Revr-201/2014-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 201/14-2

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. R. iz S., zastupanog po punomoćniku Z. Z., odvjetniku u S., protiv tuženika V. i k. d.o.o. S., zastupanog po punomoćniku M. Š., odvjetniku u S., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gžp-1110/13 od 3. listopada 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu broj Pr-298/13 od 16. srpnja 2013., u sjednici održanoj 7. siječnja 2015.,

p r e s u d i o i r i j e š i o j e:

1. Revizija tužitelja protiv pobijane presude u dijelu kojim je odbijen njegov zahtjev za utvrđenje da je nedopušten otkaz ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora kojeg je tuženik dao tužitelju odlukom od 10. svibnja 2011., kao i u dijelu kojim je odbijen podredni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa 124.000,00 kn, odbacuje se kao nedopuštena.

2. Revizija tužitelja protiv pobijane presude u dijelu kojim je odbijen njegov zahtjev za isplatu iznosa 4.000,00 kn mjesečno uvećanih za pripadajući porez i druga javna davanja, a na ime razlike između plaće pripadajuće mu na temelju ugovora o radu od 19. siječnja 2010. i ugovora ponuđenog s otkazom ugovora o radu od 10. svibnja 2011., odnosno u tom iznosu s osnova naknade štete zbog izgubljenog dohotka počev od 10. lipnja 2011. nadalje, kao i u odluci o parničnim troškovima se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Županijskog suda u Splitu broj Gžp-110/13 od 3. listopada 2013. potvrđena je presuda Općinskog suda u Splitu broj Pr-298/13 od 16. srpnja 2013. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje nedopuštenosti otkaza ugovora o radu i njegovog rasporeda na radno mjesto pomoćnika direktora poslova ili drugo radno mjesto vrednovano sa 5.550 bodova , te za isplatu mu iznosa 4.000,00 kn uvećanog za pripadajuće poreze i druga javna davanja na ime razlike pripadajuće i isplaćene mu plaće za razdoblje od 10. lipnja 2011. do isplate, odnosno s osnova naknade štete zbog izgubljenog dohotka od nesamostalnog rada iznos 4.000,00 kn uvećan za pripadajući porez i druga javna davanja počev od 10. lipnja 2011. do isplate sve s pripadajućim zateznim kamatama, kao što je i odbijen podredni tužbeni zahtjev upravljen na isplatu iznosa 124.000,00 kn s osnova naknade štete zbog izgubljenog dohotka s pripadajućim zateznim kamatama i ujedno je tužitelju naloženo isplatiti tuženiku iznos 24.117,50 kn na ime parničnih troškova.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju i to protiv dijela presude kojim je odbijen glavni tužbeni zahtjev, a iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, te pogrešne primjene materijalnog prava, a protiv dijela presude kojom je odbijen podredni tužbeni zahtjev izjavio je reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku navodeći kao sporno pravno pitanje: „Koje su to osobe na koje se prema odredbi čl. 2. st. 4. Zakona o radu ne primjenjuju odredbe Zakona o radu o prestanku radnog odnosa odnosno jesu li tim propisima obuhvaćene osobe koje nisu članovi uprave, zamjenici članova uprave, izvršni direktori, prokuristi, a imaju zaključen ugovor o radu s poslodavcem?“, smatrajući ga važnim kako za odluku u ovoj pravnoj stvari tako i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, predloživši njezino preinačenje prihvaćanjem glavnog odnosno podrednog tužbenog zahtjeva uz naknadu mu troškova parničnog postupka, odnosno ukidanje obih nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija protiv pobijane presude u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev upravljen na utvrđenje da je odluka o otkazu ugovora o radu od 10. svibnja 2011. nedopuštena kao i u dijelu kojim je odbijen podredni tužbeni zahtjev za isplatu iznosa 124.000,00 kn je nedopuštena, dok je revizija tužitelja protiv pobijane presude u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu mjesečnog iznosa 4.000,00 kn uvećanog za pripadajući porez i druga javna davanja na taj iznos, odnosno taj iznos s osnova naknade štete zbog izgubljenog dohotka od nesamostalnog rada, a počev od 10. lipnja 2011. do isplate, neosnovana.

Prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 1.-3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 84/14 – dalje: ZPP) protiv drugostupanjske presude stranke mogu podnijeti reviziju ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn; ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđivanja radnog odnosa; ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbi čl. 373. a) i čl. 373. b) ZPP-a.

