Rev-2649/2012-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2649/12-2

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari I-tužitelja I. L. pok. S. i II-tužiteljice T. L. žene I., oboje iz S., zastupanih po punomoćnici N. M. iz S., a ova po punomoćniku F. V., odvjetniku u O., protiv tužene M. B. žene A., rođene L., nepoznatog boravišta, zastupane po privremenom zastupniku P. M., odvjetniku u S., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gžst-254/11 od 3. studenoga 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu broj P1-7551/09 od 3. lipnja 2011., u sjednici održanoj 25. studenoga 2014.,

r i j e š i o j e:

Revizija se odbacuje kao nedopuštena.

Obrazloženje

Presudom Županijskog suda u Splitu broj Gžst-254/11 od 3. studenoga 2011. potvrđena je presuda Općinskog suda u Splitu broj P1-7551/09 od 3. lipnja 2011. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tužitelji isključivi vlasnici – suvlasnici svaki za 1/2 cjeline čest. zem. 2318 (kat. čest. zem. 7062/3), čest. zem. 2325/3 (kat. čest. zem. 7075/3) i čest. zem. 2325/5 (kat. čest. zem. 7075/7) sve Z.U. 2191 k.o. S., ukupne 2 , te ovlašćuju tužitelji na temelju te presude zatražiti i postići pred površine 2.791 m

nadležnim zemljišnoknjižnim sudom upis prava vlasništva odnosno suvlasništva tih nekretnina pred nadležnim sudom upisom prava vlasništva odnosno suvlasništva nekretnina koje su im pripale uz istodobno brisanje tog prava s imena tužene.

Protiv drugostupanjske presude tužitelji su podnijeli reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku određeno navodeći kao sporno pravno pitanje:

1. Da li su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da tužitelji nisu ispunili zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva na predmetnim nekretninama temeljem dosjelosti sukladno odredbama Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima i Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima?

2. Da li su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su utvrdili da tužitelji nemaju valjanu pravnu osnovu koja bi tužiteljev posjed činila zakonitom, jer da je ugovor o doživotnom uzdržavanju zaključen između tužitelja i njihovog pravnog prednika (kojim im je ostavljena njegova cjelokupna imovina kao i utužene nekretnine) ništav pravni posao jer da je ovjeren u Generalnom konzulatu tadašnje SFRJ u F. 15. srpnja 1988. pod brojem 1137/88 ali da nije ovjeren od strane suca nadležnog suda, te da se radi o nevaljanom ugovoru bez obzira što su ga priznali svi zakonski nasljednici iza smrti ostavitelja, pravnog prednika tužitelja sukladno ostavinskom rješenju Općinskog suda u Splitu broj O-1262/92 od 11. veljače 1994.?

3. Da li je sud povrijedio načelo dispozitivnosti kada je tijekom prvostupanjskog postupka djelomično proveo dokazni postupak bez upoznavanja stranaka o tome a na takvim dokazima utemeljio svoju odluku?

smatrajući ih važnim kako za odluku u ovoj pravnoj stvari tako i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, jer da je u istoj zauzeto suprotno pravno stajalište od onog u odluci Europskog suda u Luksemburgu u predmetu „Simmenthal“ i “Constanzo“, a čija praksa da se primjenjuje i u našem pravnom sustavu od stupanja na snagu Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sklopljenog između Republike Hrvatske i Europske unije i njezinih država članica. Odnosno da je pravno stajalište iz pobijane presude suprotno onome izraženom u presudi na temelju priznanja i presudi na temelju izostanka Općinskog suda u Omišu broj P-155/94 od 26. svibnja 1994. Predloženo je stoga ukidanje obih nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija nije dopuštena.

Obzirom na vrijednost predmeta ovog spora, te činjenicu da pobijana presuda nije donesena na temelju odredbe čl. 373. a) Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08 i 57/11 – dalje: ZPP) revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. i toč. 3. ZPP-a nije dopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi stavka 1. tog članka stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, time da u reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog koje ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U podnesenoj reviziji revidenti jesu određeno naznačili pravno pitanje, a koja moguće i jesu važna za odluku u ovom sporu.

Pozivanje međutim na navodno različitu praksu drugostupanjskih sudova o tim pravnim pitanjima, a bez ukazivanja na konkretnu odluku nekog drugog drugostupanjskog suda, ne može se smatrati razlogom važnosti za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni u smislu odredbe čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a.

Točno je da je od 1. veljače 2005., a stupanjem na snagu Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sklopljenog između Republike Hrvatske i tadašnje Europske zajednice (nakon stupanja na snagu tzv. Lisabonskog ugovora – 1. prosinca 2009. Europska zajednica je postala Europska unija) i njezinih država članica, Republika Hrvatska se obvezala tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske zajednice i preuzete pravne stečevine Europske zajednice (sada Europske unije) koliko je to moguće. Odnosno, a nakon što je 1. srpnja 2013. Republika Hrvatska postala 28 članicom Europske unije, je to pravo postalo ne samo izvor prava u Republici Hrvatskoj, već je po svojoj pravnoj snazi nadređeno nacionalnom zakonodavstvu, ali samo u situaciji kada se radi o pravnom odnosu koji je u dosegu prava Europske unije.

