Revr-31/2016-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 31/2016-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Gordane Jalšovečki predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Ivana Mikšića člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. K. iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici M. M. M., odvjetnici u Z., protiv tuženika H. g. m., Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku N. R., odvjetniku u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu i isplate, odlučujući o reviziji i dopuni revizije tužitelja protiv presude i rješenja Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1341/15-2 od 7. srpnja 2015., kojom je potvrđena presuda i rješenje Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1428/07-56 od 30. ožujka 2015., u sjednici održanoj 20. studenoga 2018.,

r i j e š i o j e :

I. Odbija se revizija tužitelja protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1341/15-2 od 7. srpnja 2015. kao neosnovana.

II. Odbacuje se revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž R-1341/15-2 od 7. srpnja 2015. kao nedopuštena.

III. Odbacuje se dopuna revizije od 18. svibnja 2016. kao nepravodobna.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem odbačena je tužba u dijelu u kojem je zatraženo da se utvrdi da je ništava i nedopuštena Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 29.6.2005., koju je donio tuženik te da radni odnos tužitelja nije prestao. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom na ime terenskog dodatka i prekovremenog rada iznosa od 45.900,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose koji dospijevaju u razdoblju od 15. studenog 2004. do 5. srpnja 2005., kao i zahtjev da se naloži tuženiku da tužitelju plati iznos od 9.423,28 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose koji dospijevaju u razdoblju od 15.4.2005. do 15.7.2005., s osnova neisplaćenih plaća, u bruto iznosu. Pod točkom II. presude naloženo je tužitelju da tuženiku nadoknadi parnični trošak u iznosu od 13.281,25 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

Drugostupanjskom presudom i rješenjem odlučeno je:

„Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje se rješenje Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-1428/07-56 od 30. ožujka 2015.

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-1428/07-56 od 30. ožujka 2015.”

Protiv drugostupanjske presude i rješenja tužitelj je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju, preinači pobijanu odluku na način da usvoji tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti te obveže tuženika na naknadu troškova parničnog postupka, podredno ukine nižestupanjske odluke i predmet vrati na ponovni postupak. Tužitelj je osobno podnio dopunu revizije 18. svibnja 2016.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija tužitelja protiv drugostupanjske presude nije dopuštena, a protiv drugostupanjskog rješenja nije osnovana. Dopuna revizije nije pravodobna.

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) ovaj sud ispitao je pobijanu odluku samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenom Odluke tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 29. lipnja 2005., da radni odnos nije prestao, kao i zahtjev za isplatu terenskog dodatka, prekovremeni rad te za neisplaćene plaće u razdobljima kako je to navedeno u tužbenom zahtjevu.

Tijekom postupka je utvrđeno:

- da je tuženik donio Odluku o izvanrednom otkazu ugovor o radu 29. lipnja 2005.,

- da se tužitelj u vrijeme donošenja odluke o otkazu nalazio u Istražnom zatvoru Županijskog suda u Rijeci,

- da je tuženik odjavio tužitelja sa Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje 6. srpnja 2005.,

- da je tužitelj u prvoj polovici 2006. uvidom u kazneni spis saznao za sadržaj Odluke o izvanrednom otkazu ugovor o radu,

- da je tužitelj zahtjev za zaštitu prava protiv Odluke o izvanrednom otkazu podnio 4. lipnja 2007.

Na temelju tako utvrđenih odlučnih činjenica nižestupanjski sudovi su zaključili da je u konkretnom slučaju došlo do prekluzije tužiteljeva prava na podnošenje tužbe u smislu odredbe čl. 126. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05 - dalje: ZR) te je stoga tužba, u dijelu u kojem se traži da je ništava i nedopuštena Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 29. lipnja 2005. te da radni odnos tužitelja nije prestao, odbačena kao nedopuštena. Nadalje, u odnosu na zahtjev za isplatu terenskog dodatka za razdoblje od 1. svibnja 2004. do 27. rujna 2004. sudovi zaključuju kako je tužitelju u tom razdoblju isplaćen terenski dodatak, a u razdoblju od 12. svibnja 2005. do 10. rujna 2005. tužitelj se nalazio u pritvoru i nije radio, a ujedno zaključuju da mu ne pripada terenski dodatak, za koje nije bio upućivan na rad u G., te je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen. Također je odbijen i tužbeni zahtjev u odnosu na prekovremeni rad, jer tužitelj nije dokazao da je radio prekovremeno, te u donosu na zahtjev za isplatu bruto plaća jer se odnose na razdoblje kada tužitelj više nije radio jer se nalazio u pritvoru.

