I Kž-Us-115/2012-7 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-Us 115/12-7

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković, kao predsjednice vijeća, te dr. sc. Zdenka Konjića i dr. sc. Marina Mrčele, kao članova vijeća i sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. A. T., zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbi optuženice podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 28. rujna 2012. broj K-US-36/09, u javnoj sjednici vijeća održanoj 30. rujna 2014., u prisutnosti opt. A. T. i zamjenice njezina branitelja V. P., odvjetnice iz Z.,

p r e s u d i o j e:

I. Povodom žalbe opt. A. T., po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci djela te se izriče da je optuženica djelom za koje je prvostupanjskom presudom proglašena krivom počinila kazneno djelo protiv službene dužnosti zlouporabom položaja i ovlasti iz čl. 291. st. 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11 i 144/12 - u daljnjem tekstu: KZ/11).

II. Uslijed odluke pod I. i djelomičnim prihvaćanjem žalbe opt. A. T. preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni, te se opt. A. T. za kazneno djelo iz čl. 291. st. 2. KZ/11 za koje je sada proglašena krivom na temelju te zakonske odredbe osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine.

III. Žalba opt. A. T. u ostalom dijelu odbija se kao neosnovana te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Zagrebu opt. A. T. proglašena je krivom da je na način i pod okolnostima opisanim u izreci te presude počinila jedno produljeno kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 4. u vezi čl. 61. st. 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" br. 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 - odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08i 57/11 - dalje u tekstu: KZ/97) te je po istom zakonskom propisu osuđena na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca.

I Kž-Us 115/12-7

Na temelju čl. 132. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" br. 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 62/03 - pročišćeni tekst i 115/06 - dalje u tekstu: ZKP/97) opt. A. T. dužna je oštećenoj Republici Hrvatskoj platiti iznos od 359.400,14 kn na ime imovinskopravnog zahtjeva, dok je s ostatkom imovinskopravnog zahtjeva oštećena Republika Hrvatska upućena na parnicu.

Na temelju čl. 122. st. 4. u vezi čl. 119. st. 2. toč. 1. i 6. ZKP/97 opt. A. T. je oslobođena od dužnosti naknade troškova kaznenog postupka u cijelosti.

Protiv te presude žalbu je podnijela opt. A. T. po branitelju M. B., odvjetniku iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene kaznenog zakona i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak pred izmijenjenim vijećem. U žalbi je zatraženo da se o sjednici vijeća obavijesti optužena i njezin branitelj.

Na žalbu nije podnesen odgovor.

Prije održavanja sjednice vijeća spis je prema čl. 373. st. 1. ZKP/97 dostavljen državnom odvjetniku Republike Hrvatske na dužno razgledanje, te vraćen uz podnesak broj KŽ-DO-1601/12 od 11. ožujka 2013., s prijedlogom da se žalba optuženice odbije kao neosnovana.

Postupajući prema zahtjevu optuženice u žalbi, u smislu čl. 374. st. 1. ZKP/97, o sjednici vijeća izvještena je optuženica i njen branitelj, dok je državni odvjetnik o sjednici obaviješten u smislu čl. 373. st. 2. ZKP/97. Sjednici su nazočili opt. A. T. i zamjenica branitelja V. P., odvjetnice iz Z., u zamjeni za odvjetnika M. B., dok uredno obaviješten državni odvjetnik nije pristupio, pa je sjednica vijeća održana u njegovoj odsutnosti prema čl. 374. st. 4. ZKP/97.

Žalba optuženice je djelomično osnovana zbog odluke o kazni.

Bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 2. ZKP/97 optuženica nalazi u tvrdnji, jer da je presuda utemeljena na nezakonitom dokazu i to na tahografskim listićima, a budući da je nalaz i mišljenje prometnog vještaka utemeljen isključivo na tim tahografskim listićima, žalba nalazi da i sam nalaz vještaka predstavlja nezakonit dokaz.

