I Kž-1011/2009-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-1011/09-6

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenome od sudaca Vrhovnoga suda, Ane Garačić kao predsjednice vijeća, te Damira Kosa, Ranka Marijana, Miroslava Šovanja i Zlate Lipnjak Bosanac kao članova vijeća i više sudske savjetnice Sande Janković, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženih D. B. i dr. zbog kaznenih djela iz 173. st. 2. Kaznenog zakona (Narodne novine broj 110/97; broj 27/98; broj 50/00; broj 129/00; broj 51/01; broj 105/04; broj 84/05; broj 71/06 i broj 110/07 – u daljnjem tekstu Kazneni zakon), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, optuženog V. C. i optuženog S. G. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zadru od 31. ožujka 2009. godine, br. K-24/09, u sjednici održanoj dana 20. travnja 2010. godine, u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Radovana Šanteka i z. z. branitelja optuženog S. G. Z. Š., odvjetnika iz Z.,

r i j e š i o j e :

I. Prihvaća se djelomično žalba državnog odvjetnika a u povodu njegove žalbe, žalbi opt. V. C. i opt. S. G., i po službenoj dužnosti ukida se pobijana presuda i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred potpuno izmijenjeno vijeće.

II Uslijed odluke pod I, u ostalom dijelu žalba državnog odvjetnika, te u cijelosti žalbe opt. V. C. i opt. S. G., u odnosu na osuđujući dio pobijane presude postale su bespredmetne.

III Protiv opt. V. C. produljuje se pritvor.

Obrazloženje

Prvostupanjskom, pobijanom presudom proglašeni su krivima optuženici V. C. i S. G. i to optuženi V. C. što je počinio kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. Kaznenog zakona, za koje kazneno djelo je temeljem istih zakonskih propisa osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci, u koju kaznu mu je temeljem čl. 63. st. 1. Kaznenog zakona uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 7. veljače 2009. godine pa nadalje te optuženi S. G. što je počinio kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. u svezi s čl. 38. Kaznenog zakona, za koje kazneno djelo je temeljem čl. 173. st. 2. uz primjenu odredbe čl. 57. Zakona o kaznenom postupku osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, u koju kaznu mu je temeljem čl. 63. st. 1. Kaznenog zakona uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 7. veljače do 6. listopada 2009. godine.

Sud je temeljem čl. 173. st. 7. Kaznenog zakona primijenio „sigurnosnu mjeru oduzimanja predmeta“ i to kako prema optuženom V. C. tako i prema optuženom S. G..

U odnosu na troškove kaznenog postupka odlučeno je da temeljem čl. 122. st. 4. Zakona o kaznenom postupku optuženi V. C. je oslobođen plaćanja istih, a temeljem čl. 122. st. 1. Zakona o kaznenom postupku optuženi S. G. je dužan platiti trošak postupka u iznosu od 6.661,00 kuna te paušalni trošak u iznosu od 500,00 kuna.

Istom presudom temeljem čl. 354. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku oslobođeni su od optužbe optuženi D. B. i optuženi V. C. da bi počinili svaki odvojeno kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. Kaznenog zakona kako su ona opisana u točkama 1. i 2. izreke pobijane presude. U odnosu na ovaj dio presude riješeno je da temeljem čl. 123. st. 1. Zakona o kaznenom postupku troškovi kaznenog postupka padaju na teret proračunskih sredstava.

Protiv ove presude žalbu su podnijeli državni odvjetnik, optuženi V. C. i optuženi S. G..

Državni odvjetnik se žali u odnosu na osuđujući dio presude zbog odluke o kazni, a u odnosu na oslobađajući dio presude zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Predložio je da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovo suđenje, odnosno da se osuđenim optuženicima izreknu kazne zatvora u duljem trajanju.

Optuženi V. C. u žalbi podnesenoj putem branitelja A. K., odvjetnika iz Z. žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni. Predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, podredno da se pobijana presuda preinači na način da se kriminalno postupanje optuženika označi kao počinjenje kaznenog djela iz čl. 173. st. 1. Kaznenog zakona ta da ga se blaže osudi odnosno da se presuda preinači na način da ga se oslobodi od optužbe.

