Gž-1319/2019-2 · Županijski sud u Zadru

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

Poslovni broj: 5 Gž-1319/2019-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zadru, po sucu toga suda Marinu Grbiću, kao sucu pojedincu, u građanskopravnoj stvari tužitelja M. M. OIB: … iz Z., kojega zastupa punomoćnik D. B., odvjetnik u Z., protiv tuženika Lj. S. OIB: … iz Z., kojega zastupa punomoćnica I. M. D. B., odvjetnica u Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 26. kolovoza 2019. poslovni broj P-5943/2018, dana 11. listopada 2019.,

r i j e š i o j e

Odbija se žalba tužitelja M. M. kao neosnovana te se potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 26. kolovoza 2019. poslovni broj P-5943/2018, s time da se ujedno odbija i zahtjev za naknadom troška sastava žalbe.

Obrazloženje

Pobijanim rješenjem odbijen je prijedlog tužitelja za određivanje privremene mjere zabranom tuženiku otuđenje i opterećenje nekretnine zk.čbr. 7645/4 pašnjak "V.", površine 584 m[2] , upisane u zk. ul. 6202 k.o. 321 P., s obrazloženjem da tužitelj u tužbi traži da sud utvrdi da je tužitelj suvlasnik na nekretnini opisanoj u tužbi, koja je u zemljišnim knjigama upisana kao vlasništvo tuženika što temelji na činjenici da su stranke 19. Travnja 2006. sklopile ugovor o ortaštvu iz kojega, između ostalog, proizlazi i podjela uloga u vlasništvu na toj nekretnini, za slučaj da sud taj zahtjev ne prihvati, tužitelj od tuženika traži isplatu iznosa od 30.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti, koji iznos predstavlja ulog tužitelja u ortaštvo s tuženikom, ujedno traži i da sud donese privremenu mjeru kojom bi tuženiku zabranio otuđenje i opterećenje nekretnine radi osiguranja novčane tražbine od 30.000,00 EUR tvrdeći da postoji vjerojatnost i opasnost da će protivnik osiguranja nekretninu otuđiti jer je u međuvremenu izmijenio građevinsku dozvolu na način da je kao investitor, umjesto obiju stranaka, naveden samo protivnik osiguranja, tvrdi da ima saznanja da će protivnik osiguranja nekretninu opteretiti založnim pravom radi stjecanja novčanih sredstava za nastavak izgradnje stambenog objekta, da iz činjeničnih navoda u tužbi, odgovoru na tužbu i isprava u spisu slijedi da je tuženik ugovor o ortaštvu raskinuo 25. Srpnja 2013., da je pravomoćnom odlukom P-6921/13 odbijen zahtjev tužitelja da se izjava o raskidu toga ugovora utvrdi ništetnom, da tužitelj nije dostavio nijedan dokaz o uplati iznosa od 30.000,00 EUR na ime uloga po ugovoru s tuženikom čime nije učinio vjerojatnim postojanje svoje tražbine, što je i po ugovoru o ortaštvu u slučaju raskida dužan dokazati, jer je u čl. 6. st. 7. trošak ishođenja dokumentacije ugovoreno naknaditi prema dokazanim stvarnim troškovima, pored toga, tvrdnjom da ima saznanja da će protivnik osiguranja nekretninu opteretiti založnim pravom radi stjecanja novčanih sredstava za nastavak izgradnje stambenog objekta nije dokazao vjerojatnost da će tuženik tako i postupiti pa nisu ispunjeni uvjeti za donošenje privremene mjere iz čl. 344. Ovršnog zakona («Narodne novine», broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17

- dalje OZ), kako iz izvatka iz zemljišnih knjiga i činjenice da je ugovor o ortaštvu raskinut, ne proizlazi ni točnost tvrdnje da je predmetna nekretnina u suvlasništvu parničnih stranaka, iz koje predlagatelj izvlači zaključak da bi protivnik osiguranja donošenjem privremene mjere pretrpio samo neznatnu štetu, naprotiv, onemogućavanjem opterećenja i raspolaganja nekretninom u svrhu stjecanja novčanih sredstava radi nastavka izgradnje objekta protivniku osiguranja bio bi onemogućen ili znatno otežan nastavak gradnje, što se ne bi moglo smatrati neznatnom štetom pa kako nisu ispunjeni uvjeti iz citirane odredbe prijedlog za donošenje privremene mjere je odbijen.