Suprotno tim tvrdnjama žaliteljice, prema podacima u spisu tahografski listići pribavljeni su na zakonit način kako to, prije svega, proizlazi iz iskaza svjedoka D. C. i S. O.. Nedostatak potvrde iz čl. 218. st. 1. ZKP/97 o privremenom oduzimanju predmeta (tahografskih listića) ne znači da su isti pribavljeni na nezakonit način. Naime, radi se o predmetima koji se izuzimaju iz tahografa vozila tijekom očevida redarstvenih vlasti u okviru mjera kojima se osiguravaju predmeti koji mogu poslužiti pri utvrđivanju činjenica u kaznenom postupku, sukladno čl. 177. st. 1. ZKP/97. To stoga, jer je tahograf uređaj koji se temeljem posebnog zakona ugrađuje u određena vozila, kakva su i ova iz kojih su tahografski listići izuzeti, a u svrhu pokazivanja podataka o kretanju vozila, prijeđene udaljenosti i sl., koji podaci se trajno bilježe tahografom, bez kojeg uređaja ta vozila uopće ne smiju sudjelovati u prometu. Prema tome, ne radi se o predmetima koji se u smislu čl. 211. ZKP/97

I Kž-Us 115/12-7

pribavljaju pretragom, pa bi za njihovo oduzimanje bila potrebna posebna potvrda. Slijedom toga izuzeti tahografski listići nisu pribavljeni na nezakonit način, zbog čega se, suprotno tvrdnjama iz žalbe, ni nalaz prometnog vještaka, koji se temelji na tim listićima ne može smatrati nezakonitim dokazom. Daljnju bitnu povredu žaliteljica nalazi, jer da izvješće o provjeri ulaska robe u Republiku Hrvatsku od 10. studenoga 2000., koje je sastavljeno temeljem Mađarske državne službe nije pribavljeno u skladu s odredbama Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima. Suprotno tvrdnji iz žalbe optuženice, okolnost što je sud u pobijanoj presudi koristio podatke iz pročitanog izvješća o protoku ulaska robe u Republiku Mađarsku iz smjera Republike Hrvatske na graničnom prijelazu G.- L. (list 148) ne čini taj dokaz nezakonitim samo zbog načina na koji se do njega došlo, jer opisana metoda dobivanja podataka ne čini izvješće nezakonitim, budući je ono dobiveno od nadležnih tijela Republike Mađarske. Razmjena carinskih podataka između država nije u suprotnosti sa Zakonom o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima, radi čega nije ostvarena bitna povreda iz čl. 367. st. 2. u svezi čl. 9. st. 2. ZKP/97, na koju se upućuje u žalbi optuženice.

Žaliteljica konačno smatra da je počinjena i bitna povreda iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP/97, jer da su razlozi o bitnim činjenicama u presudu nejasni i u znatnoj mjeri proturječni zbog čega presudu nije moguće valjano ispitati.

Suprotno tvrdnjama žaliteljice, prvostupanjski je sud dao potpune i jasne razloge o svim odlučnim činjenicama koje je utvrdio na rezultatima i pravilnoj ocjeni dokaza izvedenih na glavnoj raspravi, posebice na obrani optuženice, iskazima ispitanih svjedoka, te na temelju provedenog prometnog i knjigovodstveno financijskog vještačenja. Svi ostali prigovori iz žalbene osnove bitne povrede zapravo su prigovori na utvrđeno činjenično stanje, pa će isti biti ispitani u okviru te žalbene osnove. Stoga, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, nisu ostvarene bitne povrede odredaba kaznenog postupka koje se ističu u žalbi optuženice, niti je ovaj sud ispitivanjem pobijane presude u smislu čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP/97, utvrdio da bi u presudi da bile ostvarene neke druge bitne povrede na koje pazi po službenoj dužnosti, pa je žalba optuženice iz te žalbene osnove neosnovana.

Pobijajući utvrđeno činjenično stanje žaliteljica djelomično ponavlja žalbene navode iz osnove bitne povrede kojim ponovo neargumentirano problematizira tahografske listiće, te na njima utemeljen nalaz prometnog vještaka ing. N. E.. Suprotno navodima žalbe na temelju sadržaja tahografski listića i provedenog vještačenja na nedvojben način su utvrđene činjenice da predmetna teretna vozila opisana u izreci presude prema tahografskim listićima za dane 14. rujna 2000., 16. rujna 2000., 1. rujna 2000., 28. srpnja 2000. i 24. ožujka 2000. nisu mogla biti na graničnom prijelazu G.. Ovakvo utvrđenje činjenica na temelju tahografskih listića i nalaza i mišljenja prometnog vještaka u skladu su sa iskazom svjedoka Ž. K., kojeg sud osnovano prihvaća kao vjerodostojnog. Naime, iz iskaza tog svjedoka proizlazi da je na temelju bilateralnog sporazuma sa Mađarskom od nje zatraženo izvješće da li su točno navedeni kamioni sa točno određenom robom koji su trebali biti na provozu kroz Republiku Hrvatsku ušli u Mađarsku, na što je odgovoreno da ti kamioni nisu ušli u Mađarsku, što je u skladu s Izvješćem Carinske uprave Središnjeg ureda od 10. studenoga 2000. o provjeri ulaska robe u Republiku Mađarsku iz smjera Republike Hrvatske. Vještak prometne struke daje logično objašnjenje da je predmetne tahografske listiće analizirao na način da je uspoređivao prijeđene putove sa podacima koji su napisani na samom tahografskom listiću, a koji se odnose na podate o datumu, vozaču, početnim i završnim kilometrima, te početnom i

