerenja u glavnoj skupštini društva, osim ako je to učinjeno zbog očito neutemeljenih razloga. Opoziv je valjan dok se njegova nevaljanost ne utvrdi sudskom odlukom, a opozivom člana ili predsjednika uprave ne dira se u odredbe ugovora kojega su oni sklopili s društvom.

Prema tome, iz navedene zakonske odredbe proizlazi da tom zakonskom odredbom nije propisan rok u kojem se može podići deklaratorna ili konstitutivna tužba povodom koje bi sud u parničnom postupku ispitivao valjanost donesene odluke nadzornog odbora o opozivu imenovanja člana uprave. Nadalje, kao što je ovaj sud naveo u ranijoj odluci poslovni poslovni broj Pž-3104/04 od 13. veljače 2007. godine, odredbe o rokovima za podnošenje tužbe za pobijanje odluka glavne skupštine odnosno radi utvrđenja ništavim odluka glavne skupštine (članak 363. Zakona o trgovačkim društvima odnosno članak 357. Zakona o trgovačkim društvima prije Novele iz 2003. godine) ne mogu se primijeniti i na slučaj iz članka 244. stavka 2. Zakona o trgovačkim društvima upravo zbog toga jer ta zakonska odredba ne upućuje na supsidijarnu primjenu odredbe članka 363. stavka 1. Zakona o trgovačkim društvima koja propisuje prekluzivni rok od 30 dana od dana donošenja odluke odnosno od dana tužiteljeva saznanja za odluku.

Upravo zbog toga što odredbom članka 244. stavak 2. Zakona o trgovačkim društvima nije propisan rok za podnošenje deklaratorne i/ili konstitutivne tužbe, niti ta zakonska odredba izričito upućuje na primjenu neke zakonske odredbe koja propisuje rok za podnošenje takvih tužbi, u pogledu rokova za podnošenje takvih tužbi mjerodavne su odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01) i to odredbe članka 110. tog Zakona za tužbu radi utvrđenja ništetnosti odluke nadzornog odbora o opozivu imenovanja člana uprave odnosno članka 117. Zakona o obveznim odnosima za konstitutivnu tužbu radi poništenja te odluke. Naime, odluka nadzornog odbora je pravni posao, a na pravne poslove se sukladno odredbi članka 25. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima (sada članak 14. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima-„Narodne novine” broj 35/05 i 41/08) primjenjuje ono što se primjenjuje i za ugovore. To znači da podnošenje tužbe radi utvrđenja ništetnosti odluke nadzornog odbora o opozivu imenovanja člana uprave ne podliježe nikakvim zastarnim rokovima, dok subjektivni rok za podnošenje tužbe za poništaj navedene odluke prestaje istekom roka od jedne godine od saznanja za razlog pobojnosti (zapravo od dana saznanja za donesenu odluku), odnosno u roku od tri godine od dana donošenja te odluke (objektivni rok); jedino ako bi prije isteka navedenih prekluzivnih rokova opozvanom članu uprave isteklo trajanje mandata, on nakon isteka mandata više ne bi mogao podići konstitutivnu tužbu za poništaj odluke nadzornog odbora jer za to više ne bi imao pravni interes. Naime, upravo zbog isteka trajanja mandata, opozvani član uprave više se ne bi mogao vratiti u upravu društva što je pravna posljedica pravomoćnosti konstitutivne odluke o poništaju odluke nadzornog odbora o njegovu opozivu.