Optuženi S. G. se žali po branitelju G. N., odvjetniku iz Z., zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni. Predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a podredno da se preinači u odluci o kaznenoj sankciji. Zatražio je obavijest o održavanju drugostupanjske sjednice vijeća.

Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je optuženi V. C. po branitelju A. K. u kome predlaže da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana.

Sukladno čl. 373. st. 1. Zakona o kaznenom postupku Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine broj 110/97.; broj 27/98.; broj 58/99.; broj 112/99; broj 58/02.; broj 143/02. i broj 115/06 – u daljnjem tekstu Zakon o kaznenom postupku), spis predmeta dostavljen je Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje.

O sjednici drugostupanjskog vijeća obaviješteni su optuženici i njihovi branitelji koji su to zahtijevali. Sjednici je pristupio uz zamjeničku punomoć za odvjetnika G. N., odvjetnik iz Z. Z. Š., dok odvjetnik A. K. kao i optuženi S. G., iako uredno obaviješteni sjednici nisu pristupili. Kako vijeće nije našlo da bi nazočnost optuženog V. C. koji se nalazi u pritvoru i ima branitelja bila svrhovita, to njegova prisutnost nije osigurana. Sjednica vijeća održana u odsutnosti optuženika i odvjetnika A. K., na temelju čl. 374. st. 2. i 4. Zakona o kaznenom postupku.

Žalba državnog odvjetnika osnovana je u odnosu na žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, dok obzirom na po službenoj dužnosti povodom podnesenih žalbi utvrđenu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka u odnosu na osuđujući dio presude, žalba državnog odvjetnika u odnosu na taj dio presude kao i žalbe optuženih V. C. i optuženog S. G. postale su bespredmetne.

Sud drugog stupnja u žalbenom postupku, u smislu odredbe čl. 379. st. 1. Zakona o kaznenom postupku, presudu uvijek ispituje po službenoj dužnosti u dijelu je li prvostupanjski sud počinio neku od postupovnih povreda koje se taksativno navode u toč. 1. st. 1. čl. 379. ZKP-a i je li na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon, u smislu odredbe iz toč. 2. citiranog propisa.

Postupajući na navedeni način po službenoj dužnosti povodom žalbi optuženika i žalbi državnog odvjetnika u tom dijelu prvostupanjske presude, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, je utvrdio da je sud prvog stupnja u pobijanoj presudi počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. Zakona o kaznenom postupku jer je izreka presude nerazumljiva i proturječna svome obrazloženju te nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama, a kriminalno postupanje oba optuženika za koje su proglašeni krivima i koje je opisano u tome dijelu toliko je organski povezano da ga nije moguće sagledavati odvojeno za svakog od optuženika.

Naime, prvostupanjski sud je kako sam navodi izmijenio dio činjeničnog opisa kaznenog djela stavljenog na teret optuženima V. C. i S. G., koji su bili terećeni kao supočinitelji u počinjenju kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. Kaznenog zakona, da bi zatim optuženog V. C. proglasio krivim kao jedinog i samostalnog počinitelja kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. Kaznenog zakona, a za optuženog S. G. utvrđuje da njegovo postupanje ostvaruje obilježja pomaganja optuženom V. C. u počinjenju njegovog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. Kaznenog zakona. Međutim, u pravnom opisu kaznenog djela državni odvjetnik ponašanje oba optuženika označava riječima „neovlašteno posjedovao i radi prodaje držao tvari koje su propisom proglašene opojnom drogom“. Nasuprot ovakvom pravnom opisu nedopuštenog postupanja optuženog G., prvostupanjski sud njegovo postupanje označava kao počinjenje kaznenog djela iz čl. 173. st. 2.u svezi s čl. 38. Kaznenog zakona, te na takav način suprotno u izreci citiranom pravnom opisu i obrazlaže postojanje obilježja kaznenog djela u smislu pomaganja drugom u počinjenju njegovog kaznenog djela, odričući u obrazloženju da bi optuženi G. bio supočinitelj i tvrdeći da se radi o sudioniku – pomagaču u počinjenju kaznenog djela.