I Kž-Us 115/12-7

završnom odredištu. Na osnovi takve usporedbe, te prijeđenog puta izveo je zaključak da upisana relacija nije mogla biti prijeđena, jer je vozilo prema pisaču brzine prešlo manji put od onog koji je potreban da bi se navedena relacija prošla. Suprotno navodima žalbe, u pobijanoj presudi pravilno je na temelju provedenog prometnog vještačenja utvrđeno da podaci koji proizlaze iz tahografskog listića za teretno vozilo registarske oznake ... pokazuju da je predmetno vozilo krenulo iz Z.

23. ožujka 2000. kod stanja brojila ... km i došlo u mjesto G. dana 24. ožujka 2000. kod stanja brojila ... km, što znači da je prešlo ukupan put oko 255 km. Duljina najkraće rute Z.-G.-G. sukladno nalazu vještaka iznosi 396 km. Navedena činjenica ukazuje da to teretno vozilo dana 24. ožujka 2000. nije moglo biti na graničnom prijelazu G.. Pritom je roba navedena u JCD broj: ... uz prateću izlaznu dokumentaciju dana 24. ožujka 2000. ovjerena faksimilom i potpisana parafom optuženice. Na okolnost da nitko drugi nije mogao upotrijebiti lozinku optužene i ući u informacijski sustav upućuje iskaz svjedoka J.

G.. Iz tog iskaza proizlazi da se za ulazak u informacijski sustav i dobivanje kontrolnog broja za ovjeru izlaznih dokumenata koristi lozinka koja je tajna i koju zna samo konkretni djelatnik. To pak nedvojbeno ukazuje da je navedenu carinsku deklaraciju u izreci presude ovjerila upravo optuženica i time potvrdila da je roba navedena u izreci izvezena iz carinskog područja Republike Hrvatske, a što upućuje na nevjerodostojnost njezine obrane. Isto tako iz sadržaja JCD broj: ... od 14. rujna 2000. koja je ovjerena faksimilom i parafom optužene, te je provedena u informacijskom sustavu pod lozinkom koju je koristila optuženica pod kontrolnim brojem ... dana 14. rujna 2000., potvrđeno je da je navedena roba tog dana izvezena sa carinskog područja Republike Hrvatske.

Osim što to proizlazi iz navedenih pismenih dokumenata to proizlazi i iz analize dijelova svjedočkih iskaza J. G. i J. B.. Okolnost da roba koja je navedena na predmetnoj jedinstvenoj carinskoj deklaraciji nije napustila teritorij Republike Hrvatske proizlazi iz izvješća o provjeri ulaska robe u Republiku Mađarsku iz smjera Republike Hrvatske na graničnom prijelazu G.-L. i analize nalaza i mišljenja vještaka N. E.. Argumentirano prometni vještak utvrđuje da iz podataka prijeđenog puta tog vozila i dužine cestovne rute Lj.-G.-Z. proizlazi da predmetno teretno vozilo dana 14. rujna 2000. nije moglo biti na graničnom prijelazu G..

Iz sadržaja izviješća provjeri ulaska robe u Republiku Mađarsku iz smjera Republike Hrvatske na graničnom prijelazu G. proizlazi da kamion ... nije evidentiran da bi prešao u Republiku Mađarsku. Upravo te činjenice, uz okolnost koja proizlazi iz prometnog vještačenja nedvojbeno pokazuju da je optuženica ovjerila izlaznu dokumentaciju bez da je navedeni kamion zajedno sa robom pristupio na granični prijelaz G.. Sva takva činjenična utvrđenja neargumentiranim navodima žalbe optuženice nisu dovedena u sumnju. Tvrdnje iz žalbe da su se vozila mogla kretati i bez tahografskog listića je proizvoljna i neargumentirana, budući da nema uporišta u izvedenim dokazima, a osim toga prema zakonskim propisima takva teretna vozila moraju imati ugrađeni tahograf, te bez pravilno umetnutog tahografskog listića ne bi smjela sudjelovati u prometu.