Tužitelj revizijom ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a ističući kako sud mora obrazložiti kada je tužitelju započeo rok za izjavljivanje zahtjeva za zaštitu prava i kada je istekao te navodi kako nije valjano obrazloženje da je tužitelj imao saznanja „još u prvoj polovici 2006.„. Ujedno ističe kako nižestupanjski sudovi pogrešno primjenjuju odredbe ZR na štetu tužitelja te da je uprava pritvora bila dužna uručiti tužitelju odluku o otkazu, a tužitelj potpisati dostavnicu.

Suprotno navodima tužitelja u reviziji drugostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer odluka sadrži razumljive razloge koji se mogu ispitati i koji odgovaraju stanju spisa te sadržaju isprava i zapisnika u spisu, stoga nema proturječnosti između sadržaja odluke i stanja spisa, odnosno sadržaja zapisnika.

Nisu osnovani niti revizijski navodi u pogledu obrazloženja drugostupanjske odluke o datumu saznanja za Odluku o izvanrednom otkazu.

Prema odredbi čl. 126. st. 1. ZR-a radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava, zahtijevati od poslodavca ostvarenje tog prava, dok je st. 2. propisano da ako poslodavac u roku od petnaest dana od dostave zahtjeva radnika iz prethodnog stavka ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od petnaest dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom. Naime, iz samog iskaza tužitelja proizlazi kada je saznao za odluku o otkazu i njezin sadržaj, te sudovi pravilno zaključuju u pogledu datuma saznanja tužitelja za Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 29. lipnja 2005. uzimajući upravo u obzir trenutak saznanja uvidom u kazneni spis, te je prema iskazu samog tužitelja isti saznao za Odluku o otkazu u prvoj polovici 2006. (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama poslovni broj Revr-771/05 od 16. studenog 2005., Revr-1206/15 od 29. svibnja 2018., Revr-206/13 od 18. travnja 2013.). Budući da je zahtjev za zaštitu prava protiv Odluke o izvanrednom otkazu tužitelj podnio tek 4. lipnja 2007. drugostupanjski sud je u pogledu roka za podnošenje zahtjeva za zaštitu prava, a posljedično tome i proteku roka za podnošenje tužbe, izveo pravilne i logične zaključke.

Kako nisu ostvareni istaknuti revizijski navodi, reviziju tužitelja u odnosu na zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenom Odluke tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 29. lipnja 2005. i prestanak radnog odnosa, valjalo je odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a, a kako je i odlučeno u izreci ovog rješenja pod točkom I.

U pogledu zahtjeva tužitelja za isplatu iznosa od 45.900,00 kn na ime terenskog dodatka i prekovremenog rada za razdoblje od listopada 2004. do lipnja 2005. te 9.423,28 kn na ime neisplaćenih plaća za razdoblje od ožujka 2005. do lipnja 2005. nisu ispunjene pretpostavke za dopuštenost revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP-a. Naime, vrijednost predmeta spora pobijanog dijela u odnosu na navedene zahtjeve ne prelazi 200.000,00 kn, a radi se o zahtjevima koji nisu ovisni o zakonitosti Odluke o otkazu jer su utuženi iznosi za razdoblje dok je tužitelj bio u radnom odnosu. Također ne radi se niti o sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa, niti je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373.a i 373.b ZPP-a.

Nadalje, prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, s time da prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP-a stranke trebaju određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg su je podnijeli uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatraju da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Dakle sve navedene pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene.

Međutim iz sadržaja podnesene revizije vidljivo je da tužitelj nije postavio određeno materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje, niti je naveo razloge važnosti, pa stoga nisu ispunjene pretpostavke da bi se o reviziji u tom dijelu (isplata) meritorno odlučivalo. Slijedom navedenog revizija tužitelja u tom dijelu nije dopuštena te je odlučeno na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP-a kao u izreci ovoga rješenja pod točkom II. Tužitelj je osobno podnio dopunu revizije 18. svibnja 2016.

Prema odredbi čl. 382. st. 4. ZPP-a revizija se podnosi u roku od trideset dana od dostave drugostupanjske presude.

U konkretnom slučaju drugostupanjska presuda dostavljena je tužitelju 2. listopada 2015. te je za zakonski rok od 30 dana za podnošenje revizije, a tako i dopunu iste, istekao 2. studenog 2015. (zadnji dan roka).

Kako je tužitelj podnio dopunu revizije izvan roka za njezino podnošenje, to je istu valjalo odbaciti na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP-a i odlučiti kao pod točkom III. rješenja.

Zagreb, 20. studenoga 2018.

Predsjednica vijeća

Gordana Jalšovečki, v.r.