I Kž-239/1998-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 239/1998-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja, kao predsjednika vijeća, te mr. Branka Zmajevića i Katice Jelić, kao članova vijeća i višeg savjetnika Marka Raše, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. B. G. zbog kaznenog djela iz čl. 79. st. 1. KZRH u svezi čl. 17. OKZRH, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 4. ožujka 1998. br. Kmp 1/98, u sjednici održanoj 12. kolovoza 1998., u prisutnosti zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Tomislava Dujmića

p r e s u d i o j e :

Odbija se žalba opt. G.B. kao neosnovana i potvrđuje presuda suda prvoga stupnja.

Obrazloženje

Županijski sud u Zagrebu proglasio je krivim opt. G.B. zbog četiri kaznena djela pokušaja silovanja iz čl. 79. st. 1. KZRH u vezi čl. 17. OKZRH, te ga temeljem čl. 109. st. 1. i 4. i čl. 23., 24. st. 3. i 25. st. 1. Zakona o sudovima za mladež, a primjenom čl. 79. st. 1. KZRH u vezi čl. 17. OKZRH osudio na kaznu maloljetničkog zatvora u trajanju od tri godine i tri mjeseca.

Protiv te presude žali se optuženi zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o sankciji, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske predložio je da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Žalba nije osnovana.

Iako optuženik ističe gotovo sve žalbene osnove, žalba se svodi isključivo na pobijanje potpunosti i pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja.

Prije svega manjkavost utvrđenog činjeničnog stanja žalitelj nalazi u tome što istražni sudac nije sa dovoljno "umješnosti" i sa većom pažnjom pristupio ispitivanju optuženika na dan 20. srpnja 1997. godine, jer bi tada morao uočiti da optuženik imade problema sa izražavanjem i oblikovanjem svojih misli. Radi toga se predlaže u ponovljenom postupku saslušati istražnog suca. Okolnost da je optuženik potpisao sve stranice istražnog zapisnika ne znači da se je optuženik dobro svih događaja sjećao.

I Kž 239/1998-3

Protivno tim navodima žalbe sud je cijeneći prije svega i iskaz optuženika dan na njegovom saslušanju 20. srpnja 1997. godine pouzdano utvrdio da je optuženik iskaz dao pri punom sjećanju inkriminiranih događaja, te da nema niti govora o nekom gubitku pamćenja. Gubitak pamćenja prvenstveno bi doveo do nesjećanja dijelova događaja ili cijelog događaja, a nasuprot tome optuženik se detaljno sjeća svakog inkriminiranog događaja što i potkrepljuje pojedinostima. Prema tome, optuženi govori vrlo precizno o pojedinim vremenskim intervalima, udaljenostima, svojim postupcima kod svakog djela, što posve isključuje i njegove kasnije tvrdnje i tvrdnje iz žalbe o njegovom gubitku pamćenja. Oslonac za takvo utvrđenje suda daje i nalaz i mišljenje vještaka psihijatra dr. Ž.M., prema kojem kod optuženika postoji samo snižena organska osnova cerebralnog nervnog sistema, a koja nikako ne daje za pravo da se zaključi kako se optuženik povremeno ne može sjećati događaja. Potpuno jasan i smislen slijed riječi optuženika prilikom toga ispitivanja ukazuje da optuženik u kazivanju nije imao nikakvih poteškoća s pamćenjem - sjećanjem na ranije inkriminirane događaje.

Sud je, dakle, pravilno ocjenio pouzdanost i vjerodostojnost obrane optuženika, koju je on dao na dan 20. srpnja 1997. godine, a kasnije izmjene te obrane treba pripisati pokušaju optuženiku da mijenjem svoje obrane izbjegne kaznenu odgovornost. Radi toga nema nikakove potrebe da se u ponovljenom postupku sasluša istražni sudac, kao što se to predlaže u žalbi.

Optuženik želi dovesti u sumnju ispravnost utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na kazneno djelo počinjeno na štetu A.B. (djelo pod toč. 4), podršku žalbi žalitelj nalazi u nesigurnom prepoznavanju optuženika od strane oštećenice, te činjenici da sud nije obrazložio na temelju čega je utvrdio kolika je udaljenost između M. ulice i ulice Lj.G. u Z.

Točno je, da oštećenica nije uspjela prepoznati optuženika kao napadača, ali se sjeća kose napadača, koju je opisala upravo onako kako izgleda kosa optuženika (crna i kratka). Pored te činjenice, optuženik je u svojem prvom ispitivanju priznao djelo, opis događaja od strane optuženika potpuno je podudaran sa opisom događaja od strane oštećenice. Vremenski razmak između dva djela (djelo pod toč. 3 i 4) dovoljan je da u tako malom mjestu kao što je Z., optuženi stigne od jednog mjesta na drugo. Dopis Vojne pošte P. također, s obzirom na odobren izlazak izvan kruga kasarne, od 12,00 sati 11. travnja do 22,00 sata 13. travnja, govori da je optuženik dana 12. travnja bio u Z.

Prema tome, upravo iz prve obrane optuženika i ostalih izvedenih dokaza proizlazi da je optuženik počinio to kazneno djelo.

Kao propust rada suda prvog stupnja, optuženi navodi okolnost što nije određeno dopunsko saslušanje vještaka psihijatra. Vještak psihijatar dr. Ž.M. iznio je nalaz u skladu s pravilima svoje struke, kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja, da je vještak primjetio takav aspekt ličnosti kod optuženika, da se sam neosnovano tereti, posve sigurno bi to u svome nalazu i mišljenju istakao. Nema, dakle, u nalazu vještaka takvog nedostatka zbog kojeg bi trebalo dodatno vještaka saslušavati.

Sud prvog stupnja je prema tome pravilno ocjenio pouzdanost i vjerodostojnost svih izvedenih dokaza, i nije propustio utvrditi sve odlučne činjenice, te je na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja izveo pravilne zaključke, pa nema sumnje u ispravnost utvrđenih činjenica.

Žalitelj ističe žalbeni osnov bitne povrede odredaba kaznenog postupka i odredbe kaznenog zakona, ali iste osnove ne obrazlaže, pa ovaj sud drugog stupnja ispitao je pobijanu presudu po službenoj dužnosti i nije našao da bi takove povrede počinio sud prvog stupnja.

Optuženi ne obrazlaže niti žalbeni osnov zbog odluke o kaznenoj sankciji, pa ispitivajući tu odluku suda prvog stupnja, a imajući u vidu sve okolnosti koje su od značaja za odabir sankcije, te posebno izvješće

I Kž 239/1998-3

defektologa i Centra za socijalnu skrb Z., ovaj sud drugog stupnja smatra da izrečena kazna maloljetničkog zatvora u trajanju od tri godine i tri mjeseca se ukazuje adekvatnom sankcijom za optuženika. Radi svega navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 12. kolovoza 1998.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Marko Raša, v.r.

Milan Gudelj, v.r.