Gž R-593/2018-2 · Županijski sud u Splitu

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj: Gž R-593/2018-2

Split, Gundulićeva 29a

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda i to Vedrane Perkušić, predsjednice vijeća, mr. sc. Ivana Tironija, suca izvjestitelja i Marije Šimičić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. P., OIB: ... iz N. G., zastupanog po punomoćnicima N. M., I. G. i D. S., odvjetnicima u N. G., protiv tuženika Doma zdravlja iz N. G., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici M. T., dipl. prav., radi utvrđenja postojanja radnog odnosa na neodređeno vrijeme, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj: 6. Pr-121/2017-7 od 20. travnja 2018., dana 22. studenog 2018.,

p r e s u d i o j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj: 6. Pr-121/2017-7 od 20. travnja 2018.

Obrazloženje

Prvostupanjski je sud nakon provedenog dokaznog postupka donio presudu slijedećeg sadržaja:

Odbija se tužitelj A. P. iz N. G. sa tužbenim zahtjevom koji glasi:

"Utvrđuje se da je Ugovor o radu broj 01-2309/13 sklopljen dana 18. listopada 2013. između tužitelja A. P. iz N. G. kao radnika i tuženika Dom zdravlja iz N. G. kao poslodavca zajedno sa dodatcima istoga i to Dodatkom broj 1 od 31. prosinca 2013. Dodatkom broj 2 od 31. siječnja 2014., Dodatkom broj 3 od 28. veljače 2014., Dodatkom broj 4 od 31. ožujka 2014., Dodatkom broj 5 od 30. travnja 2014., Dodatkom broj 6 od 30. svibnja 2014., Dodatkom broj 7 od 30. lipnja 2014., Dodatkom broj 8 od 28. srpnja 2014., Dodatkom broj 9 od 29. kolovoza 2014., Dodatkom broj 10, Dodatkom broj 11 od 13. listopada 2014., Dodatkom broj 12 od 31. prosinca 2014., Dodatkom broj 13 od 30. siječnja 2015., te Dodatkom broj 14- Ugovor o radu na neodređeno vrijeme, te se nalaže tuženiku da vrati tužitelja na rad na radno mjesto vozača u Službi sanitetskog prijevoza, te da mu prizna sva prava iz radnog odnosa na neodređeno vrijeme, sve to u roku od 8 dana.

Nalaže se tuženiku Domu zdravlja iz N. G. da tužitelju A. P. iz N. G. naknadi trošak parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koja teče od presuđenja do isplate u roku od 8 dana."

Tužitelj je protiv prvostupanjske presude podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga koji su predviđeni odredbama članka 353. stavak 1. točka 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14. - Odluka USRH) dalje ZPP. Tužitelj predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da usvoji tužbeni zahtjev.

Tuženik nije podnio odgovor na žalbu.

Žalba tužitelja nije osnovana.

Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka jest zahtjev tužitelja da se ugovor o radu koji je između parničnih stranaka sklopljen na određeno vrijeme sa trajanjem do 30. rujna 2015. smatra ugovorom o radu na neodređeno vrijeme. S tim u svezi predmet spora je i zahtjev tužitelja da ga tuženik vrati na rad i to baš na radno mjesto vozača u Službi sanitetskog prijevoza.

Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud utvrdio slijedeće odlučne činjenice, odnosno iz isprava koje se nalaze u spisu proizlazi slijedeće:

- da su parnične stranke i to tuženik kao poslodavac, a tužitelj kao radnik dana 18. listopada 2013. zaključile ugovor o radu na određeno na temelju kojeg će radnik (tužitelj) obavljati posao vozača sanitetskog prijevoza u jedinici sanitetskog prijevoza,

- da je između parničnih stranaka zaključeno petnaest dodataka ugovora o radu od 18. listopada 2013. na način da se mijenjao samo sadržaj članka 2. ugovora i to da se u ovom članku navodio novi datum do kojeg će radnik (tužitelj) obavljati ugovoreni posao vozača,

- da je posljednji petnaesti dodatak ugovora od 18. listopada 2013. između parničnih stranaka zaključen 23. lipnja 2015., prema kojem će tužitelj "završiti s poslom 30. rujna 2015. godine" (str. 42. spisa).