Protiv gornjeg rješenja žalbu je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, predloživši odluku ukinuti.

Na žalbu nije odgovoreno.

Žalba nije osnovana.

Prije svega pobijano rješenje nije opterećeno niti jednom bitnom povredom odredaba procesnog zakona iz čl.354. st.2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. u svezi čl.381. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine», broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a, a ni onom iz točke 11. na koju se upire u žalbi jer rješenje nema nedostataka zbog kojih se ne bi moglo ispitati.

Isto tako, rješenje nije rezultat ni pogrešne primjene materijalnog (ovršnog) prava jer iako bi tužitelji po ocjeni ovog suda učinio vjerojatnim postojanje svoje novčane tražbine na ime uloga po osnovi ugovora o ortakluku nije dokazao kumulativno postojanje druge zakonske pretpostavke koja se tiče opasnosti da će bez takve mjere za njih nastupiti nadoknadiva šteta koja prijeti.

Privremena mjera se uvijek određuje prema individualiziranim okolnostima svakog konkretnog slučaja i gotovo je nemoguće dati jednoznačni odgovor o činjenicama relevantnim za utvrđenje postojanja vjerojatnosti potrebnih za njezino određenje za svaki slučaj koji se u praksi može pojaviti, uz uvažavanje da po svojoj prirodi ona predstavlja sredstvo samo privremenog osiguranja vjerojatne tražbine predlagatelja osiguranja, sredstvo koje se može odrediti samo ako postoji vjerojatnost postojanja te tražbine (prema navedenom: jasno određene) i vjerojatnost da je predložena mjera potrebna kako bi se protivnika osiguranja spriječilo da osujeti ili oteža kasnije ostvarenje upravo te tražbine, ako i kada ona bude utvrđena izvjesnom, ili (odnosno) kako bi se spriječilo da za predlagatelja osiguranja nastane nenadoknadiva šteta.

Sukladno citiranoj odredbi čl. 344. st. 1. točka 1. i 2. OZ-a za određivanje privremene mjere radi osiguranja novčane tražbine nije dostatna samo objektivna opasnost, tj. objektivna mogućnost sprječavanja ili znatnog otežavanja ostvarenja tražbine. Ta opasnost mora biti subjektivna, tj. predlagatelj osiguranja mora ukazati na konkretne radnje ili propuštanja protivnika osiguranja, svjesno poduzetih radi ugrožavanja namirenja tražbine predlagatelja osiguranja, a sud mora utvrditi postojanje takvih radnji odnosno propuštanja i subjektivni odnos protivnika osiguranja prema njima.

To u konkretnom slučaju znači da se ne može smatrati da takva opasnost postoji samom činjenicom što je tuženik nakon otkaza ugovora o ortakluku izmijenio građevinsku dozvolu te da (i) tužitelj više ne bi bio investitor jer se radi o upravnom aktu kojim se ne utječe ne imovinsko pravne odnose stranaka nego regulira samo administrativni (upravni) odnos investitora prema društvenoj zajednici glede mogućnosti gradnje na određenoj lokaciji, da objekt zadovoljava uvjete stabiliteta, sigurnosti od požara i slično.

Isto tako, navedenu opasnost ne čini vjerojatnom i spekulacije tužitelja o opterećenju nekretnine založnim pravom, s time da je i toj situaciji potrebno dokazati da je tuženik to svjesno poduzeo upravo s ciljem osujećenja ostvarenja novčane tražbine tužitelja što u konkrenom slučaju nije učinjeno, s time da je tužitelj postavio i glavni stvarnopravni zahtjev kojeg može štititi zabilježom spora.

Treba reći da ova odluka nema značaj presuđene stvari i da sud može naknadno po prijedlogu tužitelja donijeti drugačiju odluku ako se u međuvremenu promijene relevantne okolnosti.

Prema tome, u konkretnom slučaju, a što je pravilno ocijenio sud prvog stupnja, nisu ispunjene zakonske pretpostavke za određivanjem privremene mjere, pa je sud prvog stupnja pravilno odbio prijedlog za donošenje privremene mjere.

Zbog svega navedenog valjalo je odbiti žalbu tužitelja i na temelju odredbe čl. 380. točka 2. ZPP-a potvrditi rješenje suda prvog stupnja, dok je odluka o trošku donesena u smislu čl. 166. st. 1. ZPP-a.

U Zadru, 11. listopada 2019.

S U D A C

Marin Grbić