I Kž-316/1995-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 316/1995-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ante Potrebice, kao predsjednika vijeća, te Vesne Vrbetić, Neve Šibl, Katice Jelić i Senke Klarić-Baranović, kao članova vijeća i više savjetnice Ileane Vinja, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. R.H. i dr., zbog krivičnih djela iz čl. 161. st. 2. KZRH i dr., odlučujući o žalbama optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 12. svibnja 1994. godine br. K-287/93, u sjednici održanoj 4. rujna 1996. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske N.K. -P.,

p r e s u d i o j e :

Odbijaju se kao neosnovane žalbe opt. R.H. i B.V. i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Županijski sud u Gradu Zagrebu, presudom od 12. svibnja 1994. godine br. K-287/93 oglasio je krivima opt. R.H. i B.V. zbog krivičnih djela protiv sigurnosti javnog prometa, teškog djela protiv sigurnosti javnog prometa i to opt. R.H. zbog krivičnog djela iz čl. 161. st. 2. u svezi čl. 156. st. 1. KZRH, a opt. B.V. zbog krivičnog djela iz čl. 161. st. 4. u svezi čl. 156. st. 3. KZRH, te je opt. R.H. na temelju čl. 161. st. 2. KZRH uz primjenu čl. 38. toč. 2. i čl. 39. st. 1. toč. 1. OKZRH osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, a opt. B.V. je na temelju čl. 47. i 48. OKZRH izrečena uvjetna osuda, time da mu je na temelju čl. 161. st. 4. KZRH utvrđena kazna zatvora u trajanju od pet mjeseci koja se neće izvršiti ako optuženik u roku od jedne godine ne počini novo krivično djelo.

nog

Na temelju čl. 90. st. 1. KZRH optuženici su dužni naknaditi troškove krivič postupka iz čl. 87. st. 2. toč. 1. ZKP i to svaki u iznosu od po 248.000 HRD (sada 248,00 kn) te iz čl. 87. st. 2. toč. 6. ZKP u paušalnom iznosu i to opt. R.H. od 800.000 HRD (sada 800,00 kn), a opt. dr. B.V. od 1,000.000 HRD (sada 1.000,00 kn).

Protiv te presude žali se opt. R.H. po branitelju V.M., odvjetniku iz Z., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i predlaže da se pobijana presuda preinači i optuženika oslobodi od optužbe, preinači u pravnoj oznaci djela i odluci o krivičnoj sankciji ili ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Žali se i opt. B.V. po braniteljima I.K., odvjetniku iz Z., zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, te branitelju J.B., odvjetniku iz K., zbog istog žalbenog osnova i predlaže da se pobijana presuda preinači i optuženika oslobodi od optužbe ili ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje pred potpuno izmijenjenim vijećem.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske, postupajući po čl. 360. st. 2. ZKP u pismenom podnesku od 16. svibnja 1995. godine br. Ktž-470/95 predložio je da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Žalbe nisu osnovane.

Opt. R.H. pogrešno utvrđeno činjenično stanje nalazi u zaključku suda prvog stupnja da je nastupjela smrtna posljedica M.Š. rezultat primarnog sudara njegovog vozila i vozila opt. V., dok ne navodi u čemu nalazi da bi činjenično stanje bilo nepotpuno utvrđeno. Ovakvi navodi žalitelja H. su neutemeljeni i protivni provedenim dokazima. Naime, ne može se prihvatiti žalbeni navod da se smrt M.Š., kao najteža posljedica ove prometne nesreće ne može pripisati u krivnju optuženika, jer da nije postojala svijest da bi nakon sudara vozila kojima su optuženici upravljali moglo doći do rotacije vozila Zastave 750 i ispadanja suvozačice iz tog vozila i njezinog gaženja od strane trećeg vozila. Upravljajući nepropisno osobnim vozilima, kako je to utvrđeno u tijeku postupka po sudu prvog stupnja, optuženici su ugrozili javni promet i doveli u konkretnu opasnost one osobe koje su zbog takve vožnje zadobile tjelesne povrede, te život oštećenice koja je uslijed zadobivenih povreda i umrla. Za odgovornost optuženika nije od značaja što je oštećenik M.Š. smrtonosne ozljede zadobila zbog pregaženja od strane trećeg vozila (koje se propisno kretalo), nakon ispadanja iz vozila do kojeg je došlo zato što nije bila vezana sigurnosnim pojasom. Kako je to utvrđeno po sudu prvog stupnja ispadanje oštećenice iz vozila je posljedica primarnog sudara kao rezultata nepropisne vožnje optuženika i ispravno je pripisano u njihovu krivnju.

