P-5708/2024-12 · Općinski građanski sud u Zagrebu

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5708/2024-12

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji Davorki Ćurko Nasić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja CŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Mariji Grbavac, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 8. srpnja 2025., u nazočnosti tužitelja i njegove punomoćnice te zamjenice punomoćnika tuženika, dana 18. srpnja 2025.

p r e s u d i o j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 3. Ugovora o kreditu broj: 041-50-3249980 od dana 1. veljače 2006., a koja glasi: "3./treće/NAKNADA. 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvoga korištenja kredita“.

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. isplatiti tužitelju CŠ iznos od 440,31 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 7. veljače 2006. do isplate, po kamatnoj stopi za razdoblje do 31. prosinca 2007. određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015., po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, te za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 615,60 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 18. srpnja 2025. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom, kao kreditorom, sklopio Ugovor o kreditu broj 041-50-3249980, a kojim Ugovorom se tuženik obvezao staviti na raspolaganje tužitelju, kao korisniku kredita iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 21.277,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, dok se tužitelj obvezao isti iznos vratiti s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Pravomoćnom presudom posl.br. P-8572/2019 utvrđene su ništetnima odredbe tog Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i o valutnoj kaluzuli u CHF. Međutim, tužitelj smatra da je, osim tih odredbi, ništetna i odredba tog Ugovora sadržana u čl. 3., kojom je ugovorena naknada u visini od 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvoga korištenja kredita, a što je tuženik tužitelju obračunao i naplatio u iznosu od 3.317,51 kn, kako to proizlazi iz potvrde tuženika od 18. rujna 2024. Smatra da je ista ništetna iz razloga jer je protivna odredbama Zakona o obveznim odnosima, kao i Zakona o zaštiti potrošača, jer ista ne sadrži nikakva objašnjenja na što bi se konkretno odnosila, te nije jasno određena. Naime, tužitelju nije objašnjeno na što se ona odnosi, kao i zašto iznosi upravo toliko koliko iznosi. Osim toga, o istoj odredbi se nije pregovaralo, jer je sadržana u tipskom ugovoru kojeg je sastavio tuženik i na čiji sastav i sadržaj tužitelj nije imao nikakav utjecaj, te je ista prouzročila na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Njenim ugovaranjem u standardiziranom ugovoru, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke, bez mogućnosti pregovaranja o pojedinim ugovornim odredbama standardiziranog ugovora, tuženik je, kao jača strana ugovornog odnosa, postupio nepošteno te suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Kako se radi o ništetnoj odredbi, tuženik je nepošten stjecatelj, zbog čega tužitelj smatra da ima pravo, sukladno odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima, i na zatezne kamate tekuće od dana plaćanja tih naknada. Slijedom navedenog, predložio je da sud spornu ugovornu odredbu utvrdi ništetnom i naloži tuženiku da mu isplati iznos od 440,31 EUR sa zateznim kamatama, kako je to konačno specificirao, tekućim od 7. veljače 2006. do isplate, uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Smatra da je iznos sporne naknade točno i jasno određen u čl.

3. Ugovora o kreditu te da je navedena ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva, zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost, sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, kao i da je obveza tužitelja koja iz iste odredbe proizlazi određena. Smatra da je svaki prosječni potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze. Tužitelj je iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade, koja iznosi određeni postotak od iznosa kredita, mogao shvatiti financijske obveze koje za njega proizlaze i procijeniti je li za njega takva odredba prihvatljiva ili nije. Naveo je i da je plaćanje jednokratne nagrade za korištenje kredita propisano tuženikovim općim aktima, čija je primjena ugovorena u čl.

9. Ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom Ugovora izjavio da je s istima upoznat i pristao na njihovu primjenu. Osim toga, u to vrijeme nije bilo zabranjeno naplaćivanje naknade, već tek kasnije, niti je bilo propisano da banka mora navesti sve troškove na koje se naknada odnosi, pa su stoga neosnovani navodi tužitelja da bi tuženik morao u samom ugovoru o kreditu navesti na što se odnosi navedena naknada za odobrenje kredita i koje troškove tuženik istom pokriva. Smatra da sve i da je dopušteno provođenje testa poštenosti, a što tuženik osporava, tužitelj ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom.