Međutim, već u izreci pobijane presude kada prvostupanjski sud donosi odluku o „sigurnosnoj mjeri iz čl. 173. st. 7. Kaznenog zakona o oduzimanju opojne droge“, on drogu u ukupnoj količini oduzima od oba optuženika, iz čega bi proizlazilo da oba optuženika prvostupanjski sud tretira kao supočinitelje u počinjenju kaznenog djela. U obrazlaganju ovakve odluke prvostupanjski sud u obrazloženju zadovoljava se prepisivanjem ovog dijela izreke pobijane presude bez da bi uopće dao razloge za oduzimanje droge od oba optuženika kada jednog proglašava krivim kao počinitelja, a drugoga kao pomagača u počinjenju kaznenog djela, dok istovremeno u pravnom opisu aktivnost obojice optuženika označava kao supočinitelje.

Zbog svega izloženog osuđujući dio presude nerazumljiv je u svojoj izreci i proturječan obrazloženju te u samom obrazloženju nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama, što sve dovodi do toga da presudu u tome dijelu povodom podnesenih žalbi nije moguće ispitati, a kako je kriminalno postupanje optuženih V. C. i optuženog S. G. za koje su proglašeni krivima povezano do te mjere da ga nije moguće promatrati odvojeno, valjalo je prvostupanjsku presudu u njenom osuđujućem dijelu ukinuti u odnosu na oba optuženika. Stoga žalba državnog odvjetnika u dijelu zbog odluke o kazni, kao i žalbe optuženog V. C. kao i optuženog S. G., kako je presuda u tome dijelu ukinuta zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka koju je sud utvrdio ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, postale su bespredmetne.

U odnosu na oslobađajući dio presude

U pravu je državni odvjetnik kada tvrdi da je činjenično stanje u oslobađajućem dijelu presude u odnosu na oba optuženika pogrešno utvrđeno.

U odnosu na optuženog D. B. prvostupanjski sud bez ozbiljnije kritičke analize prihvaća odstupanje u obrani optuženog G. u istrazi i na glavnoj raspravi u dijelu opisa gdje uzima i od kada drži optuženi C. vrećicu čiji sadržaj istresa pri zaticanju od policije, a za koji sadržaj je utvrđeno da predstavlja drogu heroin.

Naime, ovaj optuženik u istrazi vrlo precizno i određeno opisuje kako je optuženi C. došao u njegov automobil sa registarskom pločicom motora, kako su se zatim zaustavili pored automobila Renault 4 (za koga je u postupku utvrđeno da je vlasništvo optuženog B.) i kako je optuženi C. prišao tom automobilu, odbacio registarsku pločicu i sa poda tog automobila pokupio najlonsku vrećicu iz koje je kasnije istresao drogu heroin. Tom prilikom ovaj optuženik opisuje i o kojoj bi se količini heroina moglo raditi komparirajući volumen sa drugim težinama, koja okolnost u odnosu na količinu droge je izmijenjena u osuđujućem dijelu presude i nije osporavana od strane tužitelja (o čemu će sud morati voditi računa u ponovljenom postupku da ne bi povrijedio odredbe čl. 381. Zakona o kaznenom postupku).

Prvostupanjski sud međutim bez ozbiljnije kritičke analize prihvaća izmijenjenu obranu optuženog G. sa glavne rasprave da je optuženi C. već došao u njegovo vozilo sa vrećicom iz koje je istresao drogu i da ju nije „pokupio“ sa poda Renaulta 4, zadovoljavajući se tvrdnjom „da mu ovi detalji prilikom iznošenja obrane u istrazi nisu bili bitni“. Međutim, sagleda li se cjelovito obrana optuženog G. iz istrage vidljivo je da je on vrlo precizno iznosio svoju obranu ispravljajući utvrđenja unesena u zapisnik (treći odlomak na listu 89 spisa) iz čega se jasnim može razabrati da je on pazio što govori i kako se to što govori unosi u zapisnik, a o čemu prvostupanjski sud očito uopće nije vodio računa.

Kako je prvostupanjski sud, kako to opravdano tvrdi državni odvjetnik u žalbi, očito sa nedovoljno pažnje cijenio sve izvedene dokaze u odnosu na kazneno djelo optuženog B. to je u ovom dijelu valjalo prihvatiti žalbu državnog odvjetnika i presudu ukinuti.

Državni odvjetnik također opravdano tvrdi da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno u dijelu oslobađajuće presude optuženom C. za kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. Kaznenog zakona.

Prvostupanjski sud bez imalo kritičke analize iskaza svjedoka u odnosu na ovo kazneno djelo zaključuje da optuženi C. nije počinio kazneno djelo kako mu je stavljeno na teret optužnicom. Prvostupanjski sud zaključuje kako niti jedan od svjedoka ne tereti optuženog C. da bi od njega kupio drogu, ne dovodeći u vezu takve njihove iskaze sa sadržajem utvrđenih telefonskih razgovora. Ovo posebno u dijelu kada se prvostupanjski sud zadovoljava čitanjem iskaza svjedoka ispitanih u istrazi, pa tako i svjedoka D. V. i D. P., koji su se tada koristili pravom da ne odgovore na pojedino pitanje da se kao optuženici u drugom postupku ne bi izložili kaznenom progonu. Prvostupanjski sud uopće ne provjerava što je sa tim postupcima, ako se uopće vode, jesu li pravomoćno okončani, kada takve privilegije ovi svjedoci više ne bi imali i ako nisu pravomoćno okončani, postoji li mogućnost spajanja postupaka, kada bi se oni pojavljivali samo u jednom svojstvu.

Posebno valja istaći da opravdano ukazuje državni odvjetnik na sadržaj snimljenih telefonskih razgovora optuženog C., koji nedvojbeno ukazuju na razgovor o drogi i pitanja hoće li ga netko „cinkati“ ili ne. Ove okolnosti nužno je povezati sa objektivno pronađenim količinama droge kod svjedoka i tek tada je moguće donositi ispravne zaključke o tome postoji li dokazanost kriminalnog postupanja optuženog C. kako mu je to stavljeno na teret optužbom državnog odvjetnika.

Stoga je probijanu presudu prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika valjalo ukinuti i u tome dijelu.

U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će otkloniti bitnu povredu odredaba kaznenog postupka kako je ona utvrđena u odnosu na osuđujući dio presude, te će provesti sve do sada izvedene dokaze, a po potrebi i nove, pri tome prvenstveno preslušati sadržaj snimljenih telefonskih razgovora zabilježenih provođenjem posebnih izvida kaznenih djela kojima se privremeno ograničavaju neka ustavna prava i slobode, pa će nakon tako provedenog postupka pažljivo i savjesno analizirati kako svaki dokaz posebno tako i obrane optuženika, te zatim sve dokaze u njihovoj ukupnosti povezujući ih s obranama optuženika, nakon čega će donijeti novu, na zakonu osnovanu presudu, koju će valjano i potpuno obrazložiti. Pri tome sud će voditi računa o sadržaju i opsegu podnesenih žalbi da ne bi došlo do povrede odredbe čl. 381. Zakona o kaznenom postupku u pogledu kriminalne količine za koju je bila donesena žalbama pobijana i ovim rješenjem ukinuta prvostupanjska presuda. Radi izraženih stavova u pobijanoj prvostupanjskoj presudi koje opravdano osporava državni odvjetnik riješeno je da će postupak biti ponovljen pred potpuno izmijenjenim vijećem.

Kako je prvostupanjska presuda ukinuta, a optuženi V. C. se nalazi u pritvoru, to je Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, na temelju čl. 388. st. 5. Zakona o kaznenom postupku, ispitao postoje li još razlozi za pritvor te je utvrdio da isti razlozi na temelju kojih je pritvor do sada određen i produljivan iz čl. 102. st. 1. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku i dalje egzistiraju.

Naime, pored činjenice da i nadalje postoji osnovana sumnja da je optuženi C. počinio kazneno djelo zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 2. Kaznenog zakona, te činjenice da je optuženik višekratno osuđivana osoba zbog istovrsnih djela, to je evidentno da iste okolnosti opravdavaju bojazan da bi optuženi C. boravkom na slobodi mogao ponoviti ovakvo kazneno djelo. Dakle, i dalje opstoje razlozi za produljenje pritvora iz čl. 102. st. 1. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku, radi čega je riješeno kao pod toč. II izreke.

Iz svega izloženog, na temelju čl. 388. st. 1., 3. i 5. Zakona o kaznenom postupku odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

U Zagrebu, 20. travnja 2010. godine.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Sanda Janković, v. r.

Ana Garačić, v. r.