Rev-797/1998-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-797/1998-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te Ivke Zlokić, dr. Ivana Kaladića, Davorke Lukanović- Ivanišević i Miroslave Vekić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. B. pok. B. iz D., zastupanog po punomoćnici M. R.-K., odvjetnici iz D., protiv tužene N. R. iz L., s punomoćnicom B. S.-R., odvjetnicom iz D., radi utvrđenja pravne nevaljanosti ugovora, rješavajući reviziju tužene protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Dubrovniku, broj:

Gž-749/96 od 23. listopada 1997. godine, kojom je po žalbi tužene djelomično potvrđena presuda Općinskog suda u Dubrovniku pod brojem: P-1233/95 od 03. rujna 1996. godine, u sjednici održanoj dana 18. rujna 2001. godine,

p r e s u d i o je:

Revizija se prihvaća, preinačuje se presuda Županijskog suda u Dubrovniku, broj: Gž- 749/96 od 23. listopada 1997. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda Dubrovnik, broj: P-1233/95 od 03. rujna 1996. godine i sudi. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

Utvrđuje se da je pravno nevaljan ugovor o doživotnom uzdržavanju zaključen između N.R. i K.B. dana 13. travnja 1993. godine, ovjeren po Općinskom sudu Dubrovnik pod posl. br. II R 71/93 od 14. travnja 1993. godine, kojim je primatelj uzdržavanja raspoložio s nekretninama označenim k.o. čest. zgr. 224, 225, 226 i čest. zem. 379 sve k.o. L.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja je suđeno:

“I. Utvrđuje se da je ugovor o doživotnom uzdržavanju zaključen između N.R. i K.B. dana 13. travnja 1993. godine, ovjeren pod poslovnim brojem II R 71/93. od 14. travnja 1993. godine pravno nevaljan.

II. Tužena je dužna nadoknaditi tužitelju parbene troškove i pristojbe u ukupnom iznosu od 5.170,00 kn, u roku od 15 dana i pod prijetnjom izvršenja.”

Presudom suda drugog stupnja je suđeno:

“Žalba se djelomično odbija i potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku, broj:

P-1233/95 od 03. rujna 1996. godine u toč. I. ukoliko se odnosi na onaj dio tamo navedenog ugovora o doživotnom uzdržavanju (i pripadajuće uglavke), kojim je primatelj uzdržavanja raspoložio s nekretninama označenim kao čest. zgr. 224, 225, 226 i čest. zem. 379 k.o. L.”

Protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Dubrovniku, pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju je izjavila tužena zbog bitne povrede odredaba Zakona o parničnom postupku i zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske uvaži reviziju tužene i to na način da ukine pobijanu presudu u pobijanom dijelu i vrati na ponovni postupak i odlučivanje.

Tužitelj je dao odgovor na reviziju u kojem predlaže da revizija kao neosnovana bude odbijena.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske se o reviziji nije izjasnio.

Revizija je osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu kao i pravilnost postupka koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud je utvrdio, da nije počinjena bitna povreda odredaba Zakona o parničnom postupku iz čl. 354. st. 2. toč. 10. (“Narodne novine”, broj: 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje: ZPP), na koju ovaj revizijski sud temeljem odredbe čl. 386. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

O svim ostalim procesnim povredama zbog kojih se može izjaviti revizija, bez obzira da li je riječ o povredama apsolutnog ili relativno bitnog značaja, revizijski je sud ovlašten voditi računa jedino onda kada se revident na postojanje takvih bitnih povreda odredaba parničnog postupka u reviziji određeno i konkretno poziva.

Revidentica niti izričito, a niti opisno ne ukazuje, neku od bitnih povreda iz odredbe čl. 354. ZPP-a koju bi počinili nižestupanjski sudovi. Ona zapravo ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, a iz tih razloga se po izričitoj odredbi čl. 385. st. 3. ZPP-a revizija ne može izjaviti.

Dakle, nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba ZPP-a.

Ostvaren je revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava zbog slijedećeg. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništavosti ugovora o doživotnom uzdržavanju.

Tužitelj traži utvrđenje ništavosti ugovora o doživotnom uzdržavanju, jer je primatelj uzdržavanja ugovorom o doživotnom uzdržavanju od 13. travnja 1993. godine, a ovjerenim od Općinskog suda u Dubrovniku od 14. travnja 1993. godine pod br. II R 71/93 raspolagao nekretninama označenim kao čest. zgr. 224, 225, 226 i čest. zem. 379 k.o. L., koje je već ranije temeljem ugovora o darovanju prenio na tuženu, tako da se ista na njih i uknjižila. Činjenica što je primatelj uzdržavanja u ugovoru o doživotnom uzdržavanju raspolagao nekretninama koje je ranije darovao tuženoj – davateljici uzdržavanja ne čine ugovor o doživotnom uzdržavanju ništavim u smislu odredbe čl. 103. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine”, broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje: ZOO). Navedeno znači da su ugovorne stranke ugovor o darovanju mogle suglasnošću volja raskinuti taj ugovor i potom sačiniti novi ugovor glede istih nekretnina, tj. ugovor o doživotnom uzdržavanju.

Iz iznijetog slijedi da je nižestupanjski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, pa je to i razlog zbog kojeg je pobijanu presudu trebalo preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

Iz iznijetih razloga, a temeljem odredbe čl. 395. st. 1. ZPP-a reviziju je trebalo prihvatiti i preinačiti pobijanu presudu.

U Zagrebu, 18. rujna 2001. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.