Pozvao se i na odredbu čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, sukladno kojoj se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je ispunjen u cijelosti, a kako je tužitelj naknadu platio i na istu nije imao prigovora, ugovor je u cijelosti ispunjen. Nadalje, tuženik ističe prigovor zastare, te navodi da ako zastara tužiteljeve tražbine počinje teći pravomoćnim utvrđenjem ništetnosti, odnosno pravomoćnim okončanjem ovog postupka, sukladno odredbi čl. 215. st.

1. Zakona o obveznim odnosima, isto bi značilo da tužiteljeva tražbina još nije dospjela, odnosno da nije dospjela do zaključenja glavne rasprave. U tom je slučaju predmetna tužba preuranjena i nedopuštena u smislu čl. 186.c. st.

2. Zakona o parničnom postupku. Nije prigovorio visini tužbenog zahtjeva, ali je prigovorio osnovanosti tužbenog zahtjeva u cijelosti, kao i da bi tuženik bio nesavjesni stjecatelj, jer sve i da je predmetni ugovor djelomično ništetan, a što tuženik osporava, tuženik se ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem u smislu čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima. Navodi da je tužba podnesena 18 godina nakon naplate sporne naknade i da se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem za cjelokupno razdoblje, neovisno o tome kada je tužitelj podnio tužbu. Slijedom svega navedenog, predložio je tužbene zahtjeve odbiti kao neosnovane te naložiti tužitelju da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate. Tijekom postupka je učinio nespornim da je tužitelju naknada naplaćena 6. veljače 2006., te je istaknuo prigovor naznačenoj vrijednosti predmeta spora, kao previsokoj.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 041-50-3249980 od 1. veljače 2006. (dalje: Ugovor), prijepis knjigovodstvene kartice, potvrdu od 18. rujna 2024., te je saslušan tužitelj.

4. Ocjenjujući u postupku izvedene dokaze, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Osnovano je tuženik prigovorio naznačenoj vrijednosti predmeta spora u iznosu od 1.327,01 EUR, jer iako je tužitelj, pored zahtjeva za isplatu iznosa od 440,31 EUR, postavio i tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe o ulaznoj naknadi, s obzirom da zbog te ništetnosti potražuje navedeni iznos, radi se zapravo o deklaratornom preambulu zahtjeva za isplatu, koji zahtjev se ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se ista određuje samo prema vrijednosti zahtjeva za isplatu, a sukladno čl. 35. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22,114/22 i 155/23, dalje: ZPP), jer isti u tom slučaju predstavlja glavni zahtjev, stoga je vrijednost predmeta spora utvrđena u iznosu od 440,31 EUR (tako i VSRH u odluci Rev-x-479/2010-2 od 11. travnja 2011.).

6. Među strankama nije sporno da je 1. veljače 2006. sklopljen Ugovor, temeljem kojeg je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje kredit u iznosu od 21.277,00 CHF i to u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, kako to i proizlazi iz sadržaja Ugovora, iz kojeg proizlazi i da je odredbom čl. 3. istog ugovorena naknada od 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, a naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.

7. Nije sporno niti da je tužitelju prilikom isplate kredita, dana 6. veljače 2006., naplaćena naknada u iznosu od 3.317,51 kn, odnosno u važećoj valuti 440,31 EUR, dok je sporno je li sporna ugovorna odredba nepoštena i kao takva ništetna te pripada li tužitelju posljedično pravo na povrat navedenog iznosa naplaćenog na ime tzv. ulazne naknade, a sporno je i je li tražbina tužitelja zastarjela, kao i tijek zateznih kamata, jer tuženik tvrdi da je bio pošteni stjecatelj.

8. Iz iskaza tužitelja, koji je sud kao logičan i neposredno uvjerljiv prihvatio u cijelosti, proizlazi da je predmetni kredit podigao radi kupnje osobnog vozila koje mu je bilo potrebno za privatne svrhe, a radilo se o šest mjeseci starom vozilu, te su ga u autokući gdje je odabrao vozilo, uputili radi kredita kod tuženika, jer mu je rečeno da samo tamo može realizirati kredit. Kada je došao u banku tuženika, kredit je već bio pripremljen na obrascu, te nije bilo nikakvih pregovora o ugovornim odredbama, već je sve bilo po principu uzmi ili ostavi. Ništa mu nije posebice objašnjeno o spornoj odredbi kojom je ugovorena naknada za obradu kredita, odnosno nije mu objašnjeno na što se ta naknada odnosi, niti zašto se naplaćuje u tom iznosu u kojem je naplaćena.