U konkretnom predmetu, tužitelj je tužbom (zapravo, u tužbi prvotno postavljenim tužbenim zahtjevom) zatražio od suda deklaratornu pravnu zaštitu utvrđenja ništetnosti odluke nadzornog odbora o opozivu njegova imenovanja članom uprave od 23. svibnja 2003. godine, iako je u tužbenom zahtjevu pogrešno kao pravnu posljedicu ništetnosti tražio poništenje te odluke. Prema tome, suprotno žalbenim navodima tužitelja, tužitelj je tužbom podnesenom 5. siječnja 2004. godine zatražio od suda deklaratornu, a ne konstitutivnu pravnu zaštitu što je uostalom ovaj sud još ranije naveo u odluci poslovni broj Pž-3104/04 od 13. veljače 2007. godine (list 156.-157. spisa). Nadalje, budući da je tužitelj tek na ročištu za glavnu raspravu održanom 10. svibnja 2007. godine specificirao tužbeni zahtjev (zapravo, preinačio tužbu) na način da je postavio konstitutivni tužbeni zahtjev za poništenjem odluke nadzornog odbora, tužitelj je to učinio nakon proteka oba prekluzivna roka (subjektivnog i objektivnog) iz članka 117. Zakona o obveznim odnosima, a što je pravilno zaključio i prvostupanjski sud. Upravo zbog toga, sud prvog stupnja je točkom I. izreke svoje presude pravilno odbio konstitutivni tužbeni zahtjev tužitelja.

U odnosu na ništetnost odluke nadzornog odbora o tužiteljevu opozivu kao člana uprave tuženika, ovaj sud napominje da iz zapisnika s 25. sjednice nadzornog odbora tuženika (list 28. spisa) proizlazi da je tuženikov nadzorni odbor prije donošenja odluke o opozivu tužitelja utvrdio da je glavna skupština tuženika donijela odluku o neprihvaćanju financijskih izvješća za poslovnu 2002. godinu i odluku o nedavanju razrješnice direktoru tuženika; također je u tom zapisniku konstatirano da direktor nije postupao sukladno zaključcima i odlukama nadzornog odbora da realno prikaže financijsko stanje društva pa na taj način nije vodio uredno poslovanje društva. Prema tome, tuženikov nadzorni odbor je prije donošenja odluke o opozivu tužitelja raspravljao o dva važna razloga za opoziv imenovanja, a to su izglasavanje nepovjerenja tužitelju u glavnoj skupštini i gruba povreda dužnosti vođenja poslova društva. Nadalje, iako u samoj odluci tuženikova nadzornog odbora u opozivu tužitelja s funkcije člana uprave nisu navedeni razlozi za opoziv, nesumnjivo je da je nadzorni odbor tuženika tu odluku donio utemeljivši je na razlozima koji su navedeni u zapisniku sa sjednice nadzornog odbora te da je donesena odluka o opozivu tužitelja posljedica raspravljanja o razlozima iznesenima na toj sjednici nadzornog odbora. Prema tome, iako formalno sama odluka nadzornog odbora tuženika ne sadržava razloge za opoziv, iz raspravljanja članova nadzornog odbora na sjednici nadzornog odbora proizlazi da je odluka nadzornog odbora donesena jer su članovi tuženikova nadzornog odbora ocijenili da je tužitelju izglasano nepovjerenje na glavnoj skupštini tuženika te da je tužitelj grubo povrijedio dužnost vođenja poslova društva. Dakle, iako u samoj odluci nadzornog odbora formalno nisu sadržani razlozi za tužiteljev opoziv, oni su vidljivi iz raspravljanja na sjednici nadzornog odbora te su članovi nadzornog odbora upravo zbog toga što su ocijenili da postoje navedeni opravdani razlozi za opoziv tužitelja donijeli takvu odluku.

Nadalje, kao što je ovaj sud naveo u ranijoj odluci poslovni broj Pž-3104/04, a na koju se u obrazloženju poziva i prvostupanjski sud (list 208. spisa), u slučaju opoziva imenovanja člana uprave, on mora biti upoznat i s razlozima opoziva, a koji moraju biti vidljivi upravo iz odluke nadzornog odbora o njegovom opozivu. Nadzorni odbor dioničkog društva ne može donijeti odluku o opozivu imenovanja člana uprave, ako za to nije naveo važne razloge, jer sud u eventualnom kasnijem postupku radi poništenja odluke o opozivu imenovanja upravo ispitujući te razloge može utvrditi je li odluka nadzornog odbora valjana.

Zbog navedenog, nedostatak valjanog obrazloženja odluke nadzornog odbora o opozivu imenovanja tužitelja jeste propust koji se ne može kasnije naknadno raspraviti niti ispitivati budući da razlozi opoziva moraju biti poznati članovima nadzornog odbora odnosno nadzornom odboru prilikom donošenja odluke o opozivu imenovanja uprave. Međutim, u konkretnom predmetu, činjenica što odluka nadzornog odbora s obrazloženjem nije dostavljena tužitelju nema utjecaja na ništetnost te odluke budući da je ta odluka utemeljena na razlozima koji su nadzornom odboru bili poznati u vrijeme njezina donošenja, a k tome i sam tužitelj očito više nije želio obavljati poslove člana uprave tuženika što proizlazi upravo iz njegova ponašanja.

Naime, tužitelj je kao član uprave tuženika još na ranijoj sjednici nadzornog odbora održanoj 6. rujna 2002. godine (dakle, preko osam mjeseci prije njegova opoziva) izjavio da ne želi dizati tenzije te je kod njega „zamor materijala totalan”, kao i to da iz B. T. odlazi na Zavod (list 17. spisa). Iz navedenog proizlazi, a to uostalom tužitelj tijekom postupka nije ni osporio, da je tužitelj i ranije izrazio želju za prestankom obavljanja dužnosti člana uprave tuženika, iako nije dao ostavku. Osim toga, da tužitelj više nije želio obavljati dužnost člana uprave proizlazi i iz činjenice da, iako je prije održavanja glavne skupštine prema vlastitu podnesku od 13. veljače 2004. godine (list 55. spisa) imao saznanja za održavanje glavne skupštine tuženika, toj skupštini nije pristupio premda je to bila njegova dužnost sukladno odredbi članka 274. stavak 1.

Zakona o trgovačkim društvima niti je sudjelovao u radu sjednice nadzornog odbora (sukladno odredbi članka 266. stavak 1. Zakona o trgovačkim društvima). Nadalje, iako se tužitelj prema iskazu svog punomoćnika na ročištu održanom 19. veljače 2004. godine u razdoblju od 20. rujna 2002. godine do 23. svibnja 2003. godine nalazio na bolovanju (list 64. spisa), tužitelj niti nakon 23. svibnja 2003. godine nije pristupio u poslovne prostorije tuženika kako bi mu se uručila odluka nadzornog odbora o opozivu imenovanja. Prema tome, u konkretnom slučaju, mišljenje je ovog suda da tuženikov nadzorni odbor nije postupao nepravilno time što nije dostavio tužitelju zapisnik sa sjednice nadzornog odbora od 23. svibnja 2003. godine (odnosno izvadak iz tog zapisnika) iz kojeg bi bili vidljivi razlozi opoziva.

Jednako tako, unatoč tome što predsjednik nadzornog odbora ili neki član tog odbora koji bi po ovlasti predsjednika tog odbora temeljem zapisnika sa sjednice nadzornog odbora izradio pisanu odluku o tužiteljevu opozivu s obrazloženjem i tu odluku dostavio tužitelju nisu tako postupili, nema utjecaja na ništetnost odluke o tužiteljevu opozivu. Naime, upravo zbog toga što su razlozi tužiteljeva opoziva vidljivi iz rezultata raspravljanja na sjednici nadzornog odbora, odluka nadzornog odbora nije ništetna budući da je utemeljena na razlozima izglasavanja nepovjerenja tužitelju u glavnoj skupštini i gruboj povredi dužnosti.

Međutim, kako sud (ne)postojanje važnih razloga na temelju koji je nadzorni odbor donio odluku o opozivu imenovanja člana uprave ispituje povodom konstitutivne tužbe, a tužitelj je zbog proteka prekluzivnih rokova izgubio pravo na podnošenje takve tužbe, ovaj sud se nije bavio pitanjem postojanja opravdanih razloga za tužiteljev opoziv s funkcije člana uprave tuženika (izglasavanje nepovjerenja tužitelju u glavnoj skupštini i gruba povreda tužiteljeve dužnosti), a zbog kojih je tuženikov nadzorni odbor donio predmetnu odluku o opozivu.

