I Kž-214/1991-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-214/1991-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Novoselec dr Petra kao predsjednika vijeća, te Kocijančić Erike, Frančula mr Rudolfa, Potrebica Ante i Maoduš-Felicijan Radomire kao članova vijeća i stručnog suradnika Papeš Branke kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. P. R., zbog krivičnog djela iz čl. 35. st. 1. KZH u vezi čl. 19. st. 1. Krivičnog zakona SFRJ preuzetog na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Krivičnog zakona SFRJ ("Narodne novine" br. 53/91) kao zakona Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: KZJ), odlučujući o žalbi opt. P. R., podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Zagrebu od 21. prosinca 1990. K- 186/90, u sjednici održanoj 22. travnja 1992. saslušavši zamjenika javnog tužioca Hrvatske Delić Zvonimira,

p r e s u d i o je:

Odbija se žalba opt. P. R. kao neosnovana i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e :

Pobijanom presudom oglašen je krivim opt. P. R., zbog kriv. djela iz čl. 35. st. 1. KZH u vezi čl. 19. st. 1. KZJ, te je po čl. 35. st. 1. KZH, primjenom čl. 42. toč. 1. i čl. 43. st. 1. toč. 1. KZJ osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci.

Temeljem čl. 50. st. 1. KZJ optuženiku je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 8. veljače 1989. - 21. prosinca 1990. g.

Temeljem čl. 69. st. 1. KZJ optuženiku je izrečena mjera sigurnosti oduzimanja predmeta - noža bajoneta, koji će po pravomoćnosti presude biti uništen.

Temeljem čl. 98. st. 4. ZKP optuženik je u cijelosti oslobođen dužnosti naknade troškova krivičnog postupka iz čl. 95. st. 2. toč. 1-6. ZKP, te nagrade i nužnih izdataka branitelja po službenoj dužnosti.

Temeljem čl. 108. st. 2. ZKP ošt. A. M. je sa imovinsko-pravnim zahtjevom upućena na parnicu.

I Kž 214/1991-3

Protiv te presude podnio je žalbu opt. P. R., zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni i predložio da se pobijana presuda ukine odnosno preinači i izrekne manja kazna zatvora, te da se on i branitelj obavijeste o drugostepenoj sjednici vijeća.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Javni tužilac Hrvatske je predložio da se žalba optuženika odbije kao neosnovana i potvrdi prvostepena presuda.

Temeljem čl. 20. Uredbe o primjeni Zakona o krivičnom postupku u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske stranke nisu obaviještene o drugostepenoj sjednici vijeća.

Žalba nije osnovana.

Pobijajući prvostepenu presudu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik u razlozima svoje žalbe navodi da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio da je on htio lišiti života oštećenicu A. M., te da se nalazio u razdraženom stanju, ali ne bez svoje krivnje, a da su pogrešni i zaključci prvostepene presude u pogledu njegove smanjene uračunljivosti, ali ne bitne.

Međutim, suprotno istaknutim žalbenim navodima, okolnosti koje su prethodile događaju, kao i one pod kojima je djelo počinjeno, zatim ponašanje optuženika nakon djela, povezano s motivom izvršenja djela, načinom njegovog izvršenja, te imajući u vidu sredstvo kojim je djelo izvršeno, sa sigurnošću ukazuju da su utvrđenja i zaključci prvostepenog suda u pogledu subjektivnih obilježja djela, te uračunljivosti pravilni.

Optuženik je dan prije kritičnog događaja, iako više nije živio u zajednici sa oštećenicom A. M., došao u njen stan i tamo nožem napao C. D., koji je kod oštećenice došao zajedno sa svojom suprugom C. Lj. da joj pomogne, jer ju je optuženik prije toga istukao. Kritičnog pak dana optuženik je bio na Centru za socijalni rad, te je tamo dao izjavu da je oštećenica neophodna za odgoj njihove maloljetne kćerke S., navodeći uz to i uvredljive tvrdnje o ponašanju oštećenice, a zapisnik s tom izjavom dao je predmetne zgode oštećenici na čitanje (oštećenica je inače psihijatrijski bolesnik) predbacujući joj poznanstvo s C. D. i njegovo zauzimanje za nju i dok je oštećenica čitala izjavu bila leđima okrenuta optuženiku, iznenada je napao nožem, zadavši joj tri ubodne rane u predjelu lijeve lopatice, a kada se oštećenica okrenula, braneći se lijevom rukom od daljnjih napada, zadao joj još ubodnu ranu lijeve nadlaktice sa ozljedom živca, te ubodnu ranu lijeve šake, sa ozljedom tetive, koje povrede su bile teške naravi, a za te je povrede i medicinski vještak prof. dr. Z. D., naveo da predstavljaju tzv. obrambene ozljede. Kada je oštećenica pala na pod počela je pozivati u pomoć, dok je dijete - mlt. S. vrištala.