9. Dakle, u postupku je utvrđeno da se radi o potrošačkom ugovoru, odnosno da je tužitelj prilikom njegova sklapanja imao svojstvo potrošača, kako ga definira odredba čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP/03), prema kojoj odredbi je potrošač definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a koja okolnost proizlazi iz činjenice da je tužitelj Ugovor sklopio kao fizička osoba u svrhu kupnje vozila koje koristi u privatne svrhe. Utvrđeno je i da je predmetni Ugovor sklopljen na standardiziranom, unaprijed popunjenom obrascu ugovora, da tužitelju prilikom dogovaranja kredita uopće nije spomenuta sporna ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita, kao i da odredba o naknadi koja će se naplatiti tužitelju, u smislu vrste i visine, nije uopće bila određena, već je samo naveden postotak u kojem se naplaćuje i da se plaća od iznosa kredita, da je jednokratna i da se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Utvrđeno je i da nije bilo mogućnosti pregovaranja o pojedinačnim odredbama ugovora, pa tako niti o spornoj, što tuženik niti ne osporava, a nije od značaja okolnost da su naknade bile propisane općim aktima tuženika koje on spominje u čl. 9. Ugovora, jer se na temelju toga ne može zaključiti da djelatnik tuženika postupio drugačije nego što to proizlazi iz iskaza tužitelja.

10. Nadalje, nije sporno da se utvrđenja suda iz postupka povodom kolektivne tužbe potrošača korisnika kredita, koji je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu i pod poslovnim brojem P-1401/2012 ne primjenjuju na ovaj postupak, jer se u tom postupku nije utvrđivala ništetnost odredbi o tzv. ulaznoj naknadi, stoga je u ovom postupku trebalo utvrđivati radi li se o ništetnoj ugovornoj odredbi.

11. Neosnovano je tuženik prigovorio zastari u dijelu zahtjeva za utvrđenje ništetnosti, jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, sukladno 328. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO).

12. Glede pak osnovanosti ovog dijela zahtjeva, za istaknuti je da je u postupku utvrđeno da je predmetni Ugovor sklopljen na standardiziranom, unaprijed pripremljenom obrascu, u kreiranju sadržaja kojeg tužitelj nije sudjelovao, niti je bilo pregovaranja o njegovim pojedinačnim odredbama, a niti mu je objašnjeno na što se sporna naknada odnosi i zašto se naplaćuje baš u toj visini.

13. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03, koji se primjenjuje s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno st. 2. istog članka smatra se da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirano trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, s tim da trgovac može dokazati da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo (st. 4.), što znači da je teret dokaza ove okolnosti na trgovcu. Sukladno čl. 82. ZZP/03, uz ispunjenje navedenih pretpostavki, mogle bi se smatrati nepoštenima, primjerice, i odredba kojom se potrošaču nameću obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom, a sukladno čl. 83. ZZP/03, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, pri čemu, sukladno čl. 84. ZZP/03, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Nadalje, sukladno čl. 87. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništetna, s tim da ništetnost ugovorne odredbe ne povlači ništetnost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe, a isto propisuje i odredba čl. 324. st. 1. ZOO.

14. Sporna ugovorna odredba o obvezi korisnika kredita platiti naknadu za obradu kredita ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, pa se na nju ne odnosi odredba čl. 84. ZZP/03. Nadalje, iako je navedena odredba naizgled jasna i razumljiva, u smislu obveze tužitelja na plaćanje naknade za obavljanje bankarskih usluga, manje je jasna u dijelu visine te naknade, jer iako je navedeno, osim u postotku, i nominalno koliko ista iznosi u CHF, to nije do kraja jasno, jer nije naveden tečaj po kojem se vrši naplata naknade, niti na koji dan se vrši konverzija iznosa navedenog u CHF u kune. Nadalje, u Ugovoru nije jasno i određeno navedeno na što se, odnosno koje troškove, se naknada odnosi, a niti je to tužitelju objasnio djelatnik tuženika prilikom potpisivanja Ugovora, pa se, po ocjeni suda, radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kojom je tužitelju nametnuta obveza plaćanja naknade u relativno visokom iznosu od 440,31 EUR, pa je time prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača. Pritom je za istaknuti i da posao obrade kredita predstavlja redovne poslove koje tuženik u sklopu svoje djelatnosti obavlja, što upućuje na zaključak i da se radi o redovnim troškovima poslovanja banke, kao što su plaće djelatnika, režijski troškovi, porezi i sl., koji, po ocjeni suda, ne korespondiraju, a niti tuženik drugačije dokazuje, s iznosom naknade koja je ugovorena spornom odredbom i naplaćena tužiteljici. Pritom je za dodati i da je cijena kredita sadržana u ugovornoj kamati, pa tuženik ne može osnovano još i redovne troškove svog poslovanja prebaciti na korisnika kredita-potrošača.