U situaciji kao što je konkretna, a:

- kada je tužitelj povodom odluke tuženika od 10. svibnja 2011. o otkazu mu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora

- prihvatio ponudu za sklapanje izmijenjenog ugovora o radu i sklopio ga sa tuženikom

- zadržavši pravo osporavanja dopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu,

proizlazi da tužitelju na temelju pobijane odluke o otkazu ugovora o radu nije prestao radni odnos kod tuženika.

Kako pak predmet spora nije ni postojanje ugovora o radu, odnosno utvrđenje postojanja radnog odnosa tužitelja (tako i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci U-III- 1513/2000 od 4. veljače 2004.), to je zaključiti da se ne radi o sporu u kojem je na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 2. ZPP-a revizija uvijek dopuštena.

Kako je tužitelj u tužbi propustio označiti vrijednost predmeta ovog spora, a glede zahtjeva upravljenog na nedopuštenost otkaza ugovora o radu, niti je prvostupanjski sud utvrdio u smislu odredbe čl. 40. st. 3. i 4. ZPP-a vrijednost predmeta spora, to se u smislu odredbe čl. 40. st. 5. ZPP-a ima smatrati da vrijednost predmeta ovog zahtjeva tužitelja je 50.000,00 kn, što znači da nije ispunjen vrijednosni kriterij iz odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a za dopuštenost revizije.

Konačno kako pobijana drugostupanjska presuda, a suprotno revizijskim navodima tužitelja nije donesena prema odredbi čl. 373. a) ZPP-a već na temelju odredbe čl. 368. ZPP-a, proizlazi da protiv ovog dijela pobijane presude revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP-a (tzv. redovna revizija) nije dopuštena.

Kako u odnosu pak na taj dio pobijane presude revizija nije podnesena u smislu odredbe čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a, to se ista ne može ni ocjenjivati sa aspekta tzv. izvanredne revizije. Stoga je u tom dijelu reviziju trebalo odbaciti, sve na temelju odredbe čl. 392. ZPP-a.

Kako zahtjev tužitelja za isplatu mu razlike plaće odnosno naknade štete s osnova izgubljenog dohotka u iznosu 4.000,00 kn uvećanog za poreze i druga javna davanja, a koju tužitelj potražuje počev od 10. lipnja 2011. do isplate, dakle kao buduća davanja, a koji iznos obzirom na odredbu čl. 36. ZPP-a prelazi iznos 200.000,00 kn, proizlazi da je protiv tog dijela pobijane presude dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a.

Polazeći od prethodnog obrazloženja o nedopuštenosti revizije protiv pobijane presude u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za nedopuštenost otkaza ugovora o radu, proizlazi da je otkaz ugovora o radu a kojeg je tuženik dao tužitelju odlukom od 10. svibnja 2011. bio dopušten, te kao takav i proizveo pravni učinak.

U skladu s tim, a kada je dakle tužitelju zakonito otkazan ugovor o radu, neosnovanim se kao takav ukazuje i njegov zahtjev za isplatu mu razlike plaće odnosno naknade štete zbog izgubljenog dohotka, a koji zahtjev je dakle pravilno odbijen pobijanom presudom. Stoga je u tom dijelu reviziju tužitelja trebalo odbiti, sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

Pobijanom presudom odbijen je i podredni tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu mu iznosa 124.000,00 kn.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi stavka 1. tog članka stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, time da u reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Podnoseći reviziju pozivom na prethodno citiranu odredbu protiv dijela pobijane presude kojim je odbijen njegov podredni tužbeni zahtjev tužitelj je kao sporno naveo pravno pitanje smatrajući ga važnim za osiguranje jedinstvene primjene Zakona o radu.

Ovako postavljeno pravno pitanje moguće je važno za odluku u ovoj pravnoj stvari, no zašto bi ono ujedno bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, u podnesenoj reviziji nisu izloženi razlozi važnosti tog pitanja u smislu odredbe čl. 382. st. 3. ZPP-a, bez čega nije moguće ni ocijeniti je li je to pitanje i zašto važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Proizlazi dakle da ovako podnesena revizija ne ispunjava minimum odredbom čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a propisanih pretpostavki za njezinu dopuštenost, zbog čega je istu u tom dijelu trebalo odbaciti sve na temelju odredbe čl. 392. b) st. 2. ZPP-a.

Zagreb, 7. siječnja 2015.

Predsjednik vijeća:

Aleksandar Peruzović, v.r.