- da je tužitelj nastavio raditi kod tuženika i nakon isteka ugovora o radu 30. rujna 2015. na način da je dolazio na posao, štoviše i radio po nalozima tuženika, i to 1. 2. i 3. listopada 2015., da bi potom koristio godišnji odmor u trajanju od dvadeset i osam dana, da bi konačno radni odnos tužitelja kod tuženika prestao 30. listopada 2015.

- da je tužitelj od poslodavca (tuženika) dobivao radne naloge za obavljanje ugovorenih poslova (sanitetski prijevoz) za dane 1., 2. i 3. listopada 2015. (isprave na str. 7.- 16. spisa).

- da je tuženik, prije zaključenja posljednjeg petnaestog Dodatka ugovora o radu, četrnaest puta zatražio suglasnost od Ministarstva zdravlja za produženje tužiteljevog radnog odnosa na određeno vrijeme, a što je bila tuženikova obveza, te da je svaki puta takvu suglasnost i dobio,

- da je tuženik nakon zaključenja predmetnog Dodatka br. 15 Ugovora o radu od 18. listopada 2013., kojim je ugovoreno kako će tužitelj raditi kao vozač sanitetskog prijevoza do 30. rujna 2015., prije toga datuma, ponovno zatražio od Ministarstva zdravlja suglasnost - zamolbu (nadnevka 8. rujna 2015.) za zapošljavanje jednog vozača sanitetskog prijevoza u Službi sanitetskog prijevoza na određeno vrijeme, a zbog povećanog obima posla (str. 30. spisa),

- da tuženik nije dobio traženu suglasnost za zapošljavanje vozača sanitetskog vozila do 30. rujna 2015., no kako se i ranije znalo događati da tražena suglasnost bude prihvaćena i dostavljena tuženiku par dana nakon isteka roka na koji je ugovor između stranaka bio sklopljen, to da je tužitelj nastavio raditi kod tuženika nakon 30. rujna 2015., slijedeća 3 dana, budući se očekivalo kako će traženu suglasnost Ministarstvo zdravlja dati i dostaviti tuženiku,

- da budući suglasnost nije dana odnosno dostavljena tuženiku niti protekom nekoliko dana nakon 30. rujna 2015., kako je tužitelj upućen iskoristiti godišnji odmor, da bi nakon toga radni odnos tuženika i tužitelja bio zaključen, a tužitelju isplaćena plaća za mjesec listopad 2015.

Navedena utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer su rezultat logične i uvjerljive ocjene izvedenih dokaza kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a. Štoviše tužitelj u žalbi nijednu od navedenih i utvrđenih činjenica nije posebno osporavao.

Nakon ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud zaključuje kako se u konkretnom slučaju ne može smatrati da je tuženik prešutno prihvatio nastavak faktičnog rada tužitelja i nakon isteka trajanja ugovora o radu, tj. nakon 30. rujna 2015. Također prvostupanjski sud drži da se u predmetnom slučaju, a zbog svih okolnosti u svezi s istim, ne može smatrati da je tuženik zloupotrijebio institut rada na određeno vrijeme. U tom smislu prvostupanjski sud pojašnjava kako je objema parničnim strankama bilo poznato da je za produženje njihovog radnog odnosa (i nakon 30. rujna 2015.) bila potrebna suglasnost Ministarstva zdravlja koja da je uobičajeno dostavljana tuženiku sa zakašnjenjem (nakon proteka roka kojim je ugovor o radu pojedinim dodatkom produžen). No, kada u konkretnom slučaju takva suglasnost, koju da je tuženik zatražio prije isteka ugovora 30. rujna 2015. (i to baš 8. rujna 2015.), nije dana i dostavljena tuženiku, pa niti protekom par dana nakon 30. rujna 2015., to da je radni odnos tužitelja kod tuženika prestao. Slijedom navedenog prvostupanjski sud smatra kako se u konkretnom slučaju nisu ispunile zakonske pretpostavke da se ugovor o radu na određeno vrijeme može smatrati da je sklopljen na neodređeno vrijeme. Stoga je prvostupanjski sud sada pobijanom presudom i odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

Tužitelj u žalbi posebno ističe da je tuženik u konkretnoj situaciji znao da tužitelj dolazi na posao i nakon isteka trajanja ugovora o radu (30. rujna 2015.), te da je prihvatio nastavak radnog odnosa, ne samo prešutno, već i konkludentnim radnjama "potpisivanjem i pečatiranjem radnih listova" te donošenjem rješenja o korištenju godišnjeg odmora i isplatom plaće/naknade plaće za listopad 2015. Iz tih razloga da je prvostupanjski sud trebao presudom usvojiti tužbeni zahtjev.

Ovdje je za napomenuti kako je odredbom članka 12. stavak 5. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14. i 127/17.), dalje ZR, propisano kako se svaka izmjena, odnosno dopuna ugovora o radu na određeno vrijeme koja bi utjecala na produljenje ugovorenog trajanja toga ugovora, smatra svakim slijedećim uzastopnim ugovorom o radu na određeno vrijeme. Usput je za istaknuti kako se u konkretnom slučaju primjenjuju upravo odredbe ZR-a, koji je stupio na snagu dana 7. kolovoza 2014. na temelju odredbe članka 235. ZR-a, a ne Zakon o radu ("Narodne novine", broj 149/09., 61/11., 82/12. i 73/13.), koji se sukladno odredbi članka 232. stavak 1. ZR-a, primjenjuje u postupcima ostvarivanja i zaštite prava radnika započetih prije stupanja na snagu ZR-a.

Odredbom članka 12. stavak 7. ZR-a, propisano je, pored ostalog, da ako radnik nastavi raditi kod poslodavca i nakon isteka vremena za koje je ugovor sklopljen, smatra se da je sklopljen na neodređeno vrijeme.

Međutim činjenica da je tužitelj faktično nastavio raditi i nakon 30. rujna 2015., i to baš kroz razdoblje od 1., 2. i 3. listopada 2015. te da je potom koristio godišnji odmor, ne znači da bi se zbog toga, na temelju odredbe članka 12. stavak 7. ZR-a, u konkretnom slučaju moglo smatrati da je predmetni ugovor o radu na određeno vrijeme zapravo sklopljen na neodređeno vrijeme. Naime, bitno je za istaknuti kako u predmetnom slučaju tuženik kao poslodavac nije prešutno prihvatio rad tuženika 1.

2. i 3. listopada 2015. u namjeri da na taj način produži sa istim radni odnos, ili da na bilo koji način zloupotrijebi položaj radnika - tužitelja. Upravo suprotno tome, tuženik je tolerirao rad tužitelja u razdoblju 3 dana nakon 30. rujna 2015., očekujući da će u ovom razdoblju dobiti traženu suglasnost za zapošljavanje jednog vozača sanitetskog prijevoza (koji je posao obavljao tužitelj), kao što je bio slučaj i ranije u odnosima parničnih stranaka, a sve ovo, posebno je to za istaknuti, uz znanje i pristanak samog tužitelja.

U tom smislu svakako je za navesti iskaz tužitelja koji je na ročištu za glavnu raspravu od 2. lipnja 2016., kazao i slijedeće: " Mogu reći da je bilo uobičajeno da kada mi istekne ugovor o radu na određeno vrijeme nastavim raditi nekoliko dana i tek nakon toga potpisujem dodatak ugovora o radu, ali svaki put mi je na kraju tog roka na koji sam bio zaposlen rečeno da će ugovor biti produžen. Ovaj puta pred kraj rujna 2015. godine nije mi ništa rečeno i ja sam nastavio normalno dolaziti na posao…). Dakle, za ovaj drugostupanjski sud nema nikakve dvojbe da je tužitelj nastavio faktički raditi kod tuženika i daljnja 3 dana nakon 30. rujna 2015. (kada je prestao ugovor o radu na određeno vrijeme), isključivo iz razloga što su obje parnične stranke očekivale kako će se njihov radni odnos nastaviti (kao i u brojnim slučajevima prije toga) nakon što Ministarstvo zdravlja za to donese potrebnu suglasnost.

