Kžm-4/2016-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Kžm 4/16-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Ileane Vinja i Miroslava Šovanja, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Ljevačić, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženika Ž. N. zbog kaznenog djela iz čl. 166. st. 2. Kaznenog zakona i dr. („Narodne novine“ br: 125/11 i 144/12 - dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 13. studenog 2015. broj Kzd-4/2015-12, u sjednici održanoj dana 30. lipnja 2016.,

p r e s u d i o j e:

I. Djelomično se prihvaća žalba opt. Ž. N. te se preinačuje pobijana presuda u odluci o kazni tako da se optuženiku, za kaznena djela za koja je po sudu prvog stupnja oglašen krivim, utvrđuju kazne zatvora i to: za kazneno djelo iz čl. 166. st. 2. u vezi čl. 158. st. 1. i 5. KZ/11 kazna zatvora u trajanju od 6 (šest) godina i 6 (šest) mjeseci, a za kazneno djelo iz čl. 165. st. 1. KZ/11 kazna zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci pa se opt. Ž. N., uz primjenu čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11, osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 7 (sedam) godina, u koju mu se, na temelju čl. 54. KZ/11, uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 13. ožujka 2015. pa nadalje.

II. U ostalom dijelu žalba opt. Ž. N. odbija se kao neosnovana te se, u nepreinačenom dijelu, potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom oglašen je krivim opt. Ž. N. zbog teškog kaznenog djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta iz čl. 166. st. 2. u vezi čl. 158. st. 1. i 5. KZ/11 za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od devet godina te zbog kaznenog djela upoznavanja djece s pornografijom iz čl. 165. st. 1. KZ/11 za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, pa je primjenom odredaba o stjecaju, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od devet godina i šest mjeseci, u koju mu se uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru, sukladno čl. 54. KZ/11.

Optuženiku je, temeljem čl. 69. KZ/11, izrečena sigurnosna mjera obaveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu koja ne može trajati dulje od tri godine.

Temeljem čl. 165. st. 2. KZ/11, od optuženika su oduzeti predmeti - pornografski materijal pobliže opisan u izreci te presude koji će se po pravomoćnosti uništiti.

Protiv te presude žali se optuženik osobno i po svom branitelju R. I., odvjetniku iz O., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje i odluku.

Odgovor na žalbu podnio je državni odvjetnik u kojem pobija žalbene navode ističući njihovu neosnovanost te predlaže da se ista odbije, a prvostupanjska presuda u cijelosti potvrdi.

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 - dalje u tekstu: ZKP/08), dostavljen na uvid Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske.

Žalba optuženika nije osnovana.

Suprotno tvrdnji žalbe, obrazloženje pobijane presude sadrži jasne i dostatne razloge o svim odlučnim činjenicama te je iznesena valjana ocjena provedenih dokaza, a drugo je pitanje što se žalitelj s takvom ocjenom prvostupanjskog suda ne slaže čime, u stvari, pobija pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja.

Okolnost da je prvostupanjski sud u obrazloženju svoje presude reproducirao dio sadržaja izvedenih dokaza tj. propustio iznijeti one dijelove vještačkih nalaza i mišljenja koji, prema stajalištu žalitelja, govore u prilog obrane, još ne znači da se činjenični zaključci prvostupanjskog suda ne mogu s uspjehom ispitati. Prvostupanjski sud u cijelosti prihvaća kao stručne i vjerodostojne nalaze i mišljenja psihologijskog i oftalmološkog vještaka, ali stavljajući ih u kontekst drugih izvedenih dokaza donosi vlastite zaključke koje u potpunosti prihvaća i ovaj žalbeni sud. Uloga vještaka je pomoći sudu u razjašnjavanju stručnih pitanja, ali to ne znači da su tako dobiveni rezultati presudni i jedini relevantni za utvrđivanje odlučnih činjenica, posebno kada se radi o ocjeni vjerodostojnosti iskaza svjedoka ili postojanju kaznenog djela, o čemu sud odlučuje samostalno imajući u vidu sve rezultate dokaznog postupka. Stoga nikakvog proturječja u razlozima presude nema niti je ostvarena žalbom istaknuta bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08.

