Rev-2301/2013-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2301/13-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. H., iz Z., kojeg zastupa punomoćnica M. V., odvjetnica u Z., protiv tuženika R. b. A. d.d. Z., kojeg zastupa punomoćnik I. Ž., odvjetniku u S. D., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-6614/12-2 od 28. svibnja 2013., kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3686/11-19 od 29. ožujka 2012., u sjednici održanoj 21. travnja 2015.,

r i j e š i o j e:

I. Odbacuje se revizija tuženika u odnosu na drugo postavljeno pravno pitanje (početak računanja roka zastare potraživanja koje potječe iz ugovora o kreditu solemniziranog od strane javnog bilježnika).

II. Prihvaća se revizija u odnosu na prvo postavljeno pravno pitanje (rok zastare potraživanja koje potječe iz ugovora o kreditu, solemniziranog od strane javnog bilježnika), i ukida presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-6614/12-2 od 28. svibnja 2013. te se predmet vraća istom drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3686/11-19 od 29. ožujka 2012. odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je traženo da se proglasi da je nedopuštena ovrha koja se vodi pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem Ovr-3115/10, te da se naloži tuženiku naknaditi tužitelju trošak postupka (stavak I. izreke), a tužitelju je naloženo naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu 2.700,00 kn (stavak II. izreke).

Presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-6614/12-2 od 28. svibnja 2013. prvostupanjska presuda je preinačena te je ovrha koja se vodi pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem Ovr-3115/10 proglašena nedopuštenom, tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu 3.750,00 kn, a tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadu parničnog troška.

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju iz odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 i 25/13 – dalje: ZPP), ) ističući da se revizija izjavljuje zbog pitanja da li se na kreditni ugovor od 23. srpnja 2003., solemniziran od strane javnog bilježnika, primjenjuje zastarni rok od deset godina, odnosno da li zastarni rok, glede postavljanja zahtjeva na ispunjenje tražbine iz tog ugovora, počinje teći od datuma kad je taj solemnizirani ugovor postao ovršan ili od dana neplaćanja dva kreditna anuiteta iz tog kreditnog ugovora.

Iznoseći razloge zbog kojih smatra da su pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP, tuženik se poziva na presudu Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž- 1175/10-2 od 3. listopada 2012. u kojoj je, suprotno shvaćanju drugostupanjskog suda u pobijanoj presudi, zauzeto shvaćanje da potraživanje utvrđeno ovršnim javnobilježničkim aktom zastarijeva u desetogodišnjem zastarnom roku iz odredbe čl. 379. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91 i 3/94 – dalje: ZOO/91).

Tužitelj je odgovorio na reviziju, predlažući njeno odbacivanje kao nedopuštene, a podredno odbijanje iste kao neosnovane.

Revizija u odnosu na drugo postavljeno pravno pitanje nije dopuštena, dok je u odnosu na prvo postavljeno pravno pitanje revizija osnovana.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi st. 1. toga članka stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U toj odredbi primjerice su navedeni slučajevi u kojima će se smatrati da je riječ o takvom pitanju, pa se tako u točci 1., navodi da će to biti u slučaju ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova.

O drugom postavljenom pravnom pitanju, koje se odnosi na početak računanja roka zastare potraživanja koje potječe iz ugovora o kreditu solemniziranog od strane javnog bilježnika (odnosno da li zastara počinje teći od datuma kad je solemnizirani ugovor o kreditu postao ovršan ili od dana neplaćanja dva kreditna anuiteta iz tog kreditnog ugovora), u odluci Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-1175/10-2 od 3. listopada 2012., na koju se tuženik u reviziji poziva, nije izraženo shvaćanje. Obzirom na izloženo, ne može se ustvrditi da bi se pobijana drugostupanjska presuda temeljila na pravnom shvaćanju koje bi bilo suprotno onom izraženom u navedenoj odluci drugog drugostupanjskog suda, radi čega se to pitanje ne može smatrati važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Međutim, ispitujući dopuštenost revizije u skladu s navedenom odredbom čl. 382. st. 2. točke 1. ZPP-a ovaj sud je ocijenio da je prvo postavljeno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i da je stoga u odnosu na to pitanje revizija dopuštena.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za proglašenje ovrhe nedopuštenom, jer da je ovrha određena temeljem Ugovora o kreditu od 23. srpnja 2003. (solemniziranog od strane javnog bilježnika) po kojem je tuženikova tražbina zastarjela.

Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev, navodeći da iz čl. 10. Ugovora o kreditu proizlazi da je tuženikova tražbina dospjela na naplatu otkazom tog ugovora 21. prosinca 2007., pa budući da je tuženik prijedlog za ovrhu podnio 6. listopada 2010., prigovor zastare da je neosnovan obzirom na opći zastarni rok od pet godina iz čl. 371. ZOO/91, kao i desetogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 379. st. 1. ZOO/91, (odnosno sadašnjeg čl. 233. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08 i 125/11 - dalje: ZOO/05), koji bi se primjenjivao budući je riječ o ispravi koja ima snagu javnobilježničkog akta a koji je postao ovršan po potvrdi ovršnosti 24. prosinca 2007.

Drugostupanjski sud ocjenjuje da je zastara počela teći 31. prosinca 2003. (jer je tuženik mogao otkazati kredit već 30. prosinca 2003., kad je najkasnije dospio drugi neplaćeni anuitet kredita, sve u smislu čl. 7. Ugovora o kreditu), a budući da je ovršni prijedlog podnesen po proteku petogodišnjeg zastarnog roka iz čl. 371. ZOO/91, da je tražbina iz ovršne isprave zastarjela. Pritom navodi da se u konkretnom slučaju ne primjenjuje desetogodišnji zastarni rok iz čl. 379. st. 1. ZOO/91 jer ovršna isprava nije pravomoćna sudska odluka, odluka drugog nadležnog tijela, nagodba pred sudom ili drugim organom, već je riječ o javnobilježničkom aktu, a da se čl. 233. st. 1. ZOO/05 ne može primijeniti jer je obvezni odnos između stranaka nastao prije stupanja na snagu navedenog zakona.

Odredbom čl. 379. ZOO/91 (koji se primjenjuje obzirom na trenutak nastanka predmetnog obveznog odnosa) je određeno da sva potraživanja koja su utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugoga nadležnog organa, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim organom, zastarijevaju za deset godina, pa i ona za koja zakon inače predviđa kraći rok zastare.

U konkretnom slučaju riječ je o potraživanju tuženika koje potječe iz ugovora o kreditu, a koji sukladno potvrdi javnog bilježnika, po svom obliku odgovara propisima o javnobilježničkim ispravama, a po svom sadržaju propisima o sadržaju javnobilježničkog akta te ima snagu javnobilježničkog akta koji je postao ovršan (što je potvrđeno potvrdom ovršnosti izdanom od strane javnog bilježnika), sve sukladno odredbama čl. 54. i 59. Zakona o javnom bilježništvu („Narodne novine“ broj 73/93, 29/94, 16/07, 75/09).

Prema odredbi čl. 21. toč. 4. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05 i 67/08 – dalje: OZ) ovršne isprave su ovršna javnobilježnička odluka i ovršna javnobilježnička isprava.

Slijedom svega navedenog, ocjena ovog suda je da potraživanje tuženika proizlazi iz isprave koja, kao ovršna javnobilježnička isprava, ima snagu isprava navedenih u odredbi čl. 379. st. 1. ZOO/91, pa se stoga glede zastare potraživanja tuženika koje potječe iz te isprave primjenjuje desetogodišnji zastarni rok.

Proizlazi dakle da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio da u konkretnoj situaciji tuženikovo potraživanje zastarijeva za pet godina, sukladno odredbi čl. 371. ZOO/91. Međutim, ne postoje uvjeti za preinaku drugostupanjske presude jer zbog pogrešne primjene materijalnog prava drugostupanjski sud nije ocijenio ostale žalbene navode, pa je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP uz prihvaćanje revizije pobijanu drugostupanjsku presudu valjalo ukinuti i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Stoga je odlučeno kao u izreci odluke.

Zagreb, 21. travnja 2015.

Predsjednik vijeća:

Aleksandar Peruzović, v.r.