S tim u svezi za ponoviti je kako na strani tuženika nije bilo nikakve namjere za zaključenjem novog ugovora sa tužiteljem bez potrebne suglasnosti Ministarstva zdravlja, niti volje za kakvim iskorištavanjem radnika - tužitelja, odnosno zloupotrebom njegovog položaja. Uostalom, usput je to za kazati, tuženik nije ni mogao zaključiti novi ugovor o radu sa tužiteljem bez prethodnog dobivanja potrebne suglasnosti Ministarstva zdravlja, što je za zaključiti iz sadržaja Odluke Vlade Republike Hrvatske o izmjenama i dopunama Odluke o zabrani novog zapošljavanju službenika i namještenika u javnim službama od 18. ožujka 2015. (str.

23. spisa).

Ugovor o radu ugovor je građanskog prva. Odredbom članka 8. stavak 1. ZR-a određeno je da su se u radnom odnosu poslodavac i radnik dužni pridržavati odredbi ovoga i drugih zakona, međunarodnih ugovora koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom Republike Hrvatske i objavljeni, a koji su na snazi, drugih propisa, kolektivnih ugovora i pravilnika o radu. Dakle, budući se na odnose između poslodavca i radnika iz ugovora o radu primjenjuju i opća načela obveznog prava, to se svakako između njih, u ugovornim odnosima, prilikom njihova zasnivanja i ostvarenja prava i obveza, primjenjuju i načela savjesnosti i poštenja kojih su se oni dužni pridržavati, a ovo u suglasju sa odredbom članka 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15 i 29/18.), dalje ZOO. Ovom je odredbom ZOO-a propisano kako su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Poštivanje načela savjesnosti i poštenja znači pored ostalog postupati s povjerenjem i obzirom prema osobi i interesima druge strane, razvijati suradnju, te se suzdržavati od dvoličnog i proturječnog ponašanja. Slijedom navedenog, a uzimajući u obzir sve navedene okolnosti konkretnog slučaja, ovaj je drugostupanjski sud mišljenja kako predmetnim postupanjem nakon 30. kolovoza 2015. u odnosima spram tužitelja, njegov poslodavac - tuženik nije prekršio načela savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO-a. Međutim, s druge se pak strane postupanje - traženje tužitelja da se njegov ugovor o radu na određeno vrijeme, koji traje do 30. rujna 2015., "pretvori" u ugovor o radu na neodređeno vrijeme, a i ovdje uzimajući u obzir sve okolnost predmetnog slučaja, može okarakterizirati kao postupanje suprotno ovim načelima, jer tuženik zapravo želi iskoristiti nastalu situaciju za ostvarenjem određenih koristi (zapošljavanje na neodređeno vrijeme), pri tome iskorištavajući povjerenje tuženika i izigravajući njihov korektan i dogovorni odnos (makar i prešutni) u razdoblju nakon 30. rujna 2015.

Dakle, uzimajući u obzir postupanje parničnih stranaka, odnosno uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, te polazeći od smisla odredbe članka 12. stavak 7. ZR-a , a to je da se spriječi zlouporaba propisa koji reguliraju zaključenje ugovora o radu, odnosno naročito zloupotreba položaja radnika, i ovaj drugostupanjski sud smatra kako je zaista u trebalo odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan jer nisu ispunjene pretpostavke iz članka 12. stavak 7. ZR-a.

Ispitujući prvostupanjsku presudu kao i postupak koji je prethodio njezinom donošenju, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda parničnog postupka koje su predviđene odredbama članka 354. stavak 2. točke 2., 4.,

8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, a na neke druge povrede tužitelj niti ne ukazuje.

Slijedom navedenog trebalo je žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, a ovo na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Splitu 22. studenog 2018.

Predsjednica vijeća:

Vedrana Perkušić, v. r.