S tim u vezi, nalaz i mišljenje oftalmološkog vještaka mr. sci. I. K. koji smatra da oštećenica zbog svoje jake slabovidnosti nije bila u mogućnosti aktivno sudjelovati u gledanju i prepoznavanju prikazanog pornografskog sadržaja još ne znači da kazneno djelo iz čl. 165. st. 1. KZ/11 nije počinjeno. Naime, oštećenica iskazuje da, iako slabo, ipak nešto vidi te je sama rekla da je otac ispred nje gledao "one filmove na sramotu gdje se seksaju", što ne bi mogla znati da takve sadržaje nije percipirala. Osim vizualno, mlt. oštećenica je pratila pornografski sadržaj putem sluha jer je čula "da ženske uzdišu", a i optuženik joj je, kako ona tvrdi, prenosio sadržaj govoreći "da se to seksaju muškarac i žena". Sve navedeno jasno pokazuje da je optuženik svojoj maloljetnoj kćeri svjesno prikazivao DVD s pornografskim filmovima te joj kao djetetu i neiskusnoj osobi još objašnjavao o čemu se konkretno radi, na koji način ju je upoznavao sa sadržajima koji mogu štetno djelovati na razvoj njezine ličnosti pa je time u potpunosti ostvario subjektivne i objektivne elemente predmetnog kaznenog djela te nije ostvarena u žalbi istaknuta povreda kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 1. i 4. KZ/11.

Također, nije povrijeđen kazneni zakon u pitanju pravne kvalifikacije kaznenog djela iz čl. 166. st 2. u vezi čl. 158.st. 1. i 5. KZ/11. Naime, žalitelj smatra da su cjelovitu brigu oko mlt. oštećenice preuzeli njezini udomitelji zbog čega između nje i optuženika, kao oca oštećenice, više ne postoji odnos zavisnosti kojeg bi on iskoristio sa svrhom spolnog zlostavljanja, a time se ovdje može raditi samo o kaznenom djelu iz čl. 166. st. 1. u vezi čl. 158. st. 1. KZ/11.

Međutim, utvrđene činjenice u postupku ukazuju suprotno, jer je optuženik kao otac oštećenice i dalje vršio roditeljsku dužnost kroz skrb za njezino zbrinjavanje i odgoj. Osim toga, mlt. oštećenica je vikende i blagdane provodila u roditeljskoj kući u B. M. pa bez obzira što je pohađala školu u O., gdje živi kod udomitelja, to ne isključuje postojeći odnos njezine zavisnosti o svom ocu, tim više jer je ona u vrijeme događaja imala svega 13 i pol godina te je kategorizirana kao dijete s posebnim potrebama. Stoga je optuženik, iskorištavajući autoritet oca i odnos emocionalne te materijalne zavisnosti oštećenice o njemu, u svemu ostvario kvalifikatornu okolnost bića kaznenog djela iz čl. 158. st. 1. i 5. KZ/11, a time i teški oblik djela iz čl. 166. st. 2. KZ/11 počinjenog od strane bliske osobe prema posebno ranjivoj žrtvi, koje okolnosti žalitelj ne osporava.

Pobijajući činjenične zaključke prvostupanjskog suda žalitelj osporava vjerodostojnost terećenja oštećenice posebno ukazujući da je ona, prema mišljenju psihologijskog vještaka, ograničeno sposobna vjerodostojno iskazivati o proživljenim događajima zbog svoje jake sugestibilnosti, alomnezije i sklonosti konfabuliranju te nije isključena niti patološka lažljivost. Budući da nema materijalnih tragova o učinu kaznenog djela, a oštećenica nije dosljedna u opisivanju događaja i nema neposrednih dokaza osim svjedoka po čuvenju, to žalitelj smatra da se osuđujuća presuda temelji na nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju.

Nasuprot tome, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, smatra da je prvostupanjski sud u zakonito provedenom dokaznom postupku sve činjenice potpuno i pravilno utvrdio te je osnovano zaključio da je optuženik počinio oba terećena kaznena djela na štetu svoje mlt. kćeri, na način kako ga tereti optužba.

Naime, mlt. oštećenica P. N. u svom iskazu na sudu tvrdi da joj je optuženik u dobi od 13 i pol godina višekratno prikazivao pornografske filmove, a taj dio njezinog iskaza potvrđen je činjenicom da su od optuženika doista oduzeti brojni DVD-ovi s pornografskim sadržajem. Stoga, suprotno tvrdnji žalbe, postoje i materijalni dokazi koji potkrjepljuju terećenje oštećenice. Pri tome, optuženik u obrani tvrdi da mu je te filmove poklonio jedan prijatelj te da ih je on rijetko gledao dok je bio sam u kući, međutim sada u osobnoj žalbi iznosi novu tezu tj. da se on, optuženik, bavio preprodajom DVD-a s pornografskim filmovima, što predstavlja odstupanje od onog što je rekao na raspravi, a time dodatno utječe na još manju uvjerljivost navoda njegove obrane.

Nadalje, mlt. oštećenica opširno i uvjerljivo opisuje kako ju je njezin pijani otac za vrijeme gledanja pornografskih filmova skidao i "seksao s guza" tj. "pišu stavljao u guzu i dirao ju tamo gdje se piški". O tome se povjerila školskim prijateljicama, što potvrđuje majka učenice M. D. koja je o tome obavijestila nastavnicu H. Š., a ova opet pedagoginju u Centru za odgoj i obrazovanje I. Š. svjedoka Lj. K., koja je o istome sastavila pismeni zapisnik. Psihologijski vještak mr. sci. J. B. ocjenjuje da u trenutku kada se saznalo za kritične događaje nije postojao ničiji sugestivan utjecaj na oštećenicu niti su postojali pritisci za lažno prijavljivanje od bilo koga. Time je, dakle, otklonjena optuženikova obrana da su djelatnice Centra I. Š. nagovarale oštećenicu da ga zlonamjerno tereti niti se to može reći za udomiteljicu oštećenice, svjedoka M. P., koja je o svemu saznala tek nakon što je predstavnik Centra za socijalnu skrb O. podnio kaznenu prijavu protiv optuženika.

Nadalje, terećenje oštećenice dano pred svjedokom Lj. K. ponovljeno je na dokaznom ročištu pred sucem istrage, a potom i pred psihologijskim vještakom tijekom forenzičkog intervjua. Iako je oštećenica tijekom psihologijskog vještačenja iskazivala s manje pojedinosti tj. izostaju neki detalji seksualne zlostave o kojima je opširno govorila na sudu (… grickao po dojkama… lizao tamo gdje se piški… tražio da mu puši penis ko cigaru…) ostaje činjenica da je oštećenica uvijek jednako ponovila svoju tvrdnju da ju je otac "seksao s guze", a psihologijski vještak zaključuje da je oštećenica zbog svoje sugestibilnosti i želje da ispitivača uvjeri u težinu onoga što je proživjela, na sudu dala opis događaja koji predstavlja mješavinu istinu, distorzije sjećanja i konfabulacije. To, međutim, ne znači da je vještak doveo u pitanje suštinu terećenja oštećenice, onako kako to pogrešno smatra žalitelj.

Točna je tvrdnja žalbe da je mlt. oštećenica lako mentalno retardirana osoba s kvalitativnim smetnjama pamćenja te izrazitim smetnjama vizualno-motoričke koordinacije uzrokovane slabovidnošću, zbog čega je prema ocjeni psihologijskog vještaka ograničeno sposobna za vjerodostojno iskazivanje. Ove okolnosti svakako traže posebnu pažnju pri ocjeni da li je terećenje optuženika istinito. Međutim, ovakvo mišljenje psihologijskog vještaka još ne znači da je oštećenica tijekom kaznenog postupka lagala, kako sugerira žalitelj. Razlike u njezinim iskazima pred sudom te prilikom psihologijskog vještačenja mogu se objasniti svjesnom ili nesvjesnom sugestijom ispitivača zbog čega oštećenica odgovara onako kako misli da se od nje očekuje.

