I Kž-307/2001-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-307/01-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Katice Jelić, Ane Garačić, Zlate Lipnjak-Bosanac i Josipa Budinskog, kao članova vijeća i tajnice u vijeću Jasmine Dolmagić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. D. B., zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ, odlučujući o žalbi optuženika podesnoj protiv presude Županijskog suda u Sl. Brodu od 1. ožujka 2001. godine broj K-25/00, u sjednici održanoj dana 30. kolovoza 2001. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske mr. Slavka Zadnika,

p r e s u d i o j e:

I. U povodu žalbe opt. D.B., po službenoj dužnosti, preinačuje se presuda suda prvog stupnja u pravnoj oznaci djela i izriče da je optuženik, djelatnošću zbog koje je proglašen krivim, počinio kazneno djelo zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 2. KZ u svezi sa čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 129/00), pa se po tim propisima, uz primjenu čl. 57. st. 1. i st. 2. toč. b. KZ, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca, u koju mu se, na temelju čl. 63. st. 1. KZ, uračunava vrijeme zadržavanja od 27. do 28. rujna 2000. godine.

II. Žalba optuženika odbija se kao neosnovana i potvrđuje nepreinačeni dio prvostupanjske presude.

Obrazloženje

Uvodno citiranom presudom suda prvog stupnja, opt. D.B. je proglašen krivim zbog kaznenog djela zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 2. KZ, činjenično i pravno opisanog u njenoj izreci, i po tom propisu, uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca, u koju mu je uračunato vrijeme

zadržavanja od 27. do 28. rujna 2000. godine, te mu je po čl. 173. st. 7. KZ oduzeta pronađena droga.

Protiv te presude podnio je žalbu optuženik, po branitelju T.S., odvjetniku iz S.B., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a s tim u svezi i zbog odluke o kazni, i predložio da se pobijanu presudu preinači ili ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske, na temelju čl. 373. st. 1. ZKP, predložio je da se žalba odbije kao neosnovana.

Žalba nije osnovana.

U odnosu na žalbenu osnovu bitne postupovne povrede, žalitelj samo navodi da "obrazloženje pobijane presude nije u skladu sa dokazima provedenim u postupku", a da se ne obrazlaže koje to dokaze žalitelj ima u vidu niti se tvrdi da postoji znatna proturječnost između onoga što je navedeno u razlozima presude o sadržaju konkretnog dokaza i samog tog dokaza, pa onda ovakva tvrdnja znači prigovor pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja i ulazi u žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a ne u (bilo koju) bitnu postupovnu povredu.

Žalbena osnova povrede kaznenog zakona (pogrešna primjena materijalnog prava) nije obrazložena niti je navedeno o kojoj bi se to povredi iz čl. 368. ZKP po stanovištu žalitelja radilo, a sve ono što je izloženo u obrazloženju žalbe, predstavlja žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Ovo stoga što se ispravnost primjene kaznenog zakona prosuđuje prema činjeničnom stanju utvrđenom izrekom presude, a ne nekom drugom, pa tako ne ni onom koje bi po stanovištu žalitelja bilo ispravno.

Stoga je neosnovana žalba zbog bitne postupovne povrede i povrede kaznenog zakona.

Međutim, ispitujući pobijanu presudu, na temelju čl. 379. st. 1. ZKP, ovaj drugostupanjski sud je ustanovio da postoji povreda kaznenog zakona iz čl. 368. toč. 4. ZKP u svezi sa čl. 3. st. 2. KZ.

Citirana povreda zakona se sastoji u tome što je pobijanom presudom (od 1. ožujka 2001. godine) optuženik proglašen krivim zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ i po tom propisu, uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne, osuđen, iako je tada bio na pravnoj snazi Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 129/00 od 22. prosinca 2000. godine), koji je blaži za počinitelja kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ.

Naime, čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona brisana je kazna dugotrajnog zatvora i kao maksimalna kazna za kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ propisana kazna zatvora do dvanaest godina (minimalna kazna zatvora od jedne godine nije mijenjana). Stoga, kada je, dakle, prvostupanjski sud našao utvrđenim da je optuženik počinio kazneno djelo činjenično opisano kao u izreci pobijane presude, trebao je njegovu djelatnost pravno označiti po čl. 173. st. 2. KZ u svezi sa čl. 25. citiranog Zakona i po tim ga propisima (uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne) osuditi (čl. 3. st. 2. KZ).

Stoga je utvrđenu povredu kaznenog zakona, u povodu žalbe optuženika, po službenoj dužnosti, trebalo otkloniti na način kao pod toč. I. izreke, o čemu će još biti iznijeti razlozi kod daljnje ocjene žalbenih navoda, odnosno odluke o kazni.

Nije u pravu optuženik kada se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Ustvari, žalitelj ni ne pobija prvostupanjsku presudu zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer ne navodi niti obrazlaže koji to konkretno dokazi nisu provedeni, a trebalo je (u pogledu one djelatnosti za koju je optuženik proglašen krivim, tj. da je radi prodaje prenosio i posjedovao tvari koje su propisom proglašene opojnom drogom, a ne i da je te tvari prodavao), niti su stranke imale daljnjih dokaznih prijedloga (list 26), a niti se u žalbi predlažu bilo kakvi daljnji dokazi, pa treba zaključiti da se prvostupanjska presuda pobija samo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Obrazlažući, pak, žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, žalitelj prigovara ocjeni optuženikove obrane, pa je i ponavlja, tvrdeći kako je on "priznao da je posjedovao drogu", kao i ocjeni izvedenih dokaza, smatrajući ih nedostatnim indicijama, bez konkretnih dokaza "da se u konkretnom slučaju radilo o radnji koja se odnosi na prodaju ili na posredovanje u prodaji opojne droge", pa da, tako, nije saslušan ni jedan svjedok koji bi od optuženika kupio opojnu drugu ili kojemu bi on tu drogu ponudio.

Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski je sud, na temelju provedenog postupka, pažljivom analizom i savjesnom ocjenom obrane optuženika, te izvedenih dokaza, sve odlučne činjenice pravilno utvrdio i ispravno zaključio da je optuženik, kod njega pronađenu i oduzetu drogu, držao i posjedovao radi prodaje, ne za vlastitu uporabu, pa je onda time ostvario sva bitna obilježja kvalificiranog kaznenog djela zlouporabe opojnih droga, a ne da bi se radilo o osnovnom kaznenom djelu iz čl. 173. st. 1. KZ, za što je dao opširne, logične i valjane razloge izložene u obrazloženju pobijane presude. Budući da te razloge, u pogledu odlučnih činjenica, u cijelosti prihvaća ovaj drugostupanjski sud, to na žalbene navode se odgovara tek slijedeće:

U prvom redu, treba reći da kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ u svezi sa čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona čini i ona osoba koja neovlašteno radi prodaje drži, odnosno posjeduje ili prenosi tvari ili pripravke koji su propisom proglašeni opojnim drogama, pa tvrdnja žalitelja kako nema dokaza, a jer nije saslušan ni jedan svjedok da bi optuženik prodavao ili nudio na prodaju opojnu drogu, jest promašena, budući da optuženik i nije proglašen krivim da bi odnosnu drogu prodavao ili nudio na prodaju. Budući da optuženik nije ovisnik o opojnim drogama, a dana 27. rujna 2000. godine, u gradu, imao je kod sebe tri paketića opojne droge marihuane ukupne težine 8,3 g, a kod kuće, u šupi, držao još oko 107 g marihuane pakirane u 30 paketića, onda je prvostupanjski sud ispravno zaključio da je optuženik pronađenu drogu nosio i posjedovao radi prodaje.

Ustvari, prema nalazu i mišljenju toksikološkog vještaka, na vještačenje je dostavljeno 7,35 g i 107,27 g ili ukupno 114,62 g vršaka zelene materije za koju je vještačenjem utvrđeno da se radi o opojnoj drogi marihuani (list 35).

Imajući u vidu količinu i način pakiranja odnosne droge, napose činjenicu da je optuženik kod sebe imao tri paketića te droge, a nije ovisnik, ali i iskaz svjedokinje K.B. iz kojeg se može zaključiti da optuženik nema vlastitih sredstava za nabavku droge (list 25), onda se logično može zaključiti samo to da je optuženik opojnu drogu posjedovao radi prodaje.

Da njegova obrana kako on uživa opojnu drogu marihuanu i dnevno potroši jedan paketić (3-4 cigarete), objektivno nije istinita, najbolje govori činjenica što je on 40 paketića opojne droge marihuane nabavio 8. rujna 2000. godine, a 20-tak dana kasnije, odnosno 27. rujna 2000. godine imao još ukupno 33 paketića (list 22 – 23 spisa Kio, list 26 spisa K), pa je, dakle, u navedenom razdoblju navodno sam potrošio samo sedam paketića. On, jednostavno, nije imao ni novčanih sredstava da bi za sebe nabavljao drogu i dnevno trošio jedan paketić te droge.

Stoga žalbenim navodima nisu dovedeni u pitanje činjenični zaključci izloženi u pobijanoj presudi, radi čega je žalba optuženika zbog pogrešno (i nepotpuno) utvrđenog činjeničnog stanja ocijenjena kao neosnovana.

Žalba nije osnovana ni zbog odluke o kazni (čl. 382. ZKP).

Prvostupanjski je sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje su bile od utjecaja na izbor i težinu kaznene sankcije (str. 6, st. 1. presude), pa ih je i ispravno vrednovao i vodio računa o svim okolnostima konkretnog slučaja kada je primijenio odredbe o ublažavanju kazne i optuženika osudio na kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca. Ta kazna je u svemu primjerena, pa tako i činjenici da se radi o opojnoj drogi marihuani, koja je lakša droga, što znači da je ipak nešto manje štetna po zdravlje ljudi nego neke druge opojne droge. Stoga je ovaj drugostupanjski sud, osuđujući optuženika po čl. 173. st. 2. KZ u svezi sa čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama KZ, uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne, osudio optuženika upravo na kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca, te mu u istu uračunao vrijeme zadržavanja, budući da je tada bio lišen slobode.

Naime, iako je čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona brisana kazna dugotrajnog zatvora i kao maksimalna kazna za djelatnost iz čl. 173. st. 2. KZ propisana kazna zatvora do dvanaest godina, kako je to gore izloženo, a nije mijenjana i minimalna kazna od jedne godine propisana u čl. 173. st. 2. KZ, to je kazna zatvora u trajanju od četiri mjeseca adekvatna, unatoč toga što je za predmetnu kriminalnu djelatnost sada propisana nešto blaža kazna.

Stoga je presuđeno kao u izreci na temelju čl. 390. st. 1. (toč. I.) i čl. 387. ZKP (toč. II.).

U Zagrebu, 30. kolovoza 2001. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Jasmina Dolmagić, v.r.

Senka Klarić-Baranović, v.r.