Slijedom svega izloženog, suprotno prigovorima žalbe optuženice, prvostupanjski sud je provedenim dokazima u odnosu na svaku radnju opisanu u izreci presude utvrdio sve odlučne činjenice što neposredno utječu na primjenu materijalno pravnih odredbi. Na temelju savjesne ocjene izvedenih dokaza dovodeći ih u vezu sa obranom optuženice, sud prvog stupnja izveo je pravilan zaključak o počinjenju svih inkriminiranih radnji koje čine produženo kazneno djelo optuženice i o njenoj kaznenoj odgovornosti za što je u obrazloženju presude, posebno na str. 16-22 dao u svemu iscrpne, argumentirane i uvjerljive razloge koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

Stoga, žalba optuženice zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

I Kž-Us 115/12-7

Kako iz naprijed izloženog proizlazi da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne i važne činjenice koje su bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, to nije bilo potrebe za dopunom dokaznog postupka ispitivanjem svjedoka predloženih u žalbi optuženice ni provođenjem grafološkog vještačenja, radi čega je prvostupanjski sud osnovano izvođenje tih dokaza odbio.

Međutim, ispitujući pobijanu presudu povodom žalbe optuženice, a po službenoj dužnosti sukladno odredbi čl. 379. st. 1. toč. 2. ZKP/97 utvrđeno je da je na činjenično stanje valjalo primijeniti odredbe novog kaznenog zakona. Naime, dana 1. siječnja 2013. stupio je na snagu novi kazneni zakon u kojem je kazneno djelo zloupotrebe položaja i ovlasti koje počine službene osobe propisano u čl. 291. KZ/11, pri čemu je Vrhovni sud Republike Hrvatske imao u vidu i pravno shvaćanje Kaznenog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 19. prosinca 2012. o visinama neodređenih vrijednosti koje čine zakonsko obilježje kaznenog djela. Prema tom pravnom shvaćanju zakonsko obilježje "znatna imovinska korist odnosno šteta (čl. 291. st. 2. KZ/11) postoji kada vrijednost imovinske koristi odnosno štete prelazi 60.000,00 kn pa ta činjenica navedeno kazneno djelo čini blažim u odnosu na kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. KZ/97, za koje je pravnim shvaćanjem od 24. studenoga 1997. utvrđeno da "znatna imovinska korist postoji kada vrijednost koristi pribavljene izvršenjem kaznenog djela prelazi 30.000,00 kn. Prema čl. 3. st. 2. KZ/11 obavezna je primjena zakona koji je najblaži za počinitelja, a u ovom slučaju to je odredba čl. 291. st. 2. KZ/11, neovisno što je zapriječeni maksimum kazne za ovo kazneno djelo veći, jer se sud, u ovakvim slučajevima, mora kretati do maksimalno zapriječene kazne za ranije kazneno djelo.

Stoga je ovaj drugostupanjski sud povodom žalbe optuženice, a po službenoj dužnosti preinačio prvostupanjsku presudu u pravnoj oznaci djela na način pobliže opisan u toč. I. izreke ove presude, a uslijed takve odluke i djelomičnim prihvaćanjem žalbe optuženice i u odluci o kazni na način opisan u toč. II. izreke ove presude.

Naime, prihvaćanjem po sudu prvog stupnja svih utvrđenih okolnosti, o kojima ovisi visina kazne, a osobito činjenicu da optuženica nije osuđivana, a sada još i pretek vremena od izvršenja djela preko deset godina, ovaj drugostupanjski sud je ocijenio da se i nešto blažom kaznom zatvora i to u trajanju od jedne godine, kao adekvatnom težini počinjenog kaznenog djela i stupnju kaznene odgovornosti optuženice mogu ostvariti zakonom predviđene svrhe kažnjavanja propisane u čl. 41. KZ/11.

Na osnovi izloženog, trebalo je na temelju čl. 390. st. 1. i 387. ZKP/97 presuditi kao u izreci ove drugostupanjske presude.

Zagreb, 30. rujna 2014.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Maja Ivanović Stilinović, v.r.

Lidija Grubić Radaković, v.r.