Na ovaj način to objašnjava i psihologijski vještak na raspravi od 11. studenog 2015., a što ujedno ne znači da iskaz oštećenice u ostali bitnim dijelovima nije istinit. Svakako, vještak uočava da mlt. oštećenica pokazuje više znanja o spolnosti nego njezini vršnjaci i zaključuje da ovakvo narušeni seksualni razvoj može biti posljedica kontinuiranog izlaganja pornografskom materijalu, seksualnoj aktivnosti u njezinoj nazočnosti te incestuoznom odgojnom stilu, kao i mogućem seksualnom zlostavljanju. Jednako su uočile i stručne osobe - pedagog Lj.

K. koja opisuje seksualizirano ponašanje mlt. oštećenice prema štićenicima u Centru I. Š. što je znakovito za seksualno zlostavljanu djecu. Svjedok Lj. K. potvrđuje da joj je oštećenica ispričala na koji način ju je otac spolno zlostavljao rekavši "da su u seksu oboje uživali jer ju je on to naučio, ali ju sekira to što pije". Upravo ovakav devijantni odnos mlt. oštećenice i optuženika primjećuje psihologijski vještak koji kod nje ne nalazi specifične mehanizme obrane niti znakova traumatizacije pa zaključuje da je oštećenica spolno iskustvo sa ocem mogla doživjeti kao normalnu stvar pa čak i uz vjerojatni osjećaj ugode.

Kada se pri tome cijeni i iskaz udomiteljice M. P. koja opisuje izrazito dominantnu ulogu optuženika kao oca koji se prema mlt. oštećenici ponaša "kao hobotnica", očito je mlt. oštećenica inkriminiranim seksualnim ponašanjem svog oca, koji je također lakše mentalno retardirana osoba, na nakaradan i društveno neprihvatljiv način uvedena u svijet spolnosti i to, s obzirom na vlastite mentalne nedostatke, prihvaća kao normalan obrazac ponašanja te se time u nazočnosti školskih prijateljica i hvali.

Zbog izloženog, a imajući u vidu da je mlt. oštećenica pred više osoba, kao i na sudu, na jednak način opisala suštinu inkriminiranih radnji te nije uočen kakav ozbiljan motiv za lažno terećenje vlastitog oca za kojeg je oštećenica inače emotivno vezana, kao i kada se cijeni da je njezina tvrdnja o prikazivanju pornografskih filmova potvrđena sadržajem oduzetih DVD-ova od optuženika, tada niti za ovaj Vrhovni sud nikakve dvojbe nema da je oštećenica vjerodostojno teretila svog oca, kako pravilno ocjenjuje i sud prvog stupnja.

Pri tome, alkoholiziranost optuženika za vrijeme učina djela, koju oštećenica uvjerljivo opisuje, potvrđena je provedenim psihijatrijskim vještačenjem prema kojem je on kronični alkoholičar na nivou psihičke ovisnosti.

Okolnost da kod oštećenice nisu nađene ozljede perianalne regije ne isključuje dokazanost predmetnog kaznenog djela, jer već i početak prodiranja spolovilom u anus oštećenice predstavlja sa spolnim odnošajem izjednačenu spolnu radnju posljedicom koje materijalni tragovi mogu izostati, a osim toga, treba imati u vidu i protek vremena te mogućost zacjeljivanja tragova.

Također, promašena je teza žalba o neuvjerljivosti iskaza oštećenice iz razloga što njezina majka L. N. nije optužena za seksualno zlostavljanje. Nasuprot tome, kazneni postupak protiv majke oštećenice je pokrenut, ali obustavljen zbog pravnih razloga. S tim u vezi treba cijeniti i iskaz svjedoka L. N. kojim ona očito želi pomoći svom suprugu, ali i umanjiti vlastitu roditeljsku odgovornost.

Što se tiče osobne žalbe optuženika zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i prijedloga žalbe da se u svojstvu svjedoka ispitaju R. i M. M., D. Đ. te A. P., treba reći da takvi dokazni prijedlozi nisu stavljeni na raspravi pred prvostupanjskim sudom niti je optuženik naveo razloge zbog kojih je to propustio učiniti pa su isti očito usmjereni na odugovlačenje ovog kaznenog postupka.

Slijedom izloženog, dakle, prvostupanjski je sud sve činjenice potpuno i pravilno utvrdio te je primijenio i odgovarajuće odredbe materijalnog prava zbog čega i Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, nalazi da je osuđujuća presuda protiv optuženika u svemu zakonita i opravdana.

Međutim, u pravu je optuženik da su mu za počinjena kaznena djela utvrđene prestroge pojedinačne kazne, kao i jedinstvena kazna zatvora.

Prije svega, u pravu je žalitelj da se ovdje ne radi o prethodno osuđivanom optuženiku budući da iz službenih podataka pročitanih na raspravi (izvod iz KE) proizlazi da je neosuđivan. Stoga je pozivanje prvostupanjskog suda na izjavu optuženika o njegovoj ranijoj osudi za kazneno djelo bludnih radnji u suprotnosti sa stanjem spisa, jer je optuženik za prethodnu osudu očito rehabilitiran. Stoga mu se ta okolnost ne može cijeniti otegotnom, kako pravilno upire žalitelj.

Također, s više pažnje trebalo je cijeniti kao olakotno činjenicu da je optuženik, prema nalazu i mišljenju psihijatrijskog vještaka, u vrijeme događaja bio bitno smanjeno ubrojiv, što inače predstavlja i zakonski osnov za blaže kažnjavanje.

Slijedom toga, imajući u vidu i relativno kraći kriminalni period te činjenicu da kod mlt. oštećenice, prema mišljenju psihologijskog vještaka, barem za sada nisu nastupile ozbiljnije posljedice, to Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra da je pravilnom ocjenom olakotnih i otegotnih okolnosti konkretnog slučaja optuženiku za počinjeno kazneno djelo iz čl. 166. st. 2. u vezi čl. 158. st. 1. i 5. KZ/11 potrebno utvrditi kaznu zatvora u trajanju od šest godina i šest mjeseci, a za kazneno djelo iz čl. 165. st. 1. KZ/11 kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci te ga primjenom odredaba o stjecaju osuditi na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od sedam godina.

Ovakva sankcija, po uvjerenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao suda drugog stupnja, u potrebnoj će mjeri izraziti društveni prijekor prema počiniteljima takvih odioznih kaznenih djela te će se odmjerenom kaznom dostatno utjecati na optuženika da shvati krajnju neprihvatljivost vlastitog ponašanja, a ujedno upozoriti i drugi građani da se klone činjenja takvih kaznenih djela.

Izrečena sigurnosna mjera obaveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu nužna je i opravdana kako bi se izlječenjem optuženika izbjegla stanja koja ubuduće mogu poticajno djelovati na ponavljanje kaznenog djela.

Također, od optuženika su s pravom oduzeti svi predmeti pornografskog sadržaja koji će se po pravomoćnosti presude uništiti, kako nalaže izričita odredba čl. 165. st. 2. KZ/11.

Kako su time navodi žalbe optuženika djelomično osnovani, a ispitivanjem pobijane presude nisu nađene povrede na koje ovaj žalbeni sud, u smislu čl. 476. st. 1. ZKP/08, pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, temeljem čl. 486. i čl. 482. ZKP/08, odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 30. lipnja 2016.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Martina Ljevačić, v.r.

Senka Klarić-Baranović, v.r.