Naime, za razliku od pobojnosti odluke o opozivu imenovanja kod koje sud povodom tužbe ispituje postoje li važni razlozi navedeni u odluci zbog kojih je nadzorni odbor opozvao imenovanje člana uprave, kod ništetnosti odluke o opozivu imenovanja sud ne ulazi u ispitivanje jesu li ostvareni važni razlozi za opoziv, već se bavi ispitivanjem jesu li prilikom donošenja pobijane odluke povrijeđeni prisilni propisi. Kako je u konkretnom slučaju odluka tuženikova nadzornog odbora o opozivu imenovanja člana uprave od 23. svibnja 2003. godine utemeljena na važnim razlozima za opoziv propisanih odredbom članka 244. stavak 2.

Zakona o trgovačkim društvima, što je vidljivo iz raspravljanja na sjednici nadzornog odbora provedenog neposredno prije donošenja odluke o opozivu, ta odluka nije ništetna jer prilikom njena donošenja nije povrijeđen prisilni propis, a kako to pogrešno smatra prvostupanjski sud. Neosnovan je žalbeni navod tuženika da je prvostupanjski sud odlučio o zahtjevu koji tijekom postupka nije ni stavljen jer je na ročištu održanom 29. svibnja 2007. godine izričito navedena izjava punomoćnika tužitelja sljedećeg sadržaja: „Opunomoćenik tužitelja ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti i svih navoda danih tijekom postupka, te opreza radi ističe i podredni zahtjev radi utvrđenja ništetnom odluke o opozivu člana uprave tuženika od 23. svibnja 2003. godine”.

Prema tome, upravo iz navedenog proizlazi, a suprotno mišljenju tuženika, da je tužitelj postavio eventualni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odluke o opozivu člana uprave tuženika. Naime, pogrešno je mišljenje tuženika da je tužbeni zahtjev stavljen „opreza radi” nerazumljiv i protivan odredbi članka 186. Zakona o parničnom postupku; suprotno mišljenju tuženika, taj tužbeni zahtjev tužitelj je podnio pod rezolutivnim uvjetom – tužitelj je njime zatražio od suda da odluči o tom tužbenom zahtjevu tek pod pretpostavkom ako sud odbije prvi tužbeni zahtjev.

Međutim, budući da je prilikom odlučivanja o deklaratornom tužbenom zahtjevu tužitelja prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, tuženikovu je žalbu valjalo uvažiti i na temelju odredbe članka 373. točka 3. Zakona o parničnom postupku preinačiti točku II. izreke prvostupanjske presude.

Budući da je tuženik u cijelosti uspio u sporu, sukladno odredbi članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku tužitelj je u obvezi naknaditi tuženiku prouzročene troškove ovog postupka koji su bili potrebni za vođenje parnice. Te je troškove sud prvog stupnja pravilno odredio u pretposljednjem odlomku stranice 5. svoje presude (radi nepotrebnog ponavljanja ovaj sud se samo poziva na taj dio obrazloženja prvostupanjske odluke), a koji ukupno iznose 1.960,25 kn; te je troškove sud prvog stupnja prebio s tužiteljevim troškovima smatrajući da su obje stranke uspjele u sporu.

Prema tome, budući da je tuženik u cijelosti uspio u sporu, i odluke o troškovima prvostupanjskog postupka iz točki III. i IV. izreke presude (osim u dijelu u kojem je sud prvog stupnja odbio dio tužiteljeva zahtjeva za naknadu troška) je valjalo preinačiti sukladno odredbi članka 373. točka 3. Zakona o parničnom postupku.

U Zagrebu 28. prosinca 2010. godine

Za točnost otpravka

PREDSJEDNIK VIJEĆA ovlašteni službenik

RAOUL DUBRAVEC, v.r. BRANKICA CURMAN