I Kž 214/1991-3

Sam optuženik u odnosu na svoje ponašanje izjavio je da je oštećenicu ubo nekoliko puta u tijelo, jer se osjećao ponižen njenim ponašanjem, a nakon toga da je napustio kuću.

U odnosu na zadane povrede prvostepeni sud je utvrdio da se radilo o pet ubodnih rana zadanih nožem - bajonetom, a optuženik je pobjegao iz kuće u trenutku kada je oštećenica pala na pod i nije znao kakve su prirode povrede koje je zadao, ali poznato mu je bilo da se u kući nalazi vlasnik kuće C. J., koji ga je prethodno upozorio da "ne pravi gluposti i neprilike", te da ostavi oštećenicu na miru, jer je pretpostavljao da bi joj mogao nešto učiniti, zbog njegovih ranijih prijetnji da će je uništiti.

Dakle, kada se imaju u vidu konkretno utvrđene i naprijed opisane okolnosti, s pravom je prvostepeni sud zaključio da se radnje optuženika ne mogu podvesti pod odredbu čl. 36. KZH, jer optuženik nije bez svoje krivnje došao u stanje jake razdraženosti, a osim toga on je ličnost koja se zbog svojih osobina slabo, može sustezati od afektivnih čina, razdražljivost kod njega dolazi brže do izražaja, kao niti pod odredbu čl. 41. st. 1. KZH, jer je obzirom na sve izloženo isključeno da je umišljaj optuženika išao na zadavanje samo teških i lakih tjelesnih povreda, te pravilno našao da je umišljaj optuženika bio upravljen na lišenje života oštećenice, te da njegovo djelo treba pravno označiti kao pokušaj ubojstva.

Neosnovani su i prigovori optuženika u pogledu njegove uračunljivosti.

Vještak - neuropshijatar dr V. L.-V. navela je u svom nalazu i mišljenju da je optuženikova sposobnost shvaćanja značaja svog djela i upravljanja svojim postupcima bila smanjena, ali ne bitno, a u dopuni nalaza mišljenja je doduše navela da je ta smanjena sposobnost bila bliža bitnoj, ali ona još uvijek nije bila dosegla nivo bitno smanjene uračunljivosti, pa su stoga bez osnova prigovori žalbe u tom pravcu.

Potpuno su neopravdani i prigovori u pogledu navođenja prvostepenog suda o nemogućnosti optuženika da dozira udarce, što bi po stanovištu žalbe ukazivalo na nesposobnost optuženika da shvati značaj svog djela i upravlja svojim postupcima, odnosno na njegovu neuračunljivost.

Iz obrazloženja cijele prvostepene presude, kada se ne izvlače pojedine riječi, kao što to čini žalba, određeno i jasno proizlazi da je prvostepeni sud, savjesno analizirajući cjelokupni raspravni materijal zauzeo stajalište da je optuženik postupao umišljajno, te da je prilikom izvršenja djela bio smanjeno uračunljiv, ali ne bitno.

Što se pak tiče citiranog navoda u pogledu doziranja udaraca, taj navod prvostepenog suda treba razmatrati u vezi mišljenja vještaka neuropsihijatra o stanju jake razdražljivosti kod optuženika, uvjetovanoj prije svega njegovom strukturom ličnosti, zatim poremećajem u sferi volje i afektiviteta, nemogućnošću kontrole agresivnih pulzija i

I Kž 214/1991-3

naglom i nepromišljenom reagiranju u frustracionim situacijama, ali citirane riječi nikako ne ukazuju na nesposobnost optuženika za shvaćanje djela i upravljanje postupcima, kako se to pokušava sugerirati u žalbi, a niti bi nesposobnost rasuđivanja proizlazila iz analize postupanja optuženika, a i psihijatrijskim vještačenjem nisu kod optuženika nađeni elementi koji bi objektivno ukazivali na suženje svijesti.

Zbog izloženih razloga neosnovana je žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Nije osnovana žalba optuženika ni zbog odluke o krivičnoj sankciji.

Prilikom odlučivanja o kazni prvostepeni sud je uzeo u obzir sve okolnosti što utječu da kazna bude manja ili veća, te je primjenom propisa o ublažavanju išao ispod minimuma propisane kazne za ovo djelo. Tako odmjerena kazna i po ocjeni ovog Vrhovnog suda potpuno odgovara težini učinjenog krivičnog djela i stupnju krivične odgovornosti optuženika, a izrečena je u visini koja je u konkretnom slučaju potrebna za ostvarenje svrhe kažnjavanja.

Obzirom na to, bez osnova se u žalbi optuženika ističe da je izrečena kazna prestroga.

Razmotrivši prvostepenu presudu na temelju čl. 379.

ZKP ovaj Vrhovni sud je našao da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe čl. 69. KZJ kad je optuženiku izrekao mjeru sigurnosti iz ovog člana.

Iz svih navedenih razloga valjalo je presuditi i odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 22. travnja 1992.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Papeš Branka, v.r.

Novoselec dr Petar, v.r.