Opt. V. pogrešno činjenično stanje nalazi u zaključku suda prvog stupnja da se opt. V. u prolaza u trenutku kada vidi nailazak vozila opt. H., te ponavlja uključio na cestu s prednošć

obranu da je to učinio kada to vozilo nije mogao vidjeti i da stoga nije prekršio prometne propise. Pri tome neosnovano tvrdi da je sud prvog stupnja navode o viđenju vozila opt. H., sa glavne rasprave od 13. lipnja 1991. godine, istrgnuo iz konteksta cijele obrane, što je protivno obrani samog optuženika koji na glavnoj raspravi dana 12. travnja 1994. godine, kada mu je taj dio obrane predočen, izjavljuje da takvu izjavu nikada nije dao i da je to nekakva pogreška.

S obzirom na navedeno, te s obzirom da je opt. V. obranu na glavnoj raspravi dana 13. lipnja 1991. godine davao vrlo opširno i posebno zatražio da još bolje razjasni svoj način izlaženja sa sporedne na glavnu cestu, opravdano tu obranu sud prvog stupnja prihvaća kao istinitu, neprihvaćajući njegovu kasniju tvrdnju da ju uopće nije davao budući je sud prvog stupnja nije izmislio, kao niti pitanja branitelja na koja je opt. V. tada također odgovarao. Očigledno, uočavajući svu besmislenost takvog negiranja zapisnika sa glavne rasprave od 13. lipnja 1991. godine optuženik sada u žalbi navodi da je taj dio obrane istrgnut iz konteksta, što ovaj sud ne prihvaća budući je optuženik nakon samostalnog iznošenja obrane, posebno dodao te navode radi boljeg razjašnjenja činjenica, kako sam navodi, te zatim odgovarao na pitanja branitelja, kako je to ranije navedeno.

I Kž 316/95

Dakle, na toj raspravi opt. V. navodi da se zaustavio na rubu Samoborske ceste propustio jedan kombi koji je dolazio iz Samobora, da bi pogledao u desno i vidio na prethodnom raskrižju jedno taksi vozilo koje je skretalo u desno prema Podsusedu, a iza njega jedno vozilo koje je dolazilo iz pravca Zagreba i da je procijenivši da mu ono ne predstavlja opasnost nastavio uključivanje na glavnu cestu i sa skretanjem u lijevo. S obzirom da je opt. V. vidio nailazak vozila opt. H., a mogao ga je vidjeti na 80 metara kako je to utvrđeno iz nalaza i mišljenja prometnog vještaka, kolika je preglednost na tom dijelu, očigledno je pogrešno procijenio udaljenost ovog vozila i započeo se uključivati ne poštujući prvenstvo prolaza vozila na Samoborskoj cesti.

Iako opt. V. mijenja obranu glede viđenja vozila opt. H., uglavnom je dosljedan u navodu da je stao na početku glavne ceste pa je, dakle, s obzirom da je vidio vozilo optuženika kako je to utvrđeno, to moglo biti samo na 80 metara, a ne nekoj većoj udaljenosti o kojoj on govori budući ga tada uopće ne bi mogao vidjeti.

S druge strane opt. H. ne smanjuje brzinu kretanja svog vozila kada se vozilo opt. V. uključuje u promet ispred njega iako je u najnepovoljnijem slučaju imao na raspolaganju put od oko 48 metara, kako to ispravno utvrđuje sud prvog stupnja i ne uspijeva izbjeći nalet na vozilo V..

Prema tome, usvajajući u svemu uvjerljive, logične i iscrpne razloge na kojima je utemeljena pobijana presuda, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, našao je da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio sve odlučne činjenice pa tako i one koje se žalbom nastoje dovesti u pitanje pa je stoga žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja neosnovana.

Ispitujući pobijanu presudu glede odluke o krivičnim sankcijama, a u smislu čl. 369. ZKP, sud drugog stupnja je utvrdio da je sud prvog stupnja u dovoljnoj mjeri cijenio sve okolnosti koje utječu na odabir krivične sankcije i izrekao optuženicima najblaže krivične sankcije za odnosna djela, koje su i po ocjeni ovog suda primjerene težini počinjenih čnih djela, stupnju krivične odgovornosti optuženika i svim okolnostima konkretnog krivi

slučaja, te koje će ostvariti svrhu kažnjavanja iz čl. 31. OKZRH, u okviru opće svrhe krivičnih sankcija iz čl. 4. st. 2. OKZRH.

Slijedom iznijetog, a s obzirom da nisu utvrđene niti povrede na koje je sud dužan paziti po službenoj dužnosti u smislu čl. 366. ZKP, trebalo je žalbe optuženika na temelju čl. 374. ZKP odbiti kao neosnovane i potvrditi presudu suda prvog stupnja.

U Zagrebu, 4. rujna 1996. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ileana Vinja v.r.

Ante Potrebica v.r.