Pitanje stjecanja nekretnine na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanju, odnosno pitanje stjecanja prava vlasništva, nije u dosegu prava Europske unije, pošto se radi o tzv. unutrašnjoj situaciji, u kojoj nije uključen prekogranični element, niti se radi o kretanju roba, usluga, ljudi i kapitala između više država članica Europske unije.

Bez obzira na prethodno navedene razloge koji isključuju primjenu prava Europske unije na ovaj spor, treba reći da je u svakom slučaju potpuno bespredmetno pozivanje na presudu suda Europske unije broj C 106/77 Amministrazione delle Finanze dello Stato v. Simmenthal. spa., u kojem je taj sud izrazio pravno shvaćanje o nadređenosti prava Europske unije nad nacionalnim pravom, a sve odlučujući o zahtjevu trgovačkog društva Simmenthal pred nacionalnim sudom (Republika Italija) za isplatu mu carinskih davanja plaćenih vezano za veterinarski pregled uvezenog goveđeg mesa iz Francuske u Italiju, smatrajući ih oblikom ograničenja slobode kretanja roba i time suprotnim pravu Europske zajednice vezano za zabranu ograničenja tržišne slobode kretanja roba.

Potpuno je izvjesno da ovakva odluka suda Europske unije i pravno shvaćanje izraženo u njoj se ne može na bilo koji način dovesti u vezu sa ovim predmetom i u reviziji postavljenim pitanjima.

Isto je i sa predmetom suda Europske unije broj C 1013/88 Fratelli Constanco spa. v. Comune di Milano, a predmet kojeg je bio zahtjev brače Constanco vezano za ugovorenu naknadu za javne nabave u pripremi svjetskog nogometnog prvenstva u Italiji 1990., a u kojoj presudi je sud Europske unije, a povodom zahtjeva upravnog suda za pokretanje prethodnog postupka, a glede obvezujućeg učinka direktive kao europskog prava nad nacionalnim pravom.

Jasno je da se ni ovaj predmet i pravna situacija iz njega ne može na bilo koji način dovesti u vezu s pitanjima iz ovog revizijskog predmeta.

Pozivanje revidenta na navodno postojanje različite prakse Općinskog suda u Omišu o spornim pitanjima, dakle jednog od sudova s područja Županijskog suda u Splitu, nema značaj razloga važnosti u smislu odredbe čl. 382. st. 3. ZPP-a. Ovo stoga što se različita praksa pojedinih općinskih sudova s područja jednog županijskog suda, ne usuglašava kroz institut tzv. izvanredne revizije, već kroz institut propisan odredbom čl. 38. st. 2. Zakona o sudovima („Narodne novine“, broj: 28/13). No treba reći i to da je u svakom slučaju pozivati se na navodno različito pravno shvaćanje izraženo u presudi zbog izostanka odnosno u presudi na temelju priznanja bespredmetno, a kada se radi o procesnim presudama čijem donošenju nije prethodilo meritorno raspravljanje, zbog čega se u njihovim obrazloženjima i ne iznose pravna shvaćanja glede pojedinih pravnih pitanja, već samo obrazlaže postojanje procesnopravnih pretpostavki za njihovo donošenje.

U predmetu Rev 158/09, a na čiju presudu se revidenti pozivaju u pravcu argumentiranja razloga važnosti postavljenih pravnih pitanja, predmet spora je bila uspostava u prijašnje stanje ili isplata, a sve vezano za uklanjanje objekta kojeg je tamo tužitelj izgradio bespravno, pa je jasno da pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u toj presudi a glede neosnovanosti takvog tužbenog zahtjeva se ne može dovoditi u vezu s predmetom ovog spora, a koji je upravljen na stjecanje prava vlasništva na spornim nekretninama dosjelošću.

U predmetu Rev 2426/90, čiji predmet spora je bilo stjecanje vlasništva dosjelošću, te je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja, a polazeći od činjeničnih utvrđenja da su tužitelji iz tog spora bili savjesni posjednici predmetnih nekretnina duže od 50 godina obrađujući ih odnosno iskorištavajući ih, a što da su tuženici znali i što im nisu osporavali niti na bilo koji način iskazivali da sebe smatraju vlasnicima tih nekretnina, zbog čega takav činjenični a time i pravni supstrat iz te presude je bitno drugačiji od ovog iz sporne presude, u kojoj su tužitelji stupili u posjed spornih nekretnina u rujnu 1991., a bez da je za to postojao valjani pravni osnov, zbog čega su i ocjenjeni nesavjesnim posjednicima spornih nekretnina, pa je jasno da ni presuda Rev 2426/90 nema značaj važnosti za postavljena pravna pitanja.

Kako dakle predmetna revizija ne ispunjava zakonom propisane pretpostavke za njezinu dopuštenost, istu je trebalo odbaciti kao nedopuštenu, te odlučiti kao u izreci sve na temelju odredbe čl. 392. b) st. 2. ZPP-a.

Zagreb, 25. studenoga 2014.

Predsjednik vijeća:

Aleksandar Peruzović, v.r.