15. Slijedom navedenog, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je nametnula obvezu tužitelju, kao potrošaču, plaćanja neobrazložene naknade u iznosu koji svakako ne odgovara eventualnim stvarnim troškovima koji su mogli nastati prilikom obrade kredita, koja odredba je stoga prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, pa je ista, sukladno čl. 87. ZZP/03, ništetna, s tim da ništetnost te odredbe ne povlači ništetnost samog ugovora, budući da on može opstati bez te odredbe. Za dodati je i da se, imajući u vidu visinu naplaćene naknade, i okolnosti sklapanja Ugovora (izostanak pregovora), ne radi o zabrani manjeg značaja, tako da unatoč tomu što je ugovor izvršen, to nije od utjecaja na mogućnost isticanja ništetnosti u smislu čl. 326. st. 2. ZOO. Slijedom navedenog, sud je utvrdio ništetnost sporne ugovorne odredbe o naknadi i odlučio kao pod točkom I izreke.

16. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, iz čega slijedi da se na predmetno potraživanje usmjereno na isplatu primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina iz čl. 225. ZOO. Međutim, iako je od dana plaćanja predmetnog iznosa naknade do dana podnošenja tužbe proteklo više od 5 godina, potraživanje tužitelja nije zastarjelo iz razloga što je tužitelj tek u ovom postupku zatražio da sud spornu odredbu predmetnog ugovora o kreditu, kojom je ugovorena naknada za obradu kredita, utvrdi ništetnom, pa njegovo potraživanje nije zastarjelo. Ovo s obzirom na pravno shvaćanje zauzeto na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 30. siječnja 2020., prema kojem u slučaju restitucijskog zahtjeva, koji je posrijedi u ovom postupku, zastarijevanje počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, iz čega slijedi da zastarijevanje tražbine tužitelja usmjerene na povrat isplaćenog iznosa ne počinje teći sve do pravomoćnosti ove odluke, što pak ne čini preuranjenom tužbu u dijelu restitucijskog zahtjeva, kako to pogrešno smatra tuženik.

17. Slijedom navedenog, temeljem čl. 323. st. 1. ZOO, naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos naplaćene naknade od 440,31 EUR i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 1115. ZOO, s obzirom da predmetno potraživanje predstavlja stečeno bez osnove, tekućim od dana kada je tužiteljici ista naplaćena tj. prvog sljedećeg (7. veljače 2006.) do dana isplate, kako je to konačno i zatraženo, budući da je tuženik bio nepošten, jer je znao i morao znati da naplaćivanje tako visokog iznosa naknade ne opravdavaju troškovi na koje se odnosi i da je zbog izostanka mogućnosti pregovaranja o toj odredbi, kao i izostanka potpunog informiranja tužitelja o njoj, ta odredba ništetna.

18. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP, a isti su odmjereni primjenom čl. 155. ZPP, kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje: Tarifa).

19. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to trošak sastava tužbe po Tbr. 7. toč. 1. (50 bodova), trošak sastava podneska od 3. siječnja 2025. po Tbr. 8. toč. 1. (50 bodova), zatim trošak zastupanja na ročištima od 6. svibnja 2025. i 8. srpnja 2025., oba po Tbr. 9. toč. 1. (2x50 bodova), trošak zastupanja na ročištu za objavu presude po Tbr. 9. toč. 3. (25 bodova), trošak PDV-a u iznosu od 112,50 EUR, te pristojbe na tužbu u iznosu od 26,50 EUR i presudu u iznosu od 26,50 EUR.

20. Slijedom navedenog, dosuđena mu je naknada parničnog troška u ukupnom iznosu od 615,60 EUR i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP, tekućim od dana donošenja presude pa do isplate.

21. Odluka o visini kamatne stope temelji se na čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine br. 153/04) i čl. 29. st. 2. ZOO.

U Zagrebu, 18. srpnja 2025.

Sutkinja:

Davorka Ćurko Nasić